Emigrantski sevdah: Umiranje kino kulture

Kino Udarnik bio je mariborski dom animiranog, dokumentarnog filma kao i igranog. To je mjesto koje je bilo otvoreno i za feminističke i LGBTQ filmove. Tarkovski, Fellini, Ozu, Truffaut, Kurosawa, Antonini, Sulemani, Söderberg, Melies su samo neka od velikih filmskih imena koja su prikazivana u ovom bioskopu. U Udarniku je uvijek bilo posjetitelja. Kino je čak organiziralo i projekcije na otvorenom u toku ljeta. Nekad su razmišljali da dodaju treći film u dnevni repertoar zbog izrazito velikog interesiranja javnosti. Naravno ovo je pravo mjesto da se postavi pitanje zašto je onda zatvoren kino Udarnik?

Kada grad, državni i privatni sektor nisu mogli da se slože, umjetnost je platila cijenu. Na početku priče o Udarniku postojali su problemi s vlasništvom, država je imala vlasništvo nad kino dvoranom, ali kafe i prostor koji je bio dio bioskopa imao je četiri privatna vlasnika. Logično, svi su željeli poštenu sumu novca za iznajmljivanje svoga prostora. Ironično zar ne? Grad Maribor osigura volonterima novac za održavanje bioskopa i programa a oni ga moraju potrošiti kako bi iznajmili prostor od države?

Ali to je bio samo početak problema Udarniku. Nekoliko godina su uspijevali da plate rentu i sve troškove iznajmljivanja bioskopa, račune, ali prije dvije godine Evropska komisija je odlučila da više nema mjesta za analogne filmove u bioskopima. Za ekipu Udarnika to je značilo da moraju ili kupiti DCP (Digital Cinema Package) ili okončati svoju kino avanturu. Filmovi na 35mm i 70mm očito nemaju mjesta u običnim EU kinima, za njihovo prikazivanje, danas, potrebna je licenca da ste filmski muzej/ KInoteka.

OK, ali gde je art house kino kultura sada u Mariboru? Nakon zatvarananja Udarnika grad je skužio da je najbolja stvar za ovu vrstu filmova da su prikazani u lokalnom multiplexu. Umjetnički filmovi u zabavnom centru koji prodaje šečernu vunu, coca colu, kokice i nachose? Puštati Meliesa na mjestu koje živi od blještavih reklama? FILMOHULNO! Kako netko može čak i na trenutak pomisliti da bi kapitalistički zabavni centar mogao promovirati umjetničku kulturu.

Nekada davno ispred kina Udarnik

Možda najlakši način da objasnim situaciju sa ovim multipleksom je reći da sam bio na premijeri novog Blade Runner-a. Prve noći prikazivanja filma, sjedio sam u ogromnoj kino sali, koja broji sigurno negde oko 300 mjesta, a u njoj je bilo svega desetak ljudi koji su došli da vide najveći blockbuster u posljednjih 20 godina. Ovo je Multiplex koji jedva promoviše svoje velike blistave blockbustere, tako da je teško zamisliti da će postaviti neke plakate za svoj art house program po gradu (i naravno da ne postavljaju).

Sve u svemu, priča o kinu Udarnik nije nešto novo i nepoznato, kino Tuškanac u Zagrebu prije nekoliko mjeseci došlo je u situaciju sličnu Udarniku, Art House kino Kriteiron u Sarajevu, je moralo smanjiti svoj filmski program u posljednje dvije godine kako bi otplatilo dugove uzrokovane lažnim obećanjima grada Sarajeva upućenim privatnom vlasniku prostora. Sve u svemu, ovdje nije pitanje jednog bioskopa, ovo je pitanje filmske kulture uopšte, jer ako izgubimo ova kina, kako ćemo dobiti sledeću generaciju filmofila, filmskih kritičara. Tko će sutra imati želju da organizira nove filmske festivale?  Možda najbitnije od svega, tko će sutra imati želju da snimi film, ako ga na kraju dana nema gdje prikazati.

Comments are closed here.