Piše: Nadina Abidović
“Feminizam nam nije potreban, žene već imaju sva prava.”
Riječi koje po ko zna koji put, odzvanjaju kao hladan, ponavljajući refren samozadovoljstva. Svaki put udare o bubnjić svijesti kao kamenčić o staklo, parajući tišinu onih koji znaju da prava zapisana na papiru još uvijek ne žive u stvarnosti.
Svaka žena koja osjeća težinu vlastitog koraka kroz svijet zna da jednakost nije svakodnevica, nego nada.
Jer istina o ženskoj slobodi često postoji samo kao fusnota u zakonu, ne i u stvarnom životu. Ljudi koji tvrde da je borba završena, ma kojem spolu pripadali, žive u miru koji im je omogućila tuđa borba- i tuđa šutnja.
Zaboravljamo da feminizam nije pokret protiv muškaraca, nego pokret za čovjeka.
Za pravednost.
Za slobodu.
Za svijet u kojem snovi o jednakosti nisu luksuz, već osnovno ljudsko pravo.
Mala lekcija o feminizmu
Feminizam je često pogrešno shvaćen, a prečesto sveden na karikaturu. U svojoj suštini, on je poziv na buđenje: svaka misao, riječ i djelo koje traži jednaka prava i dostojanstvo žena- i time dostojanstvo svih ljudi.
U teoriji i praksi, feminizam se razvio kroz nekoliko glavnih pravaca : liberalni, radikalni, socijalistički i marksistički.
Liberalni feminizam teži reformi, vjeruje da žene vlastitim trudom mogu dostići ravnopravnost unutar postojećih sistema.
Radikalni feminizam ide dublje, tvrdeći da je korijen ženskog ugnjetavanja sam patrijarhat- sistem koji kroz vjekove oblikuje moć i tišinu.
Socijalistički feminizam ukazuje na društvene i ekonomske izvore nepravde, smatrajući da prava žena ne mogu postojati bez društvene jednakosti.
Marksistički feminizam vidi kapitalizam kao srž problema -sistem koji proizvodi nejednakost, ovisnost i otuđenje, a žene u njemu često postaju simbol dvostrukog tereta: rada i potčinjenosti.
Ova “mala lekcija” potrebna je jer su mnogi naučeni da feminizam poistovjete s iskrivljenom slikom -onom koja vrijeđa, a ne oslobađa.
Ali istinski feminizam ne traži privilegije.
Traži pravednost.
“Feminizam je ideja da žene jesu ljudi” – Marie Shear
Koliko je smiješno, toliko je i tragično da je ovakva rečenica morala biti izgovorena.
Još tragičnije – da je i danas potrebno podsjećati na nju.
Kroz stoljeća, žene su bile svojina, “dodatak” muškarcu, potvrda tuđe moći. Sve je to opravdavano “božanskim poretkom”, riječima o rebru Adamovu, o prirodi žene i njenom “mjestu”.
Simone de Beauvoir je, u svom čuvenom djelu Drugi spol, zapisala:
“Ženom se ne rađa. Ženom se postaje.“
Ta rečenica odzvanja i danas. Jer žena postaje ono što joj društvo dopušta da bude.
Društvo koje šapuće: Budi tiha. Budi poslušna. Budi ženstvena.
I ono koje muškarcu govori: Ne plači. Ne pokazuj slabost. Ne budi kao žena.
Feminizam te šapatne laži pretvara u krik. On razbija rodne uloge koje sputavaju i žene i muškarce, pokazujući da sloboda nema spol.
Zajednička borba
“Nijedna žena nije slobodna ako nisu slobodne sve žene.” – Audre Lorde
Ali ni muškarac nije slobodan dok ga društvo tjera da bude kamen, dok mu zabranjuje suzu, nježnost i ranjivost.
Patrijarhat, sistem koji tlači žene, ujedno guši i muškarce. I njih zarobljava u očekivanjima, u strahu od emocija, u teretu dokaza o “muškosti.” Feminizam zato ne oduzima muškarcima “moć”- on im vraća pravo na čovječnost.
Simone de Beauvoir je rekla da muškarac postaje zarobljenik vlastite uloge gospodara, osuđen da stalno dokazuje nadmoć, te time postaje rob vlastite slike.
Zato je feminizam iscjeljenje.
I obećanje.
Jer, kako je napisala Bell Hooks:
“Feminizam je za svakoga, jer je patrijarhat protiv svakoga.”
Za koga je feminizam
Za svaku djevojčicu kojoj govore da je “previše ambiciozna.”
Za svakog dječaka kojem zabranjuju suze.
Za majke koje nose svijet, ali se od njih očekuje da šute.
Za svaku osobu koja svojim postojanjem prkosi pravilima o tome kako “treba izgledati” i “kako treba biti.”
Za sve one koji su zarobljeni u marginama, između društvenih očekivanja.
Za sve nas koji dišemo isto dostojanstvo.
Feminizam nije ideologija.
On je moralni kompas.
Putokaz ljudskosti.
“Kad god žena ustane za sebe, ustaje za sve žene.”- Maya Angelou
Ako si ikada rekao ili rekla:
“Želim svijet u kojem je pravda ista za sve” –
već jesi feminist ili feministkinja, čak i ako to do sada nisi znao.
Svijet koji tražimo
Ne tražimo svijet u kojem jedan spol pobjeđuje.
Tražimo svijet u kojem pobjeda više nije potrebna.
Svijet u kojem poštovanje i ljubav stoje iznad moći, u kojem se ljudskost ne mjeri snagom, već saosjećanjem.
Svi bismo trebali biti feministi i feministkinje.
Ne zato što je to “u trendu.”
Ne zato što to “tako treba“.
Nego zato što je šutnja- saučesništvo.
Svaki femicid, svaka prijetnja, svako nasilje nad ženom- bez obira na rasu, vjeru, nacionalnost, seksualnost, pokazuje da borba nije završena.
Tek ove godine, 29. maja, u našoj zemlji femicid je zakonski priznat kao zločin.
To nije kraj.
To je početak- trenutak u kojem trebamo postati svjesni da prava nisu data, nego izborena.
Također, ne mogu a da ne spomenem skoru seksualnu eksploataciju maloljetnih djevojčica u Tuzlanskom kantonu. Ovakve situacije pokazuju da naše društvo vrišti za feminizmom. Jer društvo zasnovano na nasilju i eksploataciji kao takvoj, ne može se nazvati civilizovanim društvom.
Završna riječ
Feminizam nije protiv muškaraca.
On je za čovjeka.
Za svijet u kojem svaka osoba ima pravo na dostojanstvo, glas i život bez straha.
