Ona je bila osoba koju sam najdublje voljela, a sad znam istinu – znam koliko je dobro i ispravno voljeti.
Ime Susan Sontag sam prvi put čula u novembru prošle godine, nakon što sam odgledala dokumentarni film „Don’t cry for me, Sarajevo“. U mnogim situacijama i sama sam se osjećala poput nje – suočena s užasnom stvarnošću, bježala sam u sigurnost svoga uma skrivajući godinama svoje identitete, potrebe koje nisu odgovarale kalupima koji su stavljeni pred mene. Sontag je bila neko ko mi je dao do znanja da sam posebna, da vrijedim i da su moje emocije „najprirodnija stvar na svijetu“.
Piše: Fatima Mujezinović
Ona je bila heroina. Ili će tek to postati, kada se mladi ljudi pronađu u njenim djelima. Vjerovatno, jedna od jačih strana Susan Sontag bila je to što je sve što bi drugi mogli o njoj reći već izrekla, najprije i na najbolji način – sama Susan Sontag. U djelima navodi da je zanimaju osobe koje rade na svom unapređenju, koje se zalažu za svoje želje i prava koja zaslužuju.
Snažan okov društvene stigme
Nešto što nije mogla priznati sebi, a ni drugima, bila je njena seksualnost. Od ranog djetinjstva znala je koliko je stvarnost zapravo okrutna i da treba pronalaziti način za bijeg iz nje.
„Pretvarati se da tijelo ne postoji“ otkriva mutni osjećaj same sebe dok podsjećanje same sebe da „drugi ljudi stvarno postoje“ znači razotkriti vlastiti strah koji još više paralizira: da ona sama ne postoji, da je njeno biće slab posjed koji bi se u svakom trenutku mogao zametnuti, biti joj oduzet.
Ipak, sve to skrivanje i neprihvatanje bilo je uzrok vremena u kojem je živjela. Do šezdesetih je svaki pokušaj druženja s drugim homoseksualcima nosio sa sobom strašan rizik. Ukoliko bi se otkrilo, to je moglo za posljedicu imati oduzimanje djeteta ili gubitak radne dozvole. Isprika za gubitak iste bila bi „moralna iskvarenost“, te loš uticaj na okruženje. Policija je bila nasilna prema ljudima koje je privlačio isti pol, a novinari su posjećivali gej barove, objavljivali javno imena i adrese ljudi koje bi sreli tamo. Ishod svega toga u velikom broju slučajeva bila su samoubistva.
U literaturi se najčešće navodi da je u to vrijeme vladala teorija da se možeš promijeniti ako to zaista želiš, i takvi stavovi su ljude koji su se osjećali drugačije još više gušili. Na LGBTQ+ osobama je bila odluka da li se žele kriti, sklopiti brak s osobom suprotnog pola zbog društva ili živjeti slobodno uz osude, nasilje i diskriminaciju. To je bio svijet u kojem je Sontag odrasla, a u kojem mnogi od nas odrastaju i dan-danas. Uprkos društvenim stigmama dokazala je da će ljubav uvijek naći način da pobijedi.
Sarajevo i Sontag
U Sarajevo dolazi kako bi dokazala ono čemu teži cijeli svoj život – da za kulturu vrijedi umrijeti. Njen dolazak u periodu opsade grada Sarajeva shvatila je kao otkrivanje istine umjetnosti, te konačno razumije da umjetnost nikada neće biti odvojena od života, već da je to njegova najviša forma. Koliko god su Sarajlije trebale hranu, grijanje, sigurnost, trebale su i njen pozitivni duh, trebale su kulturu.
Provela je jedan period sa svojom partnerkom u Sarajevu gdje je ona napravila nekoliko njenih fotografija. Iako su bile crno-bijele, na njima se osjetio dašak ljubavi, pozitivnih emocija, onog istinskog među njima. Zajedno su provele skoro 20 godina, nakon čega Sontag umire od raka. Annie, njena partnerka, napravila je „umiruće fotografije“. Danas smo tu da se borimo, te hrabro i glasno koračamo ka svojim ciljevima. Vrijeme je da se sve dugine boje smatraju kao šarenilo koje krasi tmuran svijet, a ne kao nešto što utiče negativno na bilo koga. Koliko god nismo svjesni, to su naši prijatelji, porodica, a mnogi od njih žive život kroz strah, jer nismo spremni da im pružimo ruke podrške.
Moja želja za pisanjem povezana je s mojom homoseksualnošću, meni identitet treba kao oružje kako bih odgovorila na oružje koje društvo ima protiv mene. To ne opravdava moju seksualnost. Biti lezbejka čini da se osjećam ranjivom, a to uvećava moju želju da se sakrijem, da budem nevidljiva – kako sam se ionako oduvijek osjećala.
Umjetnost kao potreba i borba
Iako je, negdje duboko u sebi, bila osoba koja je meta društvenih stigmi, na njoj se nije vidjela ogorčenost na svijet. Ljudima iz Sarajeva je bila podrška, prijatelj i sve ono što joj je nedostajalo kroz odrastanje. Predstava „Čekajući Godoa“ rađena je bez struje, na prozorima bi bile postavljene folije jer su bili ispucali od obližnjih granata koje su postale svakodnevica, a kostimi su bili čista improvizacija. Poznati glumac Izudin Bajrović smatrao je da je izbor Beketovog djela bio odličan. Navodi da su uzalud čekali da se dogodi čudo, da im neko pomogne i da nema smisla da nevini ljudi nastavljaju da gube svoje živote.
U pozorištu su se osjećali sigurno, iako je konstrukcija krova bila toliko slaba da bi samo jedna granata mogla uništiti cijelu zgradu. Pozorište je uvijek bilo puno, ljudi su bili uzbuđeni i uživali su u umjetnosti koja im je bila prenesena iako su svakodnevno slušali priče o izgubljenim životima njihovih sugrađana, porodice, prijatelja.
Susan je bila pušač, te bi nerijetko ispušila pola cigarete i onda bi je ugasila u pepeljari. Nakon čudnih reakcija njenih kolega, a kasnije i prijatelja, shvatila je šta je radila i sutradan je donijela kutiju svima koji su nijemo gledali njenu „nesvjesnu nezahvalnost“.
Živjela je dupli strah, od nasilja, diskriminacije, potencijalne smrti, ali bila je tu. Bila je simbol slobode i empatije. Posthumno je proglašena počasnom građankom Sarajeva, što je najveće priznanje koje ovaj grad daje, a trg ispred Narodnog pozorišta je nazvan Trg Susan Sontag.
Želim slobodu, slobodu da se prepustim svakom hiru koji mi potakne maštu, slobodu da u najudaljenijim dijelovima zemlje tragam za lijepim, radosnim i romantičnim.
Knjiga „Sontag: Život i djelo“ autora Benjamina Mosera je djelo koje preporučujem svakoj duši koja se osjetila usamljeno, svima koji suosjećaju s teškim životnim okolnostima u kojima se nalazila Sontag. Uprkos svemu odlučila je biti svoja, boriti se za umjetnost i težiti slobodi mnoštva identiteta. Djelo je nagrađeno Pulitzerovom nagradom, a autor ga je opisao kao „autoritativno konstruirano djelo ispričano s gracioznošću, koje bilježi genijalnost i humanost spisateljice zajedno s njezinim ovisnostima, seksualnim nejasnoćama i nestalnim entuzijazmom“.
Umjetnost se možda ne stvara za životna razočarenja ali je neophodni lijek. Za Sontag stvarnost nikada nije bila potpuno prihvatljiva. Od vremena kada je bila vrlo mlada znala je da je stvarnost razočaravajuća, okrutna, nešto što treba izbjeći.
*Naslovna fotografija: “Annie Leibovitz i Susan Sontag na balkonu Mire Purivatre, autor Paul Lowe
