U vremenu u kojem Bosna i Hercegovina prolazi kroz brojne društvene izazove, među kojima je sve prisutniji odlazak mladih i sve veća potreba da se otvoreno govori o mentalnom zdravlju, umjetnost i kultura često ostaju jedan od rijetkih prostora iskrene refleksije i nade. Mladi umjetnici, kroz svoj rad i glas, sve češće progovaraju o temama koje nas se svih tiču. Jedna od njih je i mlada bh. glumica Helena Vuković, koja svojim ulogama, ali i ličnim stavovima, nastoji podsjetiti koliko je važno da ostanemo empatični, hrabri i otvoreni prema svijetu.
Povodom toga, ali i njene dosadašnje karijere, razgovarali smo s Helenom o odlukama, motivaciji, umjetnosti i mentalnom zdravlju.
Piše: Naira Džepar
Na naše prvo pitanje o odlasku mladih iz BiH, kaže da ostaje neutralna, jer vjeruje da svako treba ići svojim putem, a za sebe tvrdi da čeka od života da joj pokaže da li je trenutno na pravom mjestu.
Mladi ljudi danas sve češće maštaju o odlasku iz Bosne i Hercegovine. Vi ste odlučili graditi karijeru ovdje. Šta je ono što Vas zadržava i motivira da ostanete?
Ljudi koje volim. Pritom ne mislim samo na porodicu i prijatelje, koji su mi u svemu najvažniji oslonac, već i na divne kolege iz profesije i profesore sa kojima sarađujem na Akademiji scenskih umjetnosti koji me inspirišu i od kojih učim. Još uvijek postoje svakodnevni susreti koji u samo par minuta mogu da učine da narastem i pogledam svijet drugačijim očima, a iz razgovora sa prijateljima sam svjesna sam da mnogi mladi ljudi to danas nemaju. Sa druge strane, često putujem na različite glumačke radionice da zadovoljim svoje potrebe za iskustvima koja ovdje ne mogu da imam, pa mi i ti „izleti u svijet“ omogućavaju da i ovdje, u svom mikrokosmosu, osjećam ispunjenost. Karakterom sam, u suštini, vječita učenica i putnica, i ići ću tamo gdje mogu da utolim glad za razvojem i znanjem koje mogu da podijelim i sa drugima, a koje je to mjesto na karti svijeta – pokazat će vrijeme. Nisam zagovarač niti ostanka niti odlaska iz BiH, mislim da svi trebamo ići tamo gdje smo sretni i gdje možemo ostvariti svoj puni potencijal.
Kada govorimo o Vašem poslu i zalaganju, ostvarili ste se u nekoliko uloga koje su govorile kako o čovječnosti i želji za boljim sutra, tako i o realnim slikama našeg svijeta. Nekada je to bilo kroz komediju, nekada kroz dramu, ali ste se fantastično snašli. Iz današnje perspektive, koja uloga je na Vas ostavila najdublji trag i zašto? Koliko je važno voditi računa ne samo o svom, već i o tuđem mentalnom zdravlju? Da li u današnjem svijetu primjećujemo druge ljude ili smo zaslijepljeni isključivo vlastitim sjajem?
To je uloga Nele u predstavi „Na slovo F“, djevojke čiji život u komadu započinje traženjem pomoći na psihijatrijskoj klinici. Kada sam prvi put pročitala komad i kada sam na osnovu podataka iz teksta, ali i lične imaginacije uspjela ispisati Nelinu biografiju – u kratkim crtama – gubitak majke, ugrožena životna egzistencija, neprisutan otac, ljubavna razočarenja, usamljena, izgubljena – učinilo mi se da tu djevojku odnekud poznajem. Nadalje, činjenica da se radnja događa u Sarajevu, i da je Nela na kliniku stigla tramvajem, smjestila ju je toliko blizu, da sam znala da sam posebnom vrstom odgovornosti moram pristupiti radu na ulozi i izboru glumačkih sredstava.
Naravno da je svakom glumcu stalo da napravi dobru ulogu, i ja sam kao glumica tkala tu ranjivu dušu ponekad grubo upakovanu u pregršt obrambenih mehanizama spram svijeta koji je okružuje, ali poruka ovog komada, u koju čvrsto vjerujem, je nadilazila želju da se napravi „dobra uloga“. Borila sam se za ideju, a to je da su ljubav, razumijevanje, dobrota, podrška, zagrljaj, prijateljstvo, ono bez čega ne možemo. Bilo mi je jako važno osvijetliti proces Nelinog ozdravljenja koje je prije svega pokrenuto sklapanjem prijateljstva sa dječakom sa kojim je dijelila sobu, a jedno drugom su postali oslonac. Neizostavno važna je bila i pomoć doktora, a tu dolazimo krovne ideje naše predstave – mentalno zdravlje nije i ne smije biti taboo.
View this post on Instagram
Helena dodaje i kako joj je rad na ovoj, ali i na predstavi „Gidionov čvor“, približio pomisao da je današnje odsustvo roditelja u svakodnevnom odgoju djece neizmjerno važan faktor, s obzriom da je porodica stub društva. Osim toga, smatra i to da se danas svaka emocija „trpa u jedan heart emoji“.
Voljela bih kada bismo opet imali vremena jedni za druge, išli u prirodu, bili kreativni, u načinima da prevaziđemo dosadu, da sa istinskim zanimanjem pitamo nekoga kako je, da reagujemo ako primijetimo da nešto nije u redu. Da budemo ponosni na one koji će tražiti pomoć, a ne da ih stigmatiziramo, jer to može biti bilo kod od nas u nekom periodu života. Mislim da sve počinje od pojedinca, a mnogo zdravih pojedinaca učinit će zdravijim i naše društvo.
Na pitanje da li je gluma više profesija ili poziv, kaže da je i jedno i drugo, te da se mora poštovati njena etika, kao i načela. Tvrdi da na ličnom nivou glumu smatra pozivom, porivom i potrebom, a kada smo je pitali gdje pronalazi granicu između privatne Helene i one na sceni, rekla je:
Helena „na sceni“ ne postoji bez Helene „privatno“, jer su Helenini duša, um i tijelo ujedno i njeni instrumenti za rad. Međutim, Helena „privatno“ se uvijek trudi da naraste do „Helene na sceni“, do tog nekog trećeg čovjeka, odnosno lika, jer se ja prilagođavam liku koji igram, a ne prilagođavam lik sebi – inače bih uvijek plesala u zoni komfora. Zbog glume mnogo intenzivnije posmatram svijet oko sebe, sa izoštrenijim čulima, jer nikad ne znam u čemu mogu pronaći inspiraciju, a kroz svoje likove me je dovela do dubokog razumijevanja ljudske prirode, života i sudbina, koji su me oplemenili pa definitivno mogu reći da ni „privatna“ Helena više ne postoji bez Helene „na sceni“.
Dotaknukli smo se i njenog društvenog angažmana, vezanog za mlade. Tako je Helena početkom ove godine u saradnji sa Institutom za razvoj mladih KULT, u svrhu jedne kampanje snimila motivirajući video u kojem je rekla kako vjeruje da svi mogu sve. Pitali smo je ko je bio njen motivator od samih početaka?
Apsolutno vjerujem da svi možemo sve postići, ako znamo šta želimo i ako smo spremni da radimo kao ludi da to i ostvarimo. Ne govorim tu nužno o ambiciji, a još manje o vanjskim motivima poput slave, novca, uspjeha itd, već o onim unutarnjim – kada smo spremni da izgaramo za nešto što želimo, što volimo, čemu smo spremni da se predamo, da se zbog toga ako treba i odričemo, i što ima neku višu svrhu, i za nas i za društvo.
Svi koji prolazimo stvaralačke procese neminovno prolazimo i kroz periode oslabljene motivacije, kreativne blokade, i tada često kažem da se osjećam kao „točak u blatu“ koji (neprestano) radi, ali suštinski ne stiže nigdje. Tada su moji najveći motivatori bez sumnje moja porodica i moji prijatelji, koji me najbolje poznaju, ali i ta želja koja se opire svom nestanku i sumnjama. Nekad se šalim da je mene jako lako motivisati, npr. jedna rečenica u knjizi ili filmu, jedna fudbalska utakmica, jedna fotografija, jedan susret, inspirisali su me da donesem neke od najboljih odluka u životu, sasvim lako, ali sam onda shvatila da je to nešto što je dugo sazrijevalo u meni kroz male korake, i učinilo me spremnom za pravi trenutak i pravu priliku.
Koliko je za Vas važno da kroz glumu pošaljete društveno odgovornu poruku, a koliko da publiku zabavite i opustite?
Stava sam da svaki sadržaj koji dolazi u javni prostor, bilo da se radi o pozorištu, filmu, reklami, Instagram reelu, mora imati neku vrstu odgovornosti prema društvu ili čak pojedincu kojem se obraća i ideji koju nosi. U tom smislu, najvažnije mi je da se ideja projekta u kojem učestvujem poklapa i sa mojim ličnim vrijednostima i stavovima, a često od te ideje i zavisi način na koji ćemo pričati priču – kako će se ona najdjelotvornije utisnuti u gledaoca, da li kroz šarm, smijeh ili katarzu. Umjetnost može biti itekako zabavna.
Za kraj ovog intervjua nas je zanimalo i to kako Helena Vuković zamišlja svoj, ali i put domaće scene u narednih deset godina deset godina.
U toku narednih 10 godina, što se tiče mog poziva, voljela bih ostvariti uloge u kvalitetnim domaćim i stranim produkcijama i na različitim jezicima. U narednih 10 godina u BiH voljela bih da se riješe sistemski problemi ulaganja u kulturu i naprave održivi planovi.
Glumica Helena Vuković nam je kroz intervju objasnila njen smisao života, te je poslala poruku, vrijednu slušanja. Želi da vjeruje da će ponovo doći dan kada ćemo se jedni drugima osmijenuti, bez telefona koji će stajati ispred našeg lica. Čvrsto vjeruje i u snagu i moć mladih ljudi, ali i svoje profesije.
