Hikikomori ili pustinjaci savremenosti

Savremeno doba je povezalo čovječanstvo više no ikada prije, a globalizacija uz sve svoje stranputice ide nezaustavljivim tokom, no uz sav taj tehnološki napredak, epidemija usamljenosti se širi svijetom.

Piše: Sandro Hergić

Najdrastičniji primjer jeste Japan, gdje je ova pojava prvi put detektovana i dobila naziv hikikomori (bukvalno značenje jeste povući se u sebe). Iako nema tačnih podataka, vlada Japana pretpostavlja da u toj zemlji postoji milion i po do dva ovakvih slučajeva; tačan broj je nepoznat budući da njihova izolacija od spoljašnjeg svijeta onemogućava precizne podatke.

Hikikomori su većinom muškarci od 18 do 30 godina koji vlastitu kuću ili čak i sobu nisu napustili duže od šest mjeseci, a mnogi od njih finansijski potpuno ovise od pomoći roditelja i nisu dio radne snage. Uzroci ovakvog ponašanja su prema mišljenju struke kompleksni – izuzetno nemilosrdna radna etika u Japanu, društvo koje je prilično konformističko i gdje je kolektiv iznad individue, gdje se svako odstupanje od društvenih normi smatra devijacijom… Slična pojava je zabilježena i u drugim azijskim državama (Južna Koreja, Kina) što je mnoge navelo na misao da je riječ o kulturološki uslovljenom fenomenu, ali da li su stvari tako crno-bijele?

Covid-19 je ubrzao proces usamljenosti

Zapadna društva imaju rekordan broj samačkih domaćinstava u svojoj istoriji, čak 45 % stanovnika Velike Britanije se ponekad osjeća usamljeno, a ovim fenomenom je posebno pogođena milenijska generacija (rođeni između 1981. i 1996.). Ne postoji jedinstven ili jednostavan odgovor zašto je to tako, no bitno je napomenuti da je to generacija poslovno i privatno vezana za online svijet i mnogo je direktnih međuljudskih interakcija zamijenjeno onima u virtuelnom prostoru, a pandemija Covid-19 je samo ubrzala ovaj proces.

Tako da dolazimo do paradoksa – nikada više ljudi nisu komunicirali na dnevnom nivou, poslovno i privatno, čak i kada smo sami mi to uistinu nismo jer smo s desetinama poruka i mailova kojima moramo posvetiti pažnju. Ovakav vid komunikacije naravno nije u stanju nadomjestiti onu u realnosti, tako se stvaraju neke vrste parasocijalnih društvenih veza, instant  komunikacije. Korijene ove pojave valja tražiti i u nesigurnim poslovima i uslovima rada s kojima se mlađa generacija susreće (prva generacija koja je siromašnija od svojih roditelja), a sve to zajedno doprinosi osjećaju krivice i očekivanja što može doprinijeti povlačenju iz društva.

Servis za usamljene

U istraživanju koje je proveo britanski „The Prince’s Trust“ pokazalo se da je alarmantan broj mladih ljudi izgubio osnovne socijalne vještine poput sticanja prijatelja, a da su u međuvremenu za vrijeme koronavirusa izgubili one koje su imali. U nekim zemljama postoje servisi koji spajaju usamljene ljude; tako je zanimljiv društveni eksperiment u Holandiji povezao usamljene mladiće i djevojke s ljudima u staračkim domovima koji takođe pate od usamljenosti. Bilo bi pogrešno svesti povlačenje mladih iz društva na nove tehnologije budući da virtuelno i online, koliko god imalo otuđujući karakter, isto tako može pomoći usamljenim ljudima da se takoreći ponovo povežu s vanjskim svijetom i da bude premosnica k ponovnoj integraciji u društvo. Danas pak postoji mnogo online savjetovališta gdje kvalifikovani terapeuti mogu da pomognu ljudima, da naprave iskorak k vanjskom svijetu.

Ne treba upadati u moralnu paniku u vezi tehnologije i otuđenja mladih budući da je riječ o procesu koji je star koliko i čovječanstvo i koji se ne može zaustaviti (slični argumenti su iznošeni protiv radija i televizije kada su ušli u masovniju upotrebu). Problemi postoje, no neki autori upravo smatraju da ono što nam se danas čini otuđenjem ili pak samoćom nije ništa drugo do proces adaptacije na nove tehnološke, a samim time i kulturne trendove. Online prostor je tako dvosjekli mač – utjeha, ali i izvor nezadovoljstva ljudi.

Karl Marks o otuđenju

Jedan od primjera: Alijenacija kao fenomen nije toliko nova budući da joj je još Karl Marks posvetio bitan segment svoje misli. Po Marksu, otuđenje radnika u kapitalizmu se odvija na više nivoa – otuđenje radnika od proizvoda svoga rada, radnog procesa, drugih radnika i naposljetku sebe samoga. Iako nas dva vijeka dijele od ove misli i društveni kontekst se dosta promijenio, marksistička analiza još uvijek može biti dijagnostički alat za fenomen otuđenja.

Masovna kultura i kulturna industrija kasnog kapitalizma (radio, televizija i odnedavno društvene mreže) su transformisale već postojeći kult obožavanja bogatih i slavnih, čitava klasa influensera koja se nedavno pojavila a koja u suštini prodaje nedostižnu estetiku, stil života. Ovaj nevjerovatni društveni pritisak kod mladih ljudi može stvoriti utisak da nisu dovoljno lijepi, uspješni za današnji svijet i imaju strah od odbacivanja.

Usamljenost ili pak bijeg od svijeta je tako neka vrsta nezdravog individualnog protesta protiv sistema za koji smatraju da ih je iznevjerio i kojem naprosto nisu dorasli. Ovakva vrsta reakcije u svojoj suštini nije produktivna niti zdrava budući da vrijeme, ali i društveni procesi nezaustavljivo idu naprijed i mimo njih. Što duže bivaju izvan sistema, to je reintegracija u njega teža.

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Poziv na učešće na konkursu na temu „Nasilje nad LGBTIQ osobama – moja priča“
Zlatna Karika Nikolina Zubac: Volim izazove, timski duh i adrenalin koji košarka donosi
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Intervju - Sumea Žuna, Mješovita srednja škola Zenica
Intervju - Amina Omerbašić, JU MSŠ “Hasan Kikić” Gradačac
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Intervju -  Marko Knežević, Elektrotehnička škola „Nikola Tesla“,
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
More Stories
Najbolje knjige 2018. godine