Moje djetinjstvo i mladost su obilježila prijateljstva i druženja s osobama koje se nalaze na margini našeg društva. Već od malih nogu, moja vizija svijeta nije podrazumijevala nikakvu razliku između ljudi, bez obzira na to da li se radi o boji kože, etničkoj, religijskoj ili nacionalnoj pripadnosti, invaliditetu, spolu, seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu. Sva ta poznanstva i prijateljstva doprinijela su tome da uvidim kako se marginalizirane skupine društva svakodnevno susreću s različitim oblicima nepravde i diskriminacije u bosanskohercegovačkom društvu. To me je podstaklo na aktivističku borbu za zaštitu ljudskih prava.
Sa pet godina sam upoznala svoju najbolju prijateljicu iz djetinjstva, koja ima cerebralnu paralizu. Činjenica da je osoba s invaliditetom nikada nije mijenjala moj utisak o njoj, niti sam je sažalijevala. Naprosto je bila moja prijateljica s kojom sam se igrala po cijeli dan na načine koji bi njoj, u skladu s njenim zdravstvenim stanjem, odgovarali. Družile smo se, razgovarale svakodnevno o školi, simpatijama i ostalim dječijim i mladalačkim dogodovštinama. Pomagala sam joj kad god joj je bila potrebna pomoć, a pomagala je i ona meni. Tako blizak odnos imamo i dan-danas, kada smo već odrasle, i uvijek se s radošću prisjećamo naših trenutaka iz djetinjstva. Kada se osnovna škola približavala kraju, dolazilo je vrijeme maturskih zabava. Bilo je već vrijeme da svako odluči s kim će iz razreda ići u maturski defile. Moj partner je bio moj najbolji prijatelj u osnovnoj školi, koji je Rom. U moju kuću je ulazio kao u svoj dom i bio je uvijek dobrodošao. Iako već godinama živi u inostranstvu, naše prijateljstvo je opstalo i danas i uvijek me raduje njegov poziv ili poruka. Na Pravnom fakultetu upoznala sam najboljeg prijatelja koji je slijepa osoba. Bili smo zajedno na predavanju, sjedili skupa u amfiteatru i išli na duge zajedničke kafe. On je jedna od rijetkih osoba s kojim sam se uvijek osjećala opušteno i slobodna da budem to što jesam. Naša druženja smo nastavili i danas, te i dalje često u razgovoru izgubimo osjećaj za protok vremena. Potom sam upoznala još jednog prijatelja, koji je gej. Postali smo nerazdvojni, a isti smisao za humor koji imamo mi pri svakom našem susretu uljepša dan. On, kao i ja, potiče iz veoma konzervativne, tradicionalne i patrijarhalne porodice, ali ga to ne sprečava da bude ono što zaista jeste i to je ono što nas čini veoma sličnima. Smatram da su me ta prijateljstva obogatila i učinila sretnijom osobom danas.
Međutim, sa svim prijateljima i prijateljicama koje sam prethodno spomenula, morala sam se kad-tad dotaći razgovora o onome što nas razlikuje, a to su prava koja su im uskraćena
Prijateljica koja ima cerebralnu paralizu mi je više puta pričala o diskriminaciji koju je doživljavala od strane državnih institucija, kako zdravstvenih, tako i obrazovnih. Moj prijatelj koji je Rom nikada nije otvoreno rekao da mu se porodica nalazi u nepovoljnoj finansijskoj situaciji, ali sam ja razumjela u kakvim se okolnostima tada nalazio. Prijatelj koji je slijep je u više navrata podijelio sa mnom omalovažavanje koje je doživljavao od strane društva, bilo na ulici ili u tramvaju. Moj gej prijatelj je više puta uočavao podsmijeh ljudi u kafiću, na ulici ili na fakultetu, ali je uvijek dostojanstveno trpio negativne poglede i komentare. On već razmišlja o odlasku u inostranstvo, jer kao gej muškarac u BiH ne može sklopiti brak sa svojim partnerom niti usvojiti dijete, podići zajednički kredit, ostvariti pravo na uzajamno izdržavanje, pravo na njegovu penziju, niti pravo na nasljeđivanje njegove imovine. Sva ta iskustva su mi omogućila da uvidim u kakvom društvu mi zapravo živimo.
Fašistički, šovinistički, patrijarhalni, konzervativni, netolerantni, mizogini, seksistički, nasilni i diskriminatorni stavovi i postupci su svakodnevica bosanskohercegovačkog društva, koje je okorjelo u predrasudama prema drugom i drugačijem od onoga što je „normalno“. Oni se ispoljavaju u javnom, privatnom, te online prostoru bez grižnje savjesti ili ustručavanja. Krajem srednje škole, odlučila sam se za studij prava, na kojem su mi posebnu pažnju privukli predmeti, ali i vannastavne aktivnosti koje se tiču zaštite ljudskih prava. Međutim, po završetku studija javila se potreba za dodatnim djelovanjem. Sva nepravda prema mojim prijateljima i prijateljicama je podstakla moju ličnu netrepeljivost prema netolerantnom društvu, ali i osjećaj odgovornosti za aktivističko djelovanje. U meni se vremenom javila želja za aktivizmom, bez obzira na to da li je riječ o običnom svakodnevnom gestu kojim se ukazuje na diskriminatorno postupanje ili o udruživanju s istomišljenicima. Iako sam oduvijek bila osoba koja se zalaže za ravnopravnost, htjela sam da dam još veći doprinos borbi za ljudska prava u našoj državi. Naposljetku sam odlučila da se pridružim Organizacionom odboru Bh. povorke ponosa.
Bh. povorka ponosa je protest za ljudska prava, bez „ali“
Kada sam postala članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa, svi moji prethodno stečeni utisci o bosanskohercegovačkom društvu su se još jednom potvrdili. U radu i razgovoru s članovima i članicama organizacionog odbora imala sam priliku saznati više o položaju LGBTI+ osoba u našem društvu. Upoznala sam osobe koje su doživljavale diskriminaciju, nasilje, odbacivanje od porodice, osuđivanje, zlostavljanje, samo zbog toga što su dio LGBTI+ zajednice. Pokazalo se neoprostivim voljeti onoga koga želimo ili imati drugačiji rodni identitet od onoga koji je uobičajen u heteronormativnom društvu, a sve češće prihvatljivim osuđivati, vrijeđati i zlostavljati nekoga ko je drugačiji. Uzimajući u obzir da i sama dolazim iz patrijarhalne i konzervativne porodice, mogla sam se zamisliti u poziciji mojih prijatelja i prijateljica koji su dio LGBTI+ zajednice. To mi je dalo potvrdu da radim ispravnu stvar. Tako sam postala ono što sama zovem „undercover“ aktivistkinja, iz razloga što moja porodica ne zna da sam članica odbora, te zbog toga što znam da to neće olako prihvatiti ni kada bude saznala. Međutim, ja sam spremna na sve, iz razloga što znam da je Bh. povorka ponosa prije svega protest za ljudska prava LGBTI+ osoba, a potom i svih ostalih marginaliziranih skupina društva, među koje spadaju nacionalne manjine, osobe s invaliditetom, izbjeglice, žene koje su marginalizirane u patrijarhalnim društvima kakvo je bosanskohercegovačko, te sve ostale skupine društva koje su socijalno isključene, a to predstavlja ujedno i borbu za moje vlastite humanističke ideale. Stoga mi je veoma važno istaći da Bh. povorka ponosa nije nikakvo „paradiranje“ niti promocija seksualnosti, već prije svega protest za ljudska prava svih onih koji su na margini našeg društva, među koje spadaju pripadnici i pripadnice LGBTI+ zajednice.
Iako sama nisam dio LGBTI+ zajednice, sebe smatram kvir osobom, jer biti kvir znači pružiti otpor heteronormativnom i patrijarhalnom društvu
Kao feministkinja, boriti se protiv patrijarhata za mene znači boriti se za demokratsko društvo. U skladu s tim, mislim da je neophodno pružiti podršku svakoj marginaliziranoj skupini društva, pa samim tim i LGBTI+ osobama u njhovoj borbi, te da je to dužnost svakoga ko želi demokratsko društvo. Kao pravnica, feministkinja, kozmopolitkinja, pjesnikinja i novinarka, shvatila sam da moje djelovanje možda može napraviti promjene, bez obzira na to koliko male one bile. Ubrzo potom sam počela pisati kvir poeziju koju sam čitala na večerima kvir poezije. Kao članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa prisustvovala sam akciji za donošenje Zakona o istospolnom partnerstvu koju je organizovao Sarajevski otvoreni centar. Pisala sam nekoliko tekstova u razgovoru s članovima i članicama LGBTI+ zajednice o preprekama s kojima se susreću kada je riječ o porodičnim i partnerskim odnosima. Zajedno sa svojim saradnicima i saradnicama, a sada već prijateljima i prijateljicama u organizacionom odboru imala sam mogućnost da na više različitih načina dam vlastiti doprinos u obilježavanju prvog Mjeseca ponosa u našoj zemlji, kao i da učestvujem na radionicama s izbjeglicama i tražiteljima i tražiteljicama azila koji/e su dio LGBTI+ zajednice.
Naposljetku, 25. juna ove godine sam prvi put šetala na Bh. povorci ponosa i nikada prije nisam osjetila takvu uzbuđenost, radost, ali i olakšanje kada je povorka završena bez incidenata
U Organizacionom odboru Bh. povorke ponosa ja sam zapravo napokon pronašla mjesto kojem zaista pripadam. Upoznala sam istomišljenike i osobe koje se, kao i ja, zalažu za mir, slobodu, ravnopravnost, solidarnost, antifašizam, ali i ljubav u svim njenim bojama i oblicima. Povorka ponosa je bila prvi trenutak u kojem sam osjetila da smo u ovom društvu stalne netrepeljivosti i mržnje, sposobni i za iskrenu ljubav, a posebno me je dirnulo to što je takvih ljudi, pored mene, bilo još na stotine. Kada se povorka završila osjetila sam radost jer je sve prošlo u najboljem redu, ali sam i dalje bila svjesna da je neophodno uraditi još mnogo toga u našem društvu u budućnosti kako bi prava marginaliziranih skupina zaista bila uvažavana.
Kada otvorimo naše srce, možemo prevazići sve predrasude
Smatram da su predrasude samo vrsta slabosti osoba koje imaju određeni strah, ali i manjak znanja o osobama koje pripadaju marginaliziranim skupinama društva. Ljudi nisu stvari pa da ih sortiramo po kutijama, te ih ne treba etiketirati i odbacivati, bez obzira na to o kakvom razlogu se radi. Vjerujem u to da smo svi individualni, različiti i specifični na svoj način, te da je to jedna od osobina čovječanstva koja ga čini prelijepim. Sretna sam, ali i bogata, jer imam prijatelje i prijateljice koje su osobe s invaliditetom, pripadnici i pripadnice nacionalnih i vjerskih manjina, dio LGBTI+ zajednice, jer me je svako to prijateljstvo obogatilo empatijom i ljudskošću. Nepravdu koju su oni/e osjetili/e je i mene zaboljela, te me je to podstaklo na aktivističko djelovanje. Ubijeđena sam u to da ne moramo biti pripadnici ni jedne marginalizirane skupine da bismo primijetili nepravdu koja joj se nanosi. Zato je važno obrazovati se o temama vezanim za prava marginaliziranih skupina ili razgovarati s pripadnicima i pripadnicama marginaliziranih skupina, kako bismo razumjeli njihov položaj, osjećanja i okolnosti u kojima se nalaze, te svakodnevno preispitivati predrasude. Jedan mali gest aktivizma danas, bilo da se radi o verbalnom ili online ukazivanju na nepravdu, ispravljanju diskriminatornog diskursa, izbjegavanju pejorativa koji se odnose na marginalizirane skupine ili organiziranom antifašističkom djelovanju s drugim ljudima može spasiti jedan život sutra i pomoći nekome da se osjeća prihvaćeno u društvu koje jeste njegovo/njeno. Ukoliko otvorimo naša srca, možemo prevazići sve predrasude, a jedino tako možemo graditi bolje i pravednije društvo.
Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.
