Sjećanje na olimpijski februar 1984.

Sportska 1984. za 16 kruženja Zemlje odmaknula je od godine kada sam ja rođena, ali dajem joj značaj kao da je jedna od godina moga života. Poželim je. Impozantna je. Slavna. Sretna je toliko da i mene, koja nisam sazrijevala s njom, čini ponosnom što je gigantskim fontom upisana u historiju Bosne i Hercegovine.

Sarajevo je tada dobilo priliku od Komiteta da proslavi zimske sportove i tako svojoj historiji doda neke od najljepših redaka. U tim recima isprepletene su mnoge priče. Najglasnija je ona o snijegu koji se suzdržavao od padanja sve do noći koja je ispratila svanuće dana otvorenja ZOI-a i rashladio uzavrelost neizvjesnosti i brige. Manje je poznato da su mu prethodili pljuskovi, uvijek bespotrebni i bačeni u pogrešno vrijeme, koji su najavljivali vanrednu situaciju.

Vojska, stub Jugoslavije, je već u tim, više jesenjim, nego zimskim danima bila angažovana da kamionima i lopatama, s vrha Bjelašnice nanosi snijeg na staze. Onda, ona o Jureku. Jure Franko je s trona zbacio burek, svetinju i vrlo osjetljivu imenicu u kombinaciji s bilo kojom drugom koja označava namirnicu. „Volimo Jureka više od bureka!“ – to je valjalo zaslužiti, ali prva medalja, srebro, na Olimpijadi za zemlju koja, doduše, nije patila za uspjesima (mada njihovo nizanje nije prerastalo u neprimjetnu rutinu), je zauzela primat i ne pitajući da li je primjereno.

A jeste. Sportski uspjesi nikad ovdje nisu bili poraženi ravnodušnošću. Ta sjećanja prkose zaboravu. Na vrhu ZOI-a su Samaranchove riječi da je u Sarajevu viđena najbolje organizovana sportska manifestacija te vrste do tada.

Uzbuđena kao Jugoslavija tada, potražila sam i pohranila neke nove, do sada mi nepoznate detalje iz 1984. One koji su zaklonjeni grandioznim snijegom, medaljom i statusom najbolje organizovanih Igara.

Građani su bili sponzori Olimpijskih igara

ZOI ’84. je ostvarenje zemlje Jugoslavije. Njen narod je pohitao da svojim rukama nosi Igre i domaćinsku trpezu. Kako reče gospodin Edo, direktor Olimpijskog muzeja: „Obični građani bili su sponzori.“

Hasan R. je podmetnuo ruke pod težinu odgovornosti organizacije Igara i podijelio sjećanje na taj, iznad svih motiva, patriotski doprinos: „

U čitavoj državi je bila velika akcija, a posebno u Bosni i Hercegovini koja se digla na noge da pripremi Olimpijadu koja će se pamtiti. Jedan od načina je bio prijedlog koji su prihvatili mnogi radnici, a to je dobrovoljna donacija dijela ili čitave plate za organizaciju Igara. Ko prihvati, dobrovoljno, obustavljala mu se isplata (dijela) plate. U školi u kojoj sam radio [jedna seoska škola u srednjoj Bosni] odziv je bio apsolutan. Svi su dali prihod, a i u čitavoj Bosni i Hercegovini odziv je bio odličan. Sredstva su uložena u izgradnju objekata i ostalih organizacionih potreba.“

Simbolično priznanje, zahvala i uspomena stigla je Hasanu na plavoj podlozi koja je i danas u njegovom domu. Plakete su dobili svi koji su uveličali zimu u Sarajevu 1984. godine. Srebrena pahulja na plaketi je priznanje za pola plate, a žutu pahulju su dobili oni koji su kompletno mjesečno primanje dali Olimpijadi.

Pahulje su i danas na sarajevskim površinama. Te se ne tope. U Sarajevu je vječna Vatra i Pahulja. Da traju, pobrinuli su se volonteri i volonterke. Sarajlije su stvarno željele staviti zlatnu krunu na dotadašnje Olimpijade. Stalo im je onako kako i „staje“, ozbiljnije od patetičnih riječi, toliko da su svojim tijelima, posvećeno, spremno, aktivno nosili težinu obaveze impresioniranja globusa. U toj fascinaciji je milijardu sitnica. U toj fascinaciji je hiljadu zastavica s pahuljom zakačenih na stubove ulične rasvjete. Volonteri, studenti koji su preko studentskih servisa tada dobijali priliku za neprocjenjiv rad, štampali su te zastavice. Sejad K. je bio volonter.

„Pahulja je dizajnirana kao simbol ZOI-a. Na volonterima je bilo da taj simbol učine vidljivim. Naš zadatak je bio da ištampamo zastavice koje će gradske službe kasnije kačiti na stubove. Tehnikom sito štampe, nanošenjem boje preko napravljenog šablona, iscrtali smo na PVC foliji hiljade pahulja. Taj rad je i okačen, međutim, kako su veliki pljuskovi padali danima prije Olimpijade, boja je spala. U vrlo kratkom periodu, trebalo je iznova praviti dekoraciju. Danonoćno smo radili, opet mi, volonteri, sada na platnu. To je bilo tek nekoliko dana prije otvorenja. Trebalo je napraviti nekoliko hiljada zastavica opet. I uradili smo to. Vodio nas je entuzijazam i radost što Olimpijske igre dolaze u Sarajevo.“

Večernje odmaranje nakon posla, pauze, osmosatno radno vrijeme… sitne su to žrtve. Sitne su naspram spoznaje da je vaš grad mjesto susreta kultura i sportova.Tom preobražaju, spomenut će se i u donjim redovima, skoro da ništa nije odoljelo. Ni urbanizacija, ni razvoj sporta, ni turizam, ni kultura…

Olimpijski muzej

Olimpijada, naravno, ima i svoj muzej. Otvoren je kada i Igre.

„Počeo sam raditi na Olimpijadi, u sektoru za kulturu ’83. Radio sam od osam do deset navečer. Sjećam se da nisam imao vremena otići do kuće ni da se presvučem. Slao sam taksistu da mi donese košulju. To je bio veliki izazov. Shvatili smo da je Olimpijada u isto vrijeme šansa za afirmaciju Bosne i Hercegovine u svakom smislu. Čitav rad je pratila rečenica: ‘Nema problema!’ Muzej smo otvorili 8. februara. Ima dvije osnovne karakteristike – sport i umjetnost. Kroz sport smo prezentirali pripremu i realizaciju Igara, a kroz umjetnost smo predstavili radove koje su umjetnici iz cijele Jugoslavije poklonili Olimpijadi. Dobili smo staru zgradu na Mejtašu. Realizovali smo programe – 350 ih je bilo, iz domena sporta i kulture. 27. aprila 1992. je granatiran. Sve smo prebacili u Zetru, međutim, i ona je kasnije gorjela. Srećom, sačuvali smo eksponate.“ priča gospodin Edin, direktor Muzeja.

Gospodin Edin i sada brine o Olimpijskom muzeju koji se, reče mi kroz odgovore, sprema na povratak u svoju matičnu, davno granatiranu, zgradu na Mejtašu.

Foto: Azra Kerić

Prvaci u gostoprimstvu

Taj istinski doživljaj Olimpijade kao časti kuće domaćina – Jugoslavije, nije mogao, tako silan i eruptivan, ostati skučen u unutrašnjoj, nevidljivoj jezi svakog pojedinca. Radost je bila zarazna. Nije zaobilazila ni one koji su preletjeli okean, sa zapadne strane, da slete u jednu socijalističku državu i upoznaju taj sirotinjski istok, a pri tome se i oduševe. Kada se priča o ’84. gostoprimstvo ima posebno mjesto. Gostoprimstvo nije trenirano, ipak su Bosanci i Hercegovci, na kraju Olimpijade, prvaci u tome bili. Možda nije što je najbolje organizovana, nego što je najradosnije dočekana.Na stadionu Koševo igrale su tada folklorne grupe iz čitavog svijeta, popularni slet. Desetine kultura igraju u Sarajevu između kapitalizma i komunizma. Tako se postizao efekat divljenja prije neon svjetala i ogromnih bina.

Prvi fliper i kafe aparati

Revolucionarna je bila ’84. Svijet je sletio u Sarajevo te godine. Sarajevo je naraslo. Dobrinja, Mojmilo, vidljiva imena na sarajevskim tablama, Olimpijsko selo rođeno je za taj svijet koji nam je došao. Ta naselja su napravljena da budu privremeni dom takmičarima, sudijama, novinarima, a onda, trajni dom Sarajlijama. U tim domovima bio je ulaz u novu eru. Reuf K. još ima zrno oduševljenja u sebi koje je tada izazvalo prvo viđenje flipera u jednom od salona u Olimpijskom selu. Svi smo bili djeca. Svi smo sreću poistovjećivali s igračkama. Sjetimo se toga i razumjet ćemo šta je tada mladima značio fliper. Kao kada smo mi vidjeli reklamu Coca-Cole u kojoj pokazuju mobitel bez tipki. Tada su prvi put viđeni i sada već neophodni aparati za kafu. Svjetski brendovi su tada iskoristili priliku da se ispromovišu na lokaciji u koju gleda planeta. Do tada nisu pretrpavali ovdašnje tržište. Domaći brendovi su bili zadovoljavajući. Međutim, revolucionarno, kako rekoh, tada dolazi popularni Golf. Nijemci su vozila donirali Komitetu. Japanci su poklonili svoje Mitsubishi kombije za državne selekcije.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Predskakači koji su zasjenili takmičare

Reuf se u tim salonima, koji su čuvali flipere, našao zahvaljujući zadovoljstvu da bude predskakač na Olimpijadi. Bio je predskakač prvi put. I Bosna i Hercegovina je tada prvi put dala Jugoslaviji svoje skakače za Olimpijadu. Do tada, Slovenci su Jugoslaviji osvjetljavali obraz.

„Još prije Olimpijade, na Vlašiću, koji je bio predviđen i kao rezervni centar za sportska takmičenja, je oformljen klub s ciljem da se par momaka – bilo nas je tridesetak – pripremi za učešće na Olimpijadi. Inače, Olimpijadama prethode višegodišnje pripreme. U tih par godina bilo je lomova, odustajanja, pa smo na kraju ostali dvojica, kolega i ja, spremni za nastup. Bili smo jedini iz Bosne i Hercegovine. Desetak dana prije otišli smo na Igman, da se pripremimo. Zbog te kiše, pripreme su bile otežane, skoro nemoguće. Za skokove nije dobro ni kada nema snijega, a ni kada ga padne previše. Staze za skakanje se uređuju. Mi predskakači nismo bili takmičari. Mi pripremimo stazu za skokove i po našim skokovima se procjenjuje da li može izaći prvi takmičar. I danas postoje predskakači. Nas su vodili kao da pripadamo B reprezentaciji Jugoslavije. S nama je radio trener, Slovenac, Miro Oman, a poslije njega Poljak, Janeš Fortecki. Nije bio zadovoljan kvalitetom. Prije toga mi baš i nismo imali novca za neke dugotrajne, intenzivne pripreme. Ali eto, tada smo kolega i ja napravili duže skokove nego što su uspjeli takmičari, a među njima je bio i Primož Ulaga, možda svjetski broj dva u skijaškim skokovima tada. Slovenac, nastupao je za Jugoslaviju.“

Trideset šest godina kasnije

Februar nakon 36 godina ne sliči ovome iz osamdesetih. Jedino, evo, snijeg danima nije zatrpavao ceste, što se od njega očekuje od novembra do marta, a onda je 6. februara potpuno nadoknadio svoje odsustvo. U februaru 2020. najveća smotra sporta je više prošlost, nego mogućnost. Nema ni nekog povoda za uzbuđenje na kolektivnoj razini. Ne živimo mi u najcrnijem crnilu, niti je Sarajevo, Bosna, najjadnije mjesto na svijetu. Može se ovdje biti. Ali iz ovakvog historijskog temelja trebalo je niknuti mnogo zelenije, razgranatije drvo. Možda februar 2084. bude dosljedan svog stogodišnjeg prethodnika.

Sjećanje na Olimpijadu u mom tekstu ostat će sačuvano zahvaljujući i:
Hasan R.
Reuf K.
Nirmela S.  
Sejad K.
Edin N.
Olimpijski muzej Sarajevo

Najčitaniji tekstovi

Glasaj za najbolji blog konkursa "Skidamo maske"
Selma Selman: Revolucija kulture u mojoj mahali, FOTOPRIČA
Skidamo maske: Kako izvući što više novca, a biti što manje od koristi građanima?
Skidamo maske: Došao bih da ostanem
Skidamo maske: Pišem ovo, a ruka mi drhti od bijesa
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zašto studirati veterinu u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Studentski domovi u Sarajevu: Gdje su, kakvi su, kako se prijaviti?
More Stories
U kandžama etno-nacionalizma