Svatko od nas može ponekad pogriješiti pri pisanju ili govorenju neke riječi, međutim, neke greške su postale toliko česte, usvojene i rasprostranjene, da i veliki broj obrazovanih osoba, sa završenim fakultetom, ne zna kako napisati ili reći neke riječi. Stoga, greške u usmenom i pismenom izražavanju štetno utječu na sposobnost ljudi da uspješno međusobno komuniciraju, a na nekim se mjestima pravopisne i gramatičke pogreške ne bi trebale/smjele ni pojavljivati (službeni dokumenti, službene obavijesti, tisak, portali, trgovine…).
U želji da čitateljima/cama našega magazina pomognem pri usvajanju pravopisnih i gramatičkih pravila, kako bi izbjegli najčešće greške u pisanju i govoru, pripremila sam – za početak – neka osnovna pravila, a kasnije ćemo riješiti nedoumice oko korištenja određenih riječi npr. piše li se sljedeći ili slijedeći, na primjer ili naprimjer, sve ili svo, u stvari ili ustvari, u buduće ili ubuduće, sumnja ili sumlja, kad se koristi crtica, a kada spojnica itd.
Utonimo zajedno u svijet jezika.
1. BIH I BISMO
Ponekad nenaglašene oblike aorista pomoćnog glagola biti pojednostavljujemo, pa nam tako konjugacija glasi: ja bi, ti bi, on bi, mi bi, vi bi, oni bi. Međutim, ovo je nepravilno jer se svi glagoli u našem jeziku razlikuju po licima.
Prema tome, prvo lice jednine glagola biti ne glasi bi, nego bih npr. Ja bih voljela otići u Rusiju. Isto tako, prvo lice množine glagola biti ne glasi bi, nego bismo npr. Mi bismo kupili stan da imamo dovoljno novca.
Znači, kad je u pitanju glagol biti, pišemo ja bih, ali ti bi, on/ona/ono bi, mi bismo, vi biste, oni bi.
2. NIJEČNICA NE I GLAGOL
Pravilo da se niječnica ne i glagol pišu odvojeno mnogi još uvijek nisu usvojili, najčešće u pisanju neznam i nemogu. Niječnica ne i glagol dvije su riječi, i zbog toga se piše: ne znamo, ne bih, ne želiš, ne daj, ne mogu, ne smijemo… Ali, ako to neznaš, onda uistinu ne znaš.
Nekim glagolima, kao što su nedostajati, nestati, nemati… negacija je dio osnove.
Iznimka su četiri glagola koja se s negacijom pišu spojeno – neću, nemoj, nemam i nisam.
Dakle, svi ovi glagolski oblici se pišu kao jedna riječ:
neću, nećeš, neće, nećemo, nećete, neće
nemoj, nemojmo, nemojte
nemam, nemaš, nema, nemamo, nemate, nemaju
nisam, nisi, nije, nismo, niste, nisu.
Kao jedna riječ se pišu i:
hoću, hoćeš, hoće, hoćemo, hoćete, hoće
bismo i biste.
3. RIJEČCA NE KOD IMENICA I PRIDJEVA
Kod imenica i pridjeva riječca ne se ne piše odvojeno kao kod glagola, nego ona srasta s drugom riječi, pa tako imamo neznanje, nemogućnost, nebriga, neprijatelj, nesposobnost, nezainteresiranost, nezahvalnost, nepismen, nevidljiv, nepoznat, nepredvidljiv, neprirodan…
4. BIO, RADIO, HTIO, ŽELJELA, SVIDJELA…
Često se griješi tako što se upotrebljava pogrešan oblik glagolskog pridjeva radnog u muškome rodu, npr. kupijo, bijo, uredijo, svidjeo, htjeo, voljeo, željeo, popravijo, smjeo umjesto pravilnog kupio, bio, uredio, svidio, htio, volio, želio, popravio, smio.
Nekoliko primjera ispravno napisanih rečenica:
Kupio sam joj cvijet.
Bio sam jučer u Ireninoj kući.
Svidio mi se onaj kauč.
Htio sam te vidjeti.
Kad je u pitanju glagolski pridjev radni u ženskome rodu, pravilno je željela, voljela, smjela, htjela, svidjela, a ne želila, volila, smila, (h)tila, svidila.
5. PREFIKS NAJ-
Superlativ je treći stupanj komparacije, odnosno stupnjevanja pridjeva i priloga, i on označuje postojanje nekog svojstva u najvećoj mjeri. Superlativ se tvori dodavanjem prefiksa naj- komparativnom obliku: najbolji, najljepši, najveći, najstariji, najnesretniji, najljući, najčešće, najbrže, najlakše… Prefiks naj- nije samostalan, što znači da ne može stajati odvojen od riječi (pridjeva ili priloga), dakle ne piše se naj gori, naj pismeniji, naj sporiji, naj gluplji, naj čitaniji, naj teže, naj bolje, nego najgori, najpismeniji, najsporiji, najgluplji, najčitaniji, najteže, najbolje. Naime, kod pridjeva (i priloga) koji počinju glasom j (jak, jeftin, jadan, jasan, južni…) u superlativu dolazi do udvajanja/sljepljivanja ovoga glasa (j iz prefiksa i j s početka osnove), pa tako pišemo najjači, najjeftiniji, najjadniji, najjasniji, najjužniji. Dakle, ne piše se ni najadniji a ni naj jadniji.
Dakle, morfem naj- služi samo kao prefiks pri tvorbi superlativa pridjeva (najveći, najbolji…) i priloga (najveće, najbolje…) i ne može se dodavati drugim vrstama riječi. To znači da oblike kao što su najbrat, najigrač, najpredstava, najfilm… ne treba upotrebljavati. Umjesto ovih konstrukcija treba upotrijebiti superlativ odgovarajućeg pridjeva uz imenicu koju opisuje, na primjer: najbolji brat, najljepši igrač, najzanimljivija predstava, najdraži film.
