Nedavna ispovijest poznatog meteorologa Nedima Sladića o vršnjačkom nasilju potaknula me da ne posmatram svoje iskustvo kao sramotno, no to ne mijenja činjenicu da ovo nikada nisam ispričala svojim prijateljima. Nažalost, ovi slučajevi su česti na bilo kojoj razini obrazovanja. I ne, pojedinac nikada nije kriv.
Emocionalno nasilje u odnosu na ono fizičko ostavlja najviše traga na žrtvi nasilja, a ako je dugotrajnije, ono zna biti i destruktivnije. Baš tako mogu opisati svoj doživljaj u jednoj rečenici. Budući da sam potisnula početak samog psihološkog maltretiranja i da nikada nisam išla psihologu, reći ću da je sve počelo u šestom razredu osnovne škole kada sam imala 12 godina, iako sam i prije toga iskusila odbacivanje od vršnjaka, ali ne na tako intenzivan način.
Početak i posljedice maltretiranja
Početak uvijek vežem za jednu djevojčicu koja mi je rekla da smrdim. Naizgled, to su neke tipične uvrede za koje ne mislite da će eskalirati u nešto veće. Međutim, to me promijenilo. Počela je socijalna distanca i moja nemogućnost stjecanja prijateljstava. Fokus sam preusmjeravala na intenzivno učenje jer mi je pomagalo da ne mislim tko će sutra bježati od mene u školi. Nisam sudjelovala u grupnim izlascima ni druženjima na velikom odmoru. Naglo i mnogo sam smršala.
Prelazak u srednju školu sam gledala kao novu priliku da steknem prijatelje. Međutim, znate kako to već ide – glasine se prenose. Stoga sam prve dvije godine imala osobe s kojima sam sjedila u klupi i družila se, no nakon tog perioda nastavila se situacija iz osnovne škole. Nisam nikad bila imućno dijete i nisam znala što je markirana odjeća do fakulteta; uvijek sam se pitala je li to razlog toga da jedno dijete mora pognuti glavu kad ulazi u školu, baš kao što je i Nedim naveo da je on radio. Jedina želja mi je bila da budem nevidljiva, no osjećala sam se kao da su svjetla svaki dan uperena u mene. Nisam se htjela ni javljati na satu, da ne bi počeli komentari sa svih strana. Najtužnije je što sam kolegama uvijek pomagala oko zadaće i tijekom ispita, no to sam radila da kupim malo mira.
Najgore je bilo na tjelesnom odgoju kada se jasno vidjelo tko je izdvojen ili kada se traži par za igranje i ja ostanem zadnja u redu. Takve slike vam zauvijek ostanu u sjećanju i daju vam utisak da ste minorni, neusklađeni sa skupinom i, jednostavno rečeno, nepotrebni. Takva sjećanja bole. Na igranju košarke mi je jednom ona ista djevojčica rekla: „Ti si višak!“ Prvi put sam tada zaplakala pred svima, no profesor je „riješio“ problem pomirenjem.
Vršnjaci često imitiraju ponašanje drugih i, koliko god su me svi odbacivali, znam da postoje neki koji to nisu željeli raditi, no morali su zbog okoline i prihvaćenosti. A problem je najlakše naći u pojedincu jer, pobogu, „ona se sama izdvaja“. Ta ona sam bila ja. Kasnije sam sama stvorila mehanizam da se sklanjam od njih unaprijed jer nisam htjela doživljavati poniženje svaki dan. Jedan dan je profesorica iz fizike na satu spomenula moju situaciju (što pozivam sve profesore da ne čine), a nakon toga me pedagogica pozvala u ured. Pričala mi je kao da je problem u meni, ispitivala zašto se ne družim i spomenula primjer kako je postojala tako jedna cura i na fakultetu ipak uspjela naći prijatelje. Da, pomislila sam, pa valjda jer ona nije bila kriva za maltretiranje.
Mislim da je to bio najtužniji dan u mojem životu – kada nitko iz škole nije stao uz mene nego je i stručna osoba bila na strani zlostavljača. Onih koji su imali moć i kontakte. Tada se kod mene javila anksioznost i depresija i mislila sam da je srednja škola crna rupa iz koje se neću izvući. Kada ste žrtva mislite da će vas to pratiti kroz cijeli život i da će netko prenijeti nekom drugom i da će i ta osoba naći krivicu u vama.
Najviše od toga nisam željela da me netko žali, što je također najveći razlog zašto ovo nisam nikome rekla od prijatelja. Plakala sam svaki dan nakon škole krijući to od roditelja, imala sam česte glavobolje i manjak apetita. Svaka noć je kod mene izazivala pritisak u glavi jer nisam znala što će se sutra dogoditi. Svaki zvuk zadnjeg zvona sata u školi je za mene bio spas. U tom razdoblju sam jako voljela biti sama jer sam jedino tada osjećala mir. Oslonac sam pronalazila u pisanju poezije i čitanju knjiga. U tom razredu nisam bila jedina koja je maltretirana, ali sam bila jedina koju su odbacivali.
Zakazali obrazovni sistem
Nekoliko puta sam se htjela prebaciti u drugu školu, ali imala sam velik problem oko prijevoza (financijske prirode) tako da sam ostala do kraja u istoj školi, što je najgore za onoga tko trpi bilo kakvu vrstu nasilja. Roditelji tu imaju slab utjecaj ako nisu moćnici. Osjećala sam se kao u zatvoru gdje izvršavam neku kaznu. Također, situacija u kući nije bila najbolja te nisam htjela svojima „biti teret“. Učena sam da šutim i trpim, što sada nije slučaj. To je naravno drugi dio problema, kada nemate kome ispričati problem ili barem tako mislite. Cijelo to razdoblje mogu opisati kao jedno gušenje gdje nisam mogla pokazati ni svoje kvalitete ni osobnost. Ono što me čini osobom. Nikada neću razumjeti zašto me nakon pedagogice nisu odveli psihologu, možda bi mi lakše bilo sve ispričati. Zašto je bio potreban samo jedan razgovor i povratak ka starom? Zašto me nisu provjeravali svaki tjedan da vide je li se stanje promijenilo? Ne znam.
Oblici emocionalnog zlostavljanja su i ignoriranje, odbijanje, teroriziranje i izoliranje. Ovo pišem jer mnogi adolescenti misle da nisu zlostavljači jer ovo rade, a zapravo jesu. Sa svojih 17 godina dotaknula sam dno i pokušala sebi oduzeti život miješajući tablete i alkohol, no nasreću nije mi to uspjelo. Mislim da je razlog u tome što nikad nisam pričala o tome, radeći tako sebi pritisak. Tada sam slušala depresivnu glazbu i imala online prijatelje koji nisu pozitivno utjecali na mene jer su i oni bili depresivni.
Bila sam toliko ranjiva da sam htjela probati što god samo da oduzme bol, no nisam. Sjećam se dana kad sam pisala oproštajno pismo na nekom slobodnom satu i ušle su kolege smijući mi se i nešto dobacujući, ne znajući što pišem. Mama i danas ne voli tu torbu jer sam u njoj ostavila to pismo. Tada sam imala osjećaj da neću nikada doživjeti dvadesete godine, imala sam neki predosjećaj. Na prvoj godini fakulteta sam također imala suicidalne misli zbog ljubavnih problema, no prisilno sam istrenirala mozak da razmišljam pozitivno kroz meditaciju i zdravo okruženje. Nikad više mi kroz glavu nisu prošle takve misli, što je za mene jedna mala pobjeda.
Slučaj Mahira Rakovca je za mene bio toliko bolan doživljaj jer sam apsolutno razumjela kako se osjećao. Nije toliko potrebna podrška obitelji koliko obrazovnog sistema. Ne sjećam se da smo ikad imali radionicu, predavanje ili izlet vezan na temu vršnjačkog nasilja. Dakle, tu dolazi do jedne velike mogućnosti za slobodu zlostavljača koji zna da neće biti kažnjen. Također, nisam išla na matursko putovanje, iako sam jako htjela ići u Španjolsku. Puno stvari sam se odricala samo da ne budem u kontaktu s njima, samo da ostala djeca ne vide da ja nemam nikoga kraj sebe. Sada kada razmislim, jako puno sam ih prikrivala jer nisam htjela da se to sazna. Za mene je bolje bilo da se ne zna, nego da moj slučaj bude u središtu pažnje.
Nastavak dalje
Nikada ne mogu naći krivicu u jednoj osobi, jer su se svi složili da se tako odnose prema meni. Netko me vrijeđao riječima, netko ignoriranjem ili odbacivanjem. No, u učenju nisam posustajala jer je to bila moja ljubav. Na maturu jedina nisam išla, to je bila moja želja, a i nisam htjela sjediti cijelu noć i gledati zajedništvo i veselje kojem ne mogu prisustvovati. Sjećam se da mi je jedna od najboljih učenica jedan dan prišla i pitala me želim li da za mene skupljaju novac da prisustvujem maturi. Drsko sam joj odbrusila da to nije razlog mojeg neprisustvovanja maturi jer sam bila ljuta kako nisu pomislili da nisu oni možda razlog. Nakon završetka srednje škole, imala sam strah da ću na fakultetu sresti iste ljude i da opet neću moći naći prijatelje. To je bio razlog mojeg pauziranja za polazak na fakultet. Kasnije sam znala susresti neku od osoba koje su bile pasivni promatrači toga svega i popričati s njima na cesti. Ne znam odakle mi snaga za to. Danas sam teško povjerljiva u početku svakog odnosa i okrenuta sama sebi. Moji prijatelji danas su za mene najbolji na svijetu i doživjela sam da me brane u brojnim situacijama i suprotstavljaju se ljudima koji mi čine nepravdu. Iako im nisam ispričala ovu priču, znam da bi bili uz mene; njih je mali broj, ali sasvim dovoljan da mi uljepšaju život.
Ono što je sada najbitnije je da sam mentalno stabilna uspješna mlada žena, koja više nema negativne misli i koja zna da nikada neće biti kriva za proživljeno nasilje koje joj se dogodilo u prošlosti. Ona koja je oprostila svojim zlostavljačima. Ona koja je brižna i suosjećajna i koja želi, nekad u budućnosti, pomoći barem jednoj žrtvi vršnjačkog nasilja u školi. Ona osoba koja kada sretne nekoga iz bivše škole digne glavu.
Danas kad pogledam na svoju školu dok čekam autobus, vidim potraćeno vrijeme koje nisam iskoristila u smijehu i druženju, a koje mi je toliko trebalo, a zbog nekoga kome je bio loš dan i koji je svoje frustracije prenio iskaljujući se na meni. Stoga, svaki put kad vidite nasilje reagirajte, jer svaka zatvorenost osobe ima neko značenje. Neke se žrtve uspiju izboriti s crnim mislima, no takvih je, nažalost, jako malo.
Anonimna autorica. Fotografije, unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine ‘Karike’ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina ‘Karike’ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“
