Dugo vremena mi je trebalo da smognem snage pogledati film „Quo Vadis Aida“. Redovno sam čitala komentare i kritike, ali sam uporno odlagala da ga i sama pogledam. Nakon što sam pogledala film, ostala sam u stanju neobjašnjive tuposti koja me je držala nekoliko dana. Gledajući film prisjetila sam se stvari koje sam mislila da sam zaboravila. Moj rodni grad Goražde je također trebao biti kao i Srebrenica – sigurna zona. Ta sigurna zona ostavila je dubok trag na mojoj koži koji peče i danas.
Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UN-a) je 16. aprila 1993. godine Goražde proglasilo zaštićenom zonom, isto kao i Srebrenicu. Prema toj odluci, ono nije smjelo biti „izloženo oružanim napadima niti bilo kakvom drugom činu neprijateljstva“. Stvarnost je kao i u Srebrenici ipak bila drugačija. U Goraždu je tokom rata 1.637 ljudi ubijeno i nestalo, a gotovo trećina ih je stradala nakon što je Goražde proglašeno zaštićenom zonom. Za vrijeme rata u mom gradu ranjeno je 428 djece, a ubijeno najmanje 120. Među njima i moja prijateljica Almedina Kurtović koja je u momentu smrti imala šest godina. Bila je vesela, draga i pametna. Svoje posljednje ljeto 1994. godine provela je zajedno sa mnom na selu u blizini Goražda. Selo Vranići se u toj godini rata smatralo nešto sigurnije za boravak u odnosu na grad. Tamo se nije „pucalo“ i mogao se voditi koliko-toliko normalan život, iako su s desne strane Drine boravili srpski vojnici koje smo „golim“ okom mogli vidjeti. Svakodnevno su nas dozivali. Sad kad razmišljam o tome, ta apsurdna situacija mi je kao djetetu bila sasvim normalna. Saživjela sam se s njom i nisam osjećala strah od vojnika koji nas zovu, prijete i pjevaju.
Ukradeni mali život
Kada sam došla na selo, bila sam presretna zbog promjene – nisam morala da boravim u mračnom stanu i podrumu zgrade, već sam mogla bezbrižno trčati po livadama s djecom i igrati se. Djece je tada iz bezbjednosnih razloga bilo prepuno selo. U selu se skupilo i mnoštvo izbjeglica iz raznih okolnih gradova. Sjećam se da smo se igrali po čitav dan, bukvalno od jutra do mraka. Almedina je bila moja najdraža ratna drugarica. Svaki dan tokom njenog posljednjeg ljeta smo bile zajedno – ili sam ja bila u njenoj kući, ili ona u mojoj, ili smo bile na nekoj livadi ili kraj potoka. Dane smo provodile u igri, nesvjesne surovosti stvarnosti u kojoj živimo, nesvjesne politike, geopolitičkih igara, tajnih sastanaka koji se tamo negdje dešavaju. Kao djeca nismo bili svjesni da je naš život suštinski ugrožen jer naš život su bile igrice, šetnje i priče.
Poslije toliko godina, jasno se sjećam njene smeđokose barbike u rozoj haljinici koju joj je majka isplela.
Ne mogu da razmišljam o tome a da ne zaplačem, pogotovo sad kao odrasla osoba od 30 godina. Ne može da me ne zaboli Almedinin život koji se nije desio. Njena nezavršena škola, fakultet, udaja, stvaranje porodice, život. Boli me njen ukradeni mali život. Boli me sjećanje na oronulu kuću u kojoj sam provela jedno ljeto i koja je sad samo podsjetnik tragedije u kojoj su se u jednom danu ugasila tri života, tri generacije žena su nestale – nena, majka i dijete. U jednoj sekundi, od jedne granate, u zaštićenoj UN-ovoj zoni u Goraždu.
Sjećam se…
Boli me što ne mogu da se sjetim njenog lika, jer ga je vrijeme izbrisalo, ali se sjećam mirisa sapuna s njene kose i odjeće i poslije toliko vremena. Sjećam se zvuka njenog iskrenog dječijeg smijeha koji zvoni i nikad neće prestati da zvoni u mojim mislima. Sjećam se i suza njenog oca, nakon što je u jednom danu ostao bez majke, supruge i kćerke, i ostao sam na svijetu da brine o majušnoj Mrvici, Almedininoj sestri koja je u istom tom granatiranju teško ranjena u nogu. Sjećam se… Te stvari mi niko nije ispričao. To su moja sjećanja. Ovo je moj način zadržavanja. Ne želim da je zaborave. Želim da je pamte. Želim da pamte i njenu blagu majku i nenu. Želim da ih pamte zauvijek, kao što ću i ja da pamtim. Dan kada je Almedina poginula je dan kada je poginuo i jedan dio mog djetinjstva. Bio je to na moju puku sreću jedini dan u tom ljetu kad mi majka nije dozvolila da odem do njene kuće.
Dan Almedinine smrti provela sam s majkom i tetkama u livadi iznad sela. Upravo taj dan su odlučile da me povedu s njima, iako sam prethodne ostajala kod nje bez ikakvih problema. Da li je u pitanju bio mamin predosjećaj, kader (sudbina) ili nešto drugo, ne znam, ali ja sam otišla, mene su odveli, a Almedina je ostala u svojoj kući s porodicom i zauvijek nestala.
Poslije toga mi je sve u magli
U magli su mi mamina objašnjenja, plač ljudi iz sela dok skupljeni sjedimo u podrumu dedove kuće koji je smatran „najsigurnijim“ za skrivanje u čitavom selu. U magli mi je vojnik koji mi donosi crvenu klompicu koja mi je ispala ispred vrata podruma dok sam utrčavala unutra i zbog koje nisam mogla da prestanem plakati. Da li sam plakala zbog crvene klompice ili zbog svih stvari koje sam čula da ljudi pričaju o mojoj drugarici i njenoj porodici, to sada ne mogu znati. Ali znam da djeca sve čuju i sve razumiju. I dalje u mislima čujem duboki i teški uzdah komšinice iz sela koja je sjedila pored mene i mame na klupi u podrumu. Ne znam zbog čega sam baš taj uzdah zapamtila. I sjećam se da mi nije bilo jasno šta je smrt, ali sam znala da je gotovo, da Almedine više nema i da je više nikad neću vidjeti. I znam da nisam ništa pitala, da nisam željela da znam ništa o tome, ali sam sigurna da se tada prvi put u životu slomilo moje dječije srce.
Sjenke povijenih leđa i tužnih očiju
Ne sjećam se šta je bilo u vremenu nakon, ni koliko je dana ili mjeseci prošlo kada sam s mamom otišla u bolnicu u Goraždu da posjetimo malu Mrvicu. Dijete koje je ležalo na krevetu bolničke sobe s fiksatorima u nozi odjednom više nije bila ona moja Mrvica, koju smo Almedina i ja zadirkivale, od koje smo bježale a ona pristajkivala za nama i molila nas da se igra s nama. To je bilo neko drugo dijete. Odraslo. Ozbiljno. Blijedo. Tužno. To dijete mi je postalo stranac. Sjećam se njenog oca kao dobre sjenke iznad njenog kreveta. Sjenke povijenih leđa i tužnih očiju. Krila sam se iza maminih leđa i željela sam da se pretvorim u najmanju bubicu na svijetu, da po mogućnosti nestanem. Kad razmišljam o toj situaciji sad, ova odrasla ja, žalim što nisam prišla Mrvici i njenom ocu da ih zagrlim iz sve snage. Tada sam se plašila i nisam znala drugačije da se suočim s tragedijom. Mala Mrvica je sada odrasla žena, supruga i majka. Živi svoj život. Almedina će zauvijek ostati nasmijana šestogodišnjakinja koja nije dobila priliku da odraste. I to je ono što boli i što će da boli zauvijek.
Činjenice koje bole
Od početka agresije 1992. godine pa sve do kraja rata zauzeto je cijelo Podrinje. Jedino je Goražde uspjelo da pruži otpor. Stanovništvo Goražda je bilo pod konstantnim granatiranjem, opsadom i snajperskim djelovanjem. Iako se Međunarodna zajednica, kao i u Srebrenici i Žepi, obavezala da će spriječiti svako kršenje njihovih normi i međunarodnog prava, to se u praksi nije desilo. Stimulirali su agresora time što nisu činili ništa. Odbrana Goražda je imala značajnu ulogu u cjelokupnom otporu agresoru jer bi, u suprotnom, zauzimanjem Goražda, glavni grad BiH bio direktno ugrožen, a samim time bi bio doveden i opstanak cijele BiH. Čak i kada Međunarodne snage ne bi dozvolile konačan pad Republike, agresori bi zauzimanjem Goražda i preusmjeravanjem snaga prema Sarajevu imali mnogo bolji položaj za pregovaranje. To je naša historija. To su činjenice koje bole. Boli sloboda koju smo preskupo platili. Bole smrti, bijeli nišani, zauvijek zaleđeni osmijesi djece koja nikad neće odrasti. Bole spomenici stradanja pored kojih svakodnevno prolazimo. Ljudi kojih više nema i kojih nikada više neće biti. Almedina, njena majka i njena nena. Stara oronula kuća u selu u koju više nema ko da dođe… Djetinjstvo koje je tog dana prekinuto.
Zauvijek ćeš biti u mom srcu!
*Fotografije: Unsplash.com
Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“