Rijaliti – umjetna realnost

Reality show se nakon pojavljivanja na ovim prostorima krajem 90-ih ne samo održao nego i proširio, te postao jedan od glavnih show programa velikog broja TV stanica. Nekakva preteča ovakvih situacija se mogla posmatrati kroz prikaz Huse, Hase, Fate i njihovih dogodovština. Svi smo svoje frustracije kroz to liječili i sve se završavalo happy end-om i uglavnom su se odvijale dogodovštine na račun glavnih aktera.

Međutim, malo-pomalo razvijala su se javna prikazivanja „običnog života“ poznatih ili nepoznatih ljudi. Prvi oblik show programa široj javnosti iznio je Holanđanin Paul Romer kroz svoj projekat Big Brother.

Samu inspiraciju za ovakvo nešto dobio je kroz Orwellovu horor priču 1984. godine. Definicija Velikog brata po Romeru je svemoguća i svevideća sila koja stoji iza vladajuće partije koja sve stavlja pod konstantni TV nadzor. Slogan vladajuće partije je: Onaj ko kontroliše prošlost, kontroliše budućnost. Onaj ko kontroliše sadašnjost, kontroliše i prošlost

Tako se počelo s malim brojem učesnika u jednom prostoru. U tom prostoru su živjeli, dobivali određene zadatke i međusobno se izbacivali iz programa, do finala, gdje bi pojedinac – uz pobjedu – dobio lijepu novčanu nagradu.

Sva ta događanja su praćena 24/7 kamerama, koje su uživo puštane u program. Akteri samog showa nekada „glume“ da nisu pod okom Velikog brata, a češće svjesno manipulišu svojom ulogom i prisustvom u rijalitiju. Vremenom se reality show razvijao, pa je broj učesnika povećavan, kao i oblik prostora u kome se sve to dešavalo. Produkcija je putem zadataka, koje je nametala učesnicima, iz njih izvlačila sve one ljudske slabosti i vrline koje gledaoci žele da vide, odnosno sve se prilagođavalo zahtjevima publike.

Pričajući sa svojim vršnjacima o ovoj temi došao sam do različitih odgovora – jedni su bili za, jedni protiv, što je sasvim normalno. Nismo svi isti.

Dino Kukuruzović, radijski voditelj iz Gradačca, za Karike ističe kako ne gleda rijaliti programe.

Smatram da takve emisije mogu gledati samo osobe s jako niskim koeficijentom inteligencije, jer takve emisije nemaju nikakvog edukativnog karaktera. Njihovu popularnost iz svog ugla ne mogu objasniti, jer je to najprimitivniji oblik ponašanja koji ne bi smio biti emitovan na javnim servisima bar ne u udarnim terminima.

Psovanje, nasilje, seksualni odnosi u dnevnim terminima od strane osoba čije su kvalifikacije Youtuber, starleta i sl. ne bi smjeli imati medijski prostor.

Na naše pitanje šta misli da je ljudima interesantno glede ove teme odgovara: Vjeruj da ne znam šta im je interesantno. Ljudska priroda je, nažalost, da vole zabadati nos u tuđe stvari. Ako je gledanje drugih kako se udaraju, skidaju javno, njima zabavno, onda se malo moraju zapitati kakvi su oni kao individue i preispitati svoje moralne norme i načela.

Prema Dininom mišljenju, pozitivnih strana rijalitija nema, dok negativne možemo primijetiti na svakom koraku. Naročito u ponašanju naših najmlađih, kod kojih se – čast izuzecima – izgubila ona doza stida, neiskvarenosti, poštovanja. U budućnosti ćemo tek osjetiti prave posljedice ovakvog programskog sadržaja.

Maturantica gimnazije u Gradačcu, Ajla Hrustić, ima drugačije razmišljanje: Reality showovi su oduvijek bili popularni, dopuštaju ljudima ispred malih ekrana da zavire u tuđu intimu. Neko tamo takođe dobija novac da pravi dramu i da drži sve zanimljivim, a nama se čini kao prava realnost, što je svima nama primamljivo. Naizgled užas. Mada nije iznenađujuće. Za bijedu treba kriviti ljude koliko i državu. Vlasnici televizijskih kuća su zaduženi zabaviti ljude i dignuti gledanost, a ne rješavati probleme u državi.

Interesantno je gledati ljude u izolaciji i testirati njihovu izdržljivost, gledati kako vremenom pokazuju pravo lice i pucaju po šavovima. Negativne stvari su jako loš rječnik učesnika i agresivnost istih.

Benjamin Bjelošević, medicinski tehničar iz Gradačca, misli da je gledanost ovih TV formata posljedica „ubijanja dosade“ i nepostojanje kvalitetnijih načina popunjavanja slobodnog vremena. Za Karike ističe pak sljedeće: Dok su hiljade i hiljade ljudi na svijetu gladni, nekim ljudima se pravi smještaj vrijedan po nekoliko miliona kako bi se oni samo mogli međusobno svađati i zabavljati narod. Jedina pozitivna strana svega toga jeste da svaka osoba može naučiti neku lekciju iz tuđih pogrešaka. Vjerujem da veoma utiču i na starije, a posebno na djecu jer se djeca ugledaju na ličnosti koje se nalaze u tom programu, žele da budu kao oni.

Među onima koji istinski uživaju u ovakvim programima je i moja drugarica Šejma Salčinović, učenica 4. razreda Gimnazije „Mustafa Novalić“ Gradačac. Za Karike Šejma navodi sljedeće:

Radoznalost je dio naše prirode i želimo da vidimo kako se poznati ljudi ponašaju. Želimo da vidimo kakvi su u običnim svakodnevnim situacijama. Reality emisije su napravljene tako da budu uzbudljive, sve je napravljeno tako da osigura puno šokantnih i neprijatnih situacija, bilo da je to prevara, svađa ili tuča, to je ono što privlači gledaoce.

Nerma Džaferović, učenica 3. razreda Gimnazije „Mustafa Novalić“ iz Gradačca, smatra da bi ovakve emisije trebalo ukinuti. Mediji su danas prepuni ljudi koji ne daju uopće dobar primjer mlađim generacijama, a takvi najčešće i bivaju oni na koje se djeca ugledaju i poput kojih žele da budu. Kao što ljudi kažu, djeca su poput spužvi, sve upijaju pa tako i gledajući postupke i ponašanja ljudi u reality showovima misle da je to nešto što je „kul“ i ispravno i onda ih imitiraju i u svom društvu. Mada, djeca su danas izuzetno pametna i vjerujem da bi svejedno pronašli način da im takvi sadržaju budu dostupni. Najbolje rješenje je potpuno ukinuti takve emisije.

Struka nema baš visoko mišljenje o ovom show programu, ali komercijalni efekti zanemaruju sve to, prema mišljenju mlade psihologinje, Nerme Kapetanović, posljedice praćenja imaju veoma loš utjecaj na cjelokupno društvo.

Rijalitiji oblikuju čovjekovu svakodnevnicu, utiču na njegove radne navike, kreativnost, socijalizaciju i komunikaciju. Izgleda da nisu svjesni odgovornosti u oblikovanju životnih stavova i usmjerenja djece i mladih. Rijaliti sadržaji ne samo da obiluju nasilnim i vulgarnim scenama, nego mijenjaju način percepcije stvarnosti i posebno su ozbiljna prepreka u razlučivanju mašte od stvarnosti, naročito kod djece. Prateći rijalitije, mladi su svakodnevno izloženi sadržajima nasilja – kako fizičkog tako i verbalnog. Važno je kako se u medijima nasilne radnje prezentuju i kako ih se komentariše, jer prezentovanje takvih radnji s mnogo detalja može proizvesti imitiranje devijatnog ponašanja. Stoga, mediji trebaju postaviti granicu do koje izvještavaju. Današnji rijalitiji informiraju, odgajaju, obrazuju i zabavljaju, ali i manipuliraju, oblikuju mišljenja, nameću određene dnevne teme te su jednostavno sastavni dio života. Djeca aktivni primatelji sadržaja, stoga, trebaju biti medijski pismena kako bi znala pravilno koristiti medije, informirati se o temama iz medija, shvatiti važnost medija u njihovom svakodnevnom životu pa samim time i u obrazovnom sistemu.

Sto ljudi sto ćudi, što se vidi i iz mog razgovora s vršnjacima na ovu temu.

Iako su mi u početku razgovora sagovornici negirali aktivno praćenje, dubljim ulaskom u razgovor dolazimo do spoznaje da su upućeni i da su u toku zadnjih dešavanja. Većina ljudi se danas pretvara da ne gleda rijalitije, ali je itekako dobro upućena u sadržaje istih. Važno je napomenuti da mladi imaju izbora i da ih niko ne prisiljava da gledaju rijalitije. Mnogima je to definitivno zanimljivije nego čitanje knjiga, ali, njihov izbor. Svako je tamo gdje želi da bude. Spram rijalitija trebam zauzeti definitivno kritički stav i otvoreno govoriti s mladima o svim negativnim oblicima ljudskog ponašanja koji se javljaju u rijalitijama. To je, svakako, mnogo teži zadatak nego moralisati i govoriti kako rijalitije treba zabraniti jer se uvijek u komercijalnom svijetu najbolje prodavalo ono što se najviše kupuje.

*Naslovna fotografija preuzeta sa https://geeks.media/how-reality-shows-changed-television 

Comments are closed here.