Black lives matter na balkanski način: Na Fejsbuku borba protiv rasizma, u stvarnosti diskriminacija i prvog komšije

Brutalno ubistvo Afroamerikanca Džordža Flojda pokrenulo je proteste protiv policijske brutalnosti i rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama, ali i širom svijeta. Pokret Black lives matter, kao jedan od glavnih organizatora i nosilaca ovih protesta, ubrzo je postao viralan na društvenim mrežama. Njihov hešteg #BLM jasno je skrenuo pažnju na probleme s kojima se Afroamerikanci susreću.

Fotografije s crnom pozadinom ili ličnom pričom o diskriminaciji preplavile su internet. I neka su, dobro je da je svijet spremno ustao za jedan gorući problem, koji je ovim slučajem još više gurnut pod svjetla reflektora. A mi u BiH, kao i mnogi širom Balkana, uspjeli smo u namjeri. Ukazali smo na rasizam, ali na koji način?

#BLM znači, ali znače li nam tako i migranti, Romi i LGBTIQ osobe?

Podrška BLM pokretu se proširila i na Balkan. Ali kako smo to učinili? Uzmimo naprimjer bh. influenserku Hanu Hadžiavdagić Tabaković, koja je „pružila podršku“ potamnivši svoje lice u Photoshopu i objavivši tu fotografiju uz riječi podrške. Nakon što je postala viralni primjer kako podrška ne treba izgledati te zgrozila i one koji istinski osjećaju diskriminaciju na vlastitoj koži, ali i mnoge druge, objavu je uklonila. Iako je ova greška učinjena vjerovatno s dobrom namjerom, pokazala je površan pristup ozbiljnom problemu, čisto da bi se bilo ‘u trendu’.

BLM protesti u SAD. Foto: Unsplash.com

U redu, svi griješimo. Pitanje je, međutim, koliko daleko smo spremni ići u svom licemjerju?

Ili, da vas pitam, znače li nam tako i životi migranata, Roma u BiH, LGBTIQ osoba kao što nam i #BLM znači? Promjena teme, rekli biste, ali zastanimo na trenutak i pogledajmo svoje postupke onako transparentno i iskreno. Dok smo uporno plasirali sliku samilosti, empatije i podrške za Afroamerikance, čini se da smo se toliko zaokupirali globalnom podrškom, da nam lokalna prosto nije došla na red. Jer kako drugačije objasniti svakodnevnu tiraniju koju trpe bilo koje manjine u BiH, ali uopšteno i svi mi kao građani/ke ove države? Nismo li svi na margini sistema koji nas omalovažava, ponižava i uskraćuje nam osnovna ljudska prava?

Znači li nam i nacionalizam dovoljno da i o njemu govorimo? Sve s heštegom i uz viralne objave. Možemo li javno govoriti o nepotizmu, korupciji, diskriminaciji i ponižavajućem životu građana BiH ili to jednostavno nije u trendu?

Pružanje podrške globalnom pokretu protiv rasizma apsolutno je legitimno pravo, a i dužnost svakog od nas pojedinačno, a potom i kolektivno kao društva. Ali hajde da ne budemo toliko podvojene ličnosti. Hajde da shvatimo da naša država ima čitavu abecedu koju možete koristiti ispred skraćenice da nešto znači.

Hoćemo li podržati nadolazeću Paradu ponosa u Sarajevu? Hoćemo li konačno evoluirati iz kamenog doba u savremeno, shvatajući da mi nismo ti koji treba da dajemo ili uskraćujemo pravo nekome da voli? Hoćemo li i dalje o Romima pričati kao da su obični prosjaci i cirkusanti za sitne pare zarad naše zabave? Kad ćemo i da li ćemo ikad prestati dijeliti ljude po nacionalnosti, rasi, religiji, seksualnoj opredijeljenosti, imovinskom statusu, spolu i rodu? Gdje su heštegovi za to?

„Ne mogu disati“ kao apel svakom od nas da kaže šta ga guši

Suvišno je napominjati koliko alarma se upali svaki put kada jedan od influensera, ali i ostatak društva, posvete objavu globalnom problemu, samo zato jer je to aktuelno? Afroamerikanci trpe i ostatak godine, trpe od davnina. Tretirani kao roblje, „nisu mogli disati“ još mnogo prije nego je Džordž Flojd na samrti izgovorio te riječi. A mnogi u BIH, i na Balkanu su tek sad izgleda postali bar malo svjesni toga?

Transparent sa posljednjim riječima Džorža Flojda. Foto: Unsplash.com

Ali, šta je suštinski poruka iza „Ne mogu disati“?

„Ne mogu disati“ kao parola snažnija od bilo čega u ovom slučaju. „Ne mogu disati“ kao apel svakom od nas da kaže šta ga guši, jer nisu se problemi desili sad, čekajući i pravi tajming za reakciju. U ovoj državi treba reći svaki dan zbog čega se disati ne može. Nije nam trebalo doba korone da shvatimo da smo kao društvo već odavno na respiratorima. Ali, ko je lud da to naglas kaže?

Guši li nas nova etnička podjela Mostara, dovoljno da kažemo da se disati  ne može? Imamo li vazduha u plućima dok ispraćamo po ko zna koju generaciju mladih iz države koja ne želi da im omogući budućnost? Dišemo li lako znajući da se u BiH vrijeđa svako ko se izdvaja i razlikuje na bilo koji način od drugih? Čini se da dišemo, jer nam je važnije od ljudskih prava biti u trendingu. Pratiti globalnu pokondirenost, bez suštinskog razumijevanja. Važno je šerovati, ali unutar četiri zida, jer za pobune odavno nismo spremni.

Black lives matter, to niko ne osporava, ali znače li nam i naši „domaći prolemi“? Kako objasniti apatiju prema vlastitom životu, a empatiju za goruće, aktuelne, ali daleke probleme? Ne radimo mi ništa po pitanju rasizma, jer sve dok ijedan građanin ove države Afroamerikance naziva pogrdnim imenima, sve dok pripadnici LGBTIQ populacije trpe uvrede i nasilje, dok rasno diskriminaramo Rome, Jevreje, dok etnički diskriminiramo sve, i sve dok siromaštvo doživljava vrhunac, a vlast na svaku nepravdu svršava, sve dotad licemjerno je.

Davati podršku a ne boriti se za svoja prava – nije li to najviši odraz licemjerstva? Kupiti lajkove, bodove i aplauze na lažnu saosjećajnost, a ne biti u stanju živ reći ono što je Flojd na samrti rekao. „Ne mogu disati.“

Ili se u BiH ipak može?

Najčitaniji tekstovi

Dan kada sam se slomila, uprkos riječima doktora: „Nije ti ništa“
Čemu me je naučila moja srednja škola?
Od kolijevke pa do groba najtraumatičnije je đačko doba
Od rođenja osuđen da pamtim sitnice
Kviz o ljudskim pravima (1)
Poziv autorima/cama za učešće u projektu Na mojoj koži
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
„NE“ ima jedinstveno značenje i svako „ali“ vodi k potencijalnom nasilju
Kako zaraditi na internetu?
Otkrijte čari Bosanske krajine: Najvoljenija rijeka na svijetu
More Stories
Skidamo maske: Pandemija kao saputnik mog života