Pročitao sam prije nekoliko godina izreku Mikea Todda koja mi je ostala urezana u pamćenje.
Ona glasi: „Nikad nisam bio siromašan, ali sam bio bez novca. Biti bez novaca je prolazno stanje; biti siromašan je stanje duha.“
Odmah sam pomislio: „Lako je njemu filozofirati. Vjerovatno je rođen u bogatoj porodici i nikada nije imao problema s novcem.“
Hitro sam sjeo za računar s namjerom da pronađem njegovu biografiju i potvrdim svoju tezu.
Nakon nekoliko sekundi na internetu, pročitao sam sljedeće: „Rođen kao najmlađi sin, u siromašnoj porodici, koja je imala devetero djece…“
Ljutito sam ustao, uzeo novine sa stola i počeo čitati naslove:
– „U BiH čak 60 posto mladih nezaposleno“
– „Konkursi su samo paravan, radno mjesto se kupuje“
– „Odlasci iz BiH – karta u jednom smjeru za mlade jedino rješenje“
Nakon nekoliko trenutaka smotao sam novine, stao pored prozora i teško uzdahnuo.
Bio sam na trećoj godini fakulteta i imao sam utisak da je rješavanje nezaposlenosti mladih u BiH „nemoguća misija“. Imao sam mnogo prijatelja među onih 60 % mladih bez posla, koji se bezuspješno prijavljuju na konkurse i traže načine da odu iz Bosne i Hercegovine.
Hvatala me je panika na pomisao da ću jednog dana izaći na tržište rada.
Bio sam svjestan činjenice da živimo u nesavršenom svijetu i da mlade osobe nemaju istu startnu poziciju, koja zavisi od države u kojoj žive, obrazovanju, društvenom statusu, materijalnom stanju itd.
Međutim, bio sam uvjeren u to da svi mladi imaju obaveze koje su zajedničke svima, bez obzira na kojim paralelama i meridijanima živjeli, u kakvim uslovima odrastali, kojim jezikom govorili.
S tim u vezi odredio sam 3 glavne obaveze svih mladih:
– Prva obaveza mladih je da iznose nove ideje, ideje koje će dovesti do boljeg svijeta.
– Druga obaveza mladih je da mijenjaju svijet. Da ga mijenjaju i prave boljim, boljim nego što je ikada prije bio.
– Na kraju, obaveza mladih je da gledaju naprijed, tamo gdje ih čeka bolja budućnost, budućnost koju stvaraju sami.
Navedene „obaveze“ na prvi pogled izgledaju stereotipno i kao da su prepisane iz neke knjige o samopomoći.
Međutim, svi smo čuli za poznati citat Mahatme Gandhija koji je jednom prilikom rekao: „Budi promjena koju želiš.“ S tim u vezi, ukoliko žele pozitivnu promjenu, mladi moraju krenuti od sebe i njegovati optimizam. Optimizam da će njihove ideje jednog dana biti realizirane i da će moći s ponosom reći da su istinski nosioci razvoja svoje države. Ukoliko to ne budu radili bit će siromašni, bez obzira da li imaju novca ili ne.
Aktivno učešće mladih u ekonomskom životu predstavlja okosnicu svake dobro organizovane države. Bez obzira što su suočeni s toliko problema, mladi moraju krenuti naprijed, ne razmišljajući hoće li im neko pomoći ili ne. Mladi posjeduju akumuliranu energiju za poduzetnički aktivizam, ali je neophodno da preuzmu rizik i odgovornost za svoje postupke. Ono što generalno karakteriše mlade ljude je bolja sposobnost učenja, fleksibilnost, inovativnost i informatička pismenost.
„Gvožđe se kuje dok je vruće“, kaže narodna poslovica. Zato mladi na pravi način trebaju iskoristiti vrijeme i izgraditi temelje svoje bolje budućnosti.
U međuvremenu sam završio fakultet i suočio se sa svim izazovima koje sa sobom nosi tržište rada. Za sedam godina sam prošao sve faze – od studenta, volontera, pripravnika do rukovodeće pozicije u uspješnoj firmi.
Taj put je u nekim trenucima bio mnogo teži u odnosu na ono što sam kao student mislio da me čeka.
Prije sedam godina sam bio naivan i optimističan.
Sada sam samo optimističan.
Autor članka je Emir Čolo, čiji blog možete pratiti ovdje: http://ekonomista.ba/
