Pedeset pitanja za Merima Serdarevića

Kao jedan od svega nekoliko omladinskih medija u BiH, magazin Karike se uvijek trudio dnijeti najnovije pozitivne i edukativne priče iz naše okoline. Često smo pisali o uspješnim mladim osobama koji grade bolje sutra za sebe, a veoma često i za našu domovinu. Konstantno imamo želju ponuditi mladima drugačije priče od onih koje slušaju svakodnevno u ostalim medijima.

To radimo i s ovom pričom. Dok drugi mediji nemaju prostora niti vremena da se konkretno bave Studentskim parlamentom UNSA i njihovim predstavnicima, mi smo odlučili da razgovaramo s novim predstavnikom SPUS-a. Smatrali Merima Serdarevića velikim uzorom i borcem za prava mladih ili stranačkim namještenikom koji se bori za konzervativnu desnicu i isključivo lične interese, činjenica je da nikad do sada nismo imali priliku detaljno čuti njegove osobne stavove o nebrojenim problemima mladih. Naš dopisnik Arman Fatić je izašao na teren s pedeset pitanja za Merima s ciljem da prikažemo objektivnu sliku tko je ova mlada osoba na čelu najznačajnije studentske organizacije u Sarajevu.

Merime, za početak mi reci kakav je osjećaj zastupati 35 hiljada studenata?

U isto vrijeme osjećam veliki ponos ali i veliku odgovornost zastupati jedan tako veliki broj mladih ljudi, posebno u našoj državi, gdje se prava mladih ljudi ne poštuju, gdje mladi svakodnevno odlaze iz države. To je veoma teško i odgovorno, međutim, ukoliko želite da učinite nešto za svoju državu, za svoj narod, za svoje vršnjake, onda je to zaista prava funkcija.

U čemu se ogleda ta odgovornost?

Odgovornost se ogleda u nizu stvari, prije svega u tome da obezbjedimo mladim ljudima što kvalitetnije obrazovanje, da se potrudimo da im omogućimo zaposlenje nakon obrazovanja, da se potrudimo da njihov standard – kako omladinski tako i studentski – popravimo.

Na šta si najviše ponosan u dosadašnjem radu?

Najponosniji sam na činjenicu da smo mlade ljude stavili u fokus. U fokus javnosti, u fokus interesovanja, da smo postali jedan nezaobilazan faktor u donošenju svih važnijih odluka u našem glavnom gradu, ali i u cijeloj državi BiH.

Da li ima neka konkretna stvar koju bi mogao navesti?

Pa evo novi zakon o visokom obrazovanju. To je jedan historijski uspjeh koji je prvenstveno napravio kolega Zahiragić, a onda sam ja to samo završio. Hiljadama mladih ljudi spašene su godine i još mnoga druga prava su im obezbjeđena.

Šta je zakon o studentskom standardu za koji se trenutno zalažeš? Šta sadrži?

Mi insistiramo duži vremenski period na tom zakonu. Pokušali smo formirati uniju studenata na entitetskom nivou kako bi jedan takav zakon usvojili na nivou entiteta, jer takva vrsta zakona ne može ništa riješiti na nivou kantona. Smisao tog zakona je da popravi standard studenata ma gdje god se oni nalazili. Kad dođe student iz Livna u Sarajevo da studira da u Sarajevu ima sva prava. Nismo, nažalost, uspjeli da formiramo tu uniju zbog nekoliko sujetnih pojedinaca među studentima.

Unija nije oformljena zbog studenata? Zašto studentima nije u cilju da imaju jednaka prava na svakom univerzitetu?

Konkretno, s Univerziteta u Zenici, njihov predsjednik unije studenata je sve vrijeme odbijao mogućnost formiranja unije studenata, pravdajući to nekim smiješnim argumentima.

Da li bi mogla postojati unija bez njih?

Bi, ali vrlo teško. Nažalost, vrlo teško. Opet kažem, taj zakon na nivou kantona ne bi imao smisla, ne bi polučio neke rezultate.

Da li smatraš da ste u SPUS-u uradili neke stvari koje možda nisu nužno vaša nadležnost?

Svakako. Nas često optužuju da se bavimo, upravo tako, nekim drugim stvarima koje nisu studentske. Moj argument jeste da su sva pitanja u društvu – svi problemi i sve stvari – i studentska pitanja i studentski problemi. Studenti su tu najpoznatiji kao avangarda, takve stvari popravljaju. Zašto bi to samo bili apriori studentski problemi? Zašto se mi ne bismo bavili nekim drugim pitanjima? Na kraju krajeva, to se od nas studenata i očekuje.

Da li si svjestan da je Zakon na slobodan termin za centralnu sedmičnu monoteističku molitvu, koje je tvoj prethodnik Zahiragić ozvaničio, već postojalo kao nepisano pravilo na fakultetima? Zar nam je zaista trebao zvanični zakon?

To je negdje postojalo prešutno pravilo da se studenti u tom terminu oslobode predavanja, vježbi, ispita, međutim, na mnogim fakultetima i akademijama nažalost ni danas nije, ni danas ne poštuju to svi, i kada imamo to na papiru.

Jedna od većih kritika SPUS-u su pritužbe da fakat nije bilo vaše baviti se mapom BiH u Lisabonu.

Tu je isto sujeta učinila svoje; najveći problem oko toga su napravili studenti. Mi smo dobili od velikog broja studenata sliku mape.

Konkretno, koliko studenata vam je poslalo fotografiju?

Nekih desetak studenata koji se nalaze u Lisabonu. I nekima od njih koji su poslali je zasmetalo što oni nisu spomenuti da su oni to uslikali, da su oni to primijetili. Mi smatramo da je najmanje bitno ime pojedinca koji je to primijetio, najbitnije da se granice naše države obilježe onako kako zaista treba. Oni su forsirali to u medijima i pravili probleme oko toga, što je po meni potpuno bespotrebno i pogrešno ali eto to su sujete i… Bože moj.

Da li misliš da se tvojim dolaskom povećao interes mladih za SPUS?

Generalno, mladi i studenti su pasivni. Mi nastojimo na svaki mogući način da ih aktiviramo i pridobijemo. I zaista, kroz sve naše aktivnosti i projekte, ogroman je odziv mladih ljudi. Imali smo poziv za volontere i nekoliko stotina studenata se prijavilo. Ali sve je to nedovoljno. Očekujemo puno više.

Misliš li da je ta pasivnost razlog zašto si bio jedini kandidat za poziciju predsjednika SPUS-a?

Možemo to i tako reći. Vjerojatno se to ogleda i u činjenici da je to jedna veoma stresna i odgovorna funkcija.

Šta ti vidiš kao razlog zašto 35.000 drugih studenata nije željelo tu poziciju?

Studenti gledaju da što lakše i što brže, linijom manjeg otpora, završe svoje studije i tako onda izbjegavaju zamjerati se svojim profesorima i dekanima, a ovo je funkcija na kojoj neminovno dođete u takve sukobe s profesorima, asistentima, dekanima, rektorom.

Da li si ti dosad imao tih nekih problema?

Pa bilo je različitih pritisaka, i prijetnji i svega, ali evo, sve smo hvala Bogu prevazišli i idemo dalje. Nisu nas uspjeli poljuljati i oslabiti u borbi za prava studenata.

Prema tvom mišljenju, zašto mladi odlaze iz BiH?

Odlaze upravo iz ovog razloga – što idu linijom manjeg otpora. Ne bi ni u Njemačkoj bilo ovako lijepo stanje, i uređeno i sve ostalo, da se Nijemci nisu borili za Njemačku i bolji sistem. Da su Nijemci odlazili iz Njemačke pitanje je u koju bismo mi državu danas išli da radimo. To je primjer i recept kakvi mi ovdje trebamo biti, istrajni i odlučni.

Zašto bi konkretno trebali ostati? Od svih problema koje imaju kako na fakultetima tako i u privatnom životu, šta je to zbog čega vrijedi ostati?

Ali moramo se boriti. Ovo je naša država, ovdje smo mi rođeni, gdje god da odemo ne možemo biti svoji na svome. Ne možemo se predavati i govoriti ne valja fakultet, ne valja vlast, ne valja ovo, ne valja ono, e hajmo mi. Treba reći sve to ne valja, u redu, al’ hajmo sad vidjeti kako ćemo mi to popraviti.

Kako ćemo zadržati studente ovdje?

Prije svega, prvo i osnovno je da se angažuju u studentskom aktivizmu a onda i u drugim poljima, pa zašto da ne i u politici kroz pasivno i aktivno biračko pravo. Birajte ljude za koje mislite da mogu promijeniti stanje u ovoj državi. Nemojte kad dođe prva nedjelja u oktobru da prespavate tu nedjelju i da je provedete na kafi. Otiđite, iskoristite svoje biračko pravo.

Šta ti sve vidiš i podrazumijevaš pod studentskim aktivizmom?

Na UNSA, studenti se mogu angažirati u studentska vijeća na fakultetima, a onda kroz vijeća ili mimo njih i u SPUS-u. Bitno da žele biti aktivni, angažovani i za njih će uvijek biti mjesta, zagarantovano. To je samo jedan od primjera. Aktivizam se ogleda od najbanalnijih stvari, jesu li objavljeni rezultati il’ nisu pa do problema karte BiH u Lisabonu.

Koje je tvoje mišljenje o kodeksu odijevanja na UNSA?

Kodeks ponašanja i oblačenja na UNSA izazvao je ogromnu pažnju javnosti, što je potpuno neshvatljivo, gledajući da smo prije donošenja kodeksa imali nekoliko puno važnijih dokumenata za UNSA i da niko nije obratio pažnju na te dokumente i davao primjedbe i sugestije. Ja podržavam i pozdravljam primjedbe studenata koje se odnose na kodeks u najvećoj mjeri, ali mi jedan takav kodeks jednostavno moramo imati. Ne možemo dolaziti na fakultet kao na plažu, ali kad su u pitanju pirsinzi, tetovaže i slične stvari, kao što je šminka, ne možemo mi normirati stvari. Ima stvari koje su previsoko postavljene i ja sam za to da se izbace i bit će izbačene. Ja studentima poručujem da se ne brinu.

Zar pristojno odijevanje nije nešto što smo trebali naučiti u kućama ili u krajnjem slučaju u osnovnim školama?

Pa jeste, da smo mi normalna država i društvo.

Vjerujem da se možemo složiti da ne treba braniti vjerska obilježja i vjerski dress code na fakultetima jer je to oduzimanje osnovnih ljudskih sloboda.

Pa to je jedno skroz drugo pitanje.

Mnogima je to samo suprotna strana jedne te iste priče.

Pa dobro, sloboda mišljenja, ali ja smatram da to nema veze s ovim.

Dakle, Kodeks ne oduzima članovima našeg društva njihova prava i slobode?

Smatram da trenutni sadržaj previše zadire u prava studenata i da to treba na jedan drugačiji način regulisati.

Ti si jako otvorenih društvenih pogleda i znaš naglasiti da svaki član društva ima pravo za sebe biti šta hoće, dok god te svoje stavove ne nameće drugima. Zar Kodeks oblačenja nije nametanje svojih nekih stavova?

Nije, to je isto kao da kažemo da je neki zakon nametanje pravila. Mi moramo stvari u našem društvu normirati. Niko ovdje ne ugrožava ničija prava i slobode, samo regulišemo prava. Ne možemo reći da je normiranje i regulisanje prava njihovo narušavanje.

Spomenuo si da su još neki zakoni i pravila doneseni ali nisu popraćeni. Da li možeš reći nešto više o tome?

Statut univerziteta, kao najvažniji opšti akt, pa niko nije trepnuo kad se usvajao taj statut, nit’ je koga interesovalo. A sad se za Kodeks digla tolika prašila. Ne razumijem.

Da li si imao priliku posjetiti studentsku polikliniku ili neki od studentskih domova?

Obilazio sam studentske domove, tamo se situacija popravlja, međutim, daleko je od idealnog. Toaleti su u strašno lošem stanju, dakle, posebno su problematični toaleti. Radimo na tome, stalno smo u pregovorima s Vladom Kantona. Bila je u planu prodaja jednog objekta studentskih domova u Nedžarićima i dogovorili smo s Vladom Kantona da se ta sredstva ulože u renoviranje tih domova. U međuvremenu je došlo do poništenja tog sporazuma i evo ostali smo uskraćeni za ta sredstva koja je trebalo uložiti u popravljanje stanja u domovima. Ja i ovim putem pozivam sve nadležne da popravimo stanje u studentskim domovima. Iako je situacija bolja, nažalost nije još uvijek na nivou koji zaslužuju naši studenti.

Da li bi studentima trebalo uvesti neke nove olakšice pri studiju i koje?

Pa to su na sistemski način rješavanje popusta prilikom korištenja sportskih resursa u gradu. Nismo uspjeli riješiti studentsku kartu za prijevoz do kraja te bi i to trebalo.

Do 2011. godine gradski prijevoz je bio subvenciran u potpunosti i samim time besplatan za studente.

Jeste, mi smo pokušali nešto s Vladom pregovarati, studenti su se pobunili i mi smo obustavili pregovore.

Studenti su se pobunili a ne Vlada?

Studenti su se pobunili, mi smo s Vladom dogovorili model koji jednom dijelu studenata nije odgovarao, studenti su se počeli buniti i onda smo mi odustali od tih pregovora.

Iz kojeg razloga bi se netko bunio što će dobiti besplatnu kartu za prijevoz?

Pa ne bi bila besplatna, bila bi 100 KM na godišnjem nivou, važila u svim zonama i vidovima javnog prijevoza.

To je ustvari onaj prijedlog iz augusta prošle godine?

Jeste, jeste. To je taj.

Dakle, suprotno od onog što su mediji iznijeli javnosti da su GRAS i ministar saobraćaja i komunikacija KS donijeli taj plan, kažeš da je i SPUS bio za pregovaračkim stolom?

Mi smo zajedno to pokrenuli s Vladom Kantona.

Iz kojeg razloga se ne bi moglo ići na metodu potpunog subvencioniranja kao nekad?

Pa to bi u ovom trenutku bilo preveliko opterećenje za budžet Kantona.

Dosta studenata se žali da su fakulteti preteški a da je rang UNSA dosta loš na europskoj ljestvici, te da na razmjenama često završe na 200-300 pozicija bolje rangiranim univerzitetima gdje mnogo lakše polažu ispite i to još na stranom jeziku.

To je, moram priznati, u velikoj mjeri tačno. Nastojimo kroz našu participaciju i učešće u odboru za kvalitetu univerziteta dati svoj doprinos, kao i u svim drugim poljima. Pokušavamo što je moguće bolje pozicionirati univerzitet, međutim, to je u najvećoj mjeri nadležnost rektorata UNSA.

Da li se može stati u kraj problemu neobjektivnih profesora prilikom ocjenjivanja studenata?

Pa evo, ovaj kodeks je u tom pravcu napravljen i predviđen i vidite kakav je odziv javnosti. Fokus je na ponašanju i niko u tom kodeksu ne vidi ponašanje nego oblačenje. I onda nas pitaju zašto smo na dnu svih rang lista na svijetu i zašto se profesori ponašaju tako kako se ponašaju.

Da li je greška studenata ako svi padnu na ispitu ili je to do profesora?

Mislim da je ipak do profesora.

Da li je do studenta ako tri put padne isti ispit, ili je to do načina na koji profesor predaje? (Naravno ako student bez problema položi sve ostale ispite, ne ako je zabušant)

Do profesora, i taj profesor bi se trebao zapitati kako ne može naučiti studenta za prolaza.

Da li treba dopustiti profesorima da rade na više radnih mjesta?

Po mišljenju mene i mojih kolega ne. Posebno zbog toga što nama fali radnih mjesta i zašto bi neko radio na više mjesta. Hajmo mi pokušati na ta radna mjesta zaposliti naše najbolje studente.

Da li im treba zabraniti da budu politički aktivni kako ne bi nametali svoje stavove studentima?

Mislim da je to jedno od ljudskih prava koje ne smijemo ograničavati. Ali mislim da ne smiju svoje političke stavove propagirati na svojim predavanjima, odnosno u svom radu.

Kako to da konfliktne situacije s profesorima u posljednje vrijeme promoviraju desno orijentirani mediji i anonimne stranice na društvenim mrežama dok široka javnost i ugledni svjetski profesori i renomirana znanstvena imena staju u obranu optuženih?

Ista situacija je kada su u pitanju profesori koji će za sebe reći da su lijevo orjentisani i imaju čak svoje pristalice među studentima koji istupaju u njihova imena, brane i štite ih. Isto tako imamo portale iza kojih ne znamo ko stoji; i ti profesori i njihove pristalice objavljuju tekstove, linčuju svoje protivnike i tako dalje. Nije idealna situacija ni na ovoj lijevoj strani.

Da li bi pomoglo kada bi uveli konstantnu kvotu prolaznosti na ispitima (od ukupnog broja studenata  koji izađu na ispit, 20 % najlošijih radova pada, 10 % sljedećih je 6, 20 % sljedećih je 7…)

Ne podržavam jednu takvu opciju. Ne možemo mi prejudicirati koliko ljudi će položiti a koliko pasti na ispitu. To zavisi jedino od znanja studenata i to treba biti jedini kriterij.

Dakle, valja nam nešto drugo smisliti kako bi se riješili strogih i subjektivnih profesora?

Jeste, jeste.

Da li ima pritiska zbog optužbi medija i nekih političkih opcija da si politički aktivan?

Ma ne, ja uopće nemam problem s tim. Nek nastave slobodno (smijeh).

Da li SPUS zaista treba surađivati sa strankama, zar ne bi trebali biti autonomno apolitično tijelo koje gradi bolju promjenu za sve studente (odabirom stranaka za suradnju bira se politika u ime studenata)?

Ne znači da smo autonomni ako ni s kim ne surađujemo. Mi smo autonomni upravo ako niko ne može uticati na naše odluke i ja smatram da je to do sada bio uvijek slučaj. Uvijek smo donosili samostalno i nepristrano odluke.

Gdje prestaje patriotizam a počinje nacionalizam po tvom mišljenju?

Ja za sebe smatram da sam patriota i propagiram patriotizam. I to je po mom mišljenju način življenja u zemlji u kojoj ste se rodili, ponašanja i ljubavi prema zemlji, kao i svega što uz to ide. Nacionalizam vrlo često uključuje, mada ne mora nužno značiti, mržnju i fašizam ali kod nas u BiH je nažalost tako. Ja pozivam sve u BiH da budu više patriote a manje nacionalisti. I to BOSANSKE patriote.

Tvoj prethodnik Haris Zahiragić poslije SPUS-a nastavlja političku karijeru. Tvoje mišljenje o tome?

Haris je jedan nevjerovatno inteligentan i nadaren mladi čovjek. Mnogi prema njemu imaju određene predrasude i negativna mišljenja, koja su po meni bez ikakvog osnova. Svi koji su Harisa upoznali promijenili su mišljenje. Haris je za mene jedan mladi čovjek koji prava, interese studenata sigurno može kvalitetno, dostojanstveno i istrajno zastupati, ma na kojoj se poziciji našao. Podržimo najbolje među nama da ne bi odlazili u inozemstvo.

Da li ti imaš plan nakon SPUS-a krenuti sličnim putem?

Pa ja se planiram u životu baviti, pored prava koje mi je struka, i politikom. I to nije nikakva tajna.

Da li imaš poruku za mlade? Zašto bi trebali ostati ovdje? Kako je moguće uspjeti u ovoj zemlji?

Ovdje je moguće uspjeti pod nekoliko uvjeta. Neki će reći da morate biti u stranci da bi uspjeli. Nije, nije stvarno, morate biti uporni, istrajni i odlučni, hrabri, i uspjet ćete. Naravno, moramo biti i objektivni i realni. Treba se uključivati u politiku, ali ne da bi se lakše zaposlili i ostali ovdje, nego da bi promijenili situaciju i sebi i drugima.

Comments are closed here.