Književnost iz kafane: Raspletene niti života Karima Z.

Nekada je užasno teško razaznati niti sna od čvrstih konaca stvarnosti. To baš i nije bio slučaj sinoć, kada mi je u tri i petnaest zazvonio telefon. S druge strane Atif, kao da je pola bijela dana, očito pijan k’o letva, u nekoj zabiti od kafane, pokušava sročiti zvučno „Hey“. Ne krivim ja nikog drugog do sebe, koji sam mu dao svoj broj telefona neki dan u FIS-u. Ustvari, ne krivim ni sebe što sam mu dao broj telefona, nego što sam od svih kafana ovoga grada otišao baš u tu tamo zabit. Atif bi sigurno rekao da je taj naš susret bio sudbina. Ja život gledam malo drugačije, stoga mislim da je bio čista slučajnost. Život je čudesna igra slučajnosti i podudarnosti u kojoj svatko od nas kroji sebi razumne narative.

Elem, pozdravim ja Atifa preko telefona i kroz san mu pokušavam objasniti koja su doba. Pokušao jesam, uspio nisam. Atif je nekako uspio odjednom raspetljati jezik: „E brate, upravo sam čit’o jednu knjigu, danas se nešto desilo pa sam podig’o u Gradskoj.“ Kontam, Bože dragi, daj samo da ne kaže da je otkrio Dežulovića, jer ako jest možda sanjam. Možda sam toliko odlijepio od svega da sanjam kako sam ja Boris a Atif će sad poput Kože da mi ispriča vic i onda će mene da krenu misli.

Napokon uspijevam doći do riječi i govorim Atifu da sam upoznat s radom pokojnog K. Z. Od momka koji je napisao preko dvije stotine recenzija iz oblasti stripa, filma i kulture za mnogobrojne magazine (Lica, Naši dani, Mladina, Slobodna Dalmacija, Oslobođenje, Sineast, Fantom Slobode samo su neki značajniji)  preko njegovog rada na pokretanju prvog ratnog kina Apolo sa Srđanom Vuletićem. Iz toga se izrodilo plodno tlo za ono što će kasnije dolaskom još mnogih entuzijasta postati Sarajevo Film Festival. Tu je, naravno, i Karimov angažman na radiju „Zid“ gdje je u sklopu svog programa Josif i njegova braća čitao kratke priče koje su danas okupljene u zbirku koju danas poznajemo pod imenom „Tajna džema od malina“.

„E, to sam i čit’o, jarane znaš kako je tripoidno“, govori moj pijanac s druge strane telefona dok se ja razmišljam da li bi mu trebao objasniti zašto je tako. „Lik krene pričat kako skuplja knjige iz izgorjele Vijećnice, kad ono tamo odjednom se sve to pretvori u priču o sarajevskom vampiru koji živi u potkrovlju Kamernog. Onda ima druga gdje ima taj jedan lik u RajvoSa, ružan k’o onaj iz onog Lynchovog filma, i onda ima Tesla i…“.

Pitam Atifa da li razumije da su Karimove priče ustvari reprezentacija svakodnevne borbe sa sobom i ratom, vid bijega od stvarnosti. Karimove priče kreću od novinara istraživača koji vodi naizgled normalan život u Sarajevu, a potom u trenutcima kada mir i tišinu probiju gromoglasni zvukovi ratnih dejstava, protagonista novinar zapada u duboku fikciju. Muk s druge strane telefona. Tako to ide kad pjanoj budali pokušavaš objasniti književnost.

„E izvini, mor’o sam na wc, gdje sam ono stao. Ja, e, Karimove priče. Brate mili, ja sam se sav naježio na kraju dok sam čitao. Tip je pisao o ratovima i neredima u gradu i kako su ljudi išli van i otuđivali se da brat brata više nije znao da valja. Tip je pisao kako je život kurva k’o da ga je živio sto godina a ne 24. Tip je sam svoju smrt predvidio. Ja ne mogu da vjerujem, lik je napisao priču svom snajperisti koji ga je okinuo 13. 08. 1994. godine. Žali Bože mladosti.“

Dobro zbori za pjanu budalu noćas ovaj Atif. Žali Bože potencijala koji je taj dečko imao. Možda bi imali bosanske stripove i animirane filmove u izdanju Karima Zaimovića i njegovog mentora iz Naših Dana Midhata Ajanovića. Možda bi imali i razvijenu filmsko-kritičarsku scenu i možda bi baš njegova predanost izrodila još tko zna kakve radove u svijetu filma i književnosti. I s ovo malo Karimovog što imamo inspirirana je generacija mladih kreativaca.

„Tajna džema od malina“ pretvorena je u pozorišni komad Selme Spahić, koji često zaigra na pozorišnom plafonu (ne daskama, jer na daskama su vreće s kojih publika promatra predstavu) SARTR-a. Tu je svakako i strip na kojem su radili novinar Aleksandar Brezar i Enis Čišić, trenutno najpoznatiji strip crtač. Mural o kojem Atif govori je u izvedbi Borisa Stapića – još jednog značajnog umjetničkog imena za ovaj grad. U Karimovu čast, strip umjetnici Hermann Huppen i Joe Kubert kreirali su „Sarajevski tango“ i „Fax iz Sarajeva“. Karim i s druge strane pomaže i podupire kreativni talenat ovog grada; na njegovo ime je podignuta Fondacija iz koje se godišnje stipendiraju talentirani mladi književnici.

Atif nije odgovarao s druge strane, tko zna prije koliko nam je telefonska linija pukla. Sjeo sam na krevet, a moje niti između stvarnosti i sna krenule su se mutiti. Prije nego sam utonuo u san, sjetio sam se odlomka iz Jergovićeve kolumne o Karimu koji sam pročitao prije nekoliko godina… „Tajna džema od malina“ samo priprema za nešto drugo, stilska vježba, pomoću koje pisac vješto maskira i skriva svoje pravo lice, čuvajući ga za nešto veliko i važno, nešto buduće…“ – Dječak i Strip, M. Jergović, 22. 10. 2011. godine.

Karim je imao u pripremi dva rukopisa koja nije imao priliku dovršiti; da li se u njima nalazilo nešto veliko, važno i buduće ostaje njegova posljednja misterija, koja iščekuje nekog novog književnika/cu ili novinara/ku spremnog krenuti stazom na rubu zbilje i fikcije…

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Comments are closed here.