Južnoafrički borac za ljudska prava, Nelson R. Mandela, svoj je život posvetio borbi protiv rasne diskriminacije u svojoj domovini zbog čega je čak 27 godina proveo u zatvoru. Na slobodu ga je pustio Frederik Willem de Klerk, predsjednik Južne Afrike, otvorivši tako vrata izgradnji Južne Afrike bez rasne segregacije i diskriminacije. Zajedno su dobili Nobelovu nagradu za mir 1993., a Mandela je već naredne godine postao ne samo prvi demokratski izabran predsjednik nego i prvi crnac koji je uopće obavljao tu funkciju u Južnoj Africi, i to od svibnja 1994. do lipnja 1999.
Mladi buntovnik
Nelson Mandela ili Madiba – kako su ga zvali na jeziku naroda Ksosa, je rođen 18. srpnja 1918. u Mvezu, smještenom u oblasti Transkei. Njegov otac, Henry G. Mphakanyiswa, mu je na krštenju dao ime Rolihlahla, što na jeziku naroda Ksosa znači „onaj koji lomi grane“ – ili u prenesenom značenju „onaj koji unosi nered u postojeće odnose“. Otac mu je živio s četiri žene i trinaestero djece, a Mandela je bio jedini sin očeve treće žene, Nosekeni Fanny.
Kad je Henriju oduzet položaja šefa grada Mvezo, Mandelina se obitelj preselila u Qunu. Tu će, obolivši od tuberkuloze, Henry i umrijeti kad Mandela bude imao svega devet godina. Iz tog je razloga Mandela poslan u kraljevsku palaču gdje mu je dodijeljen skrbnik pa na taj način dobiva priliku obrazovati se u kvalitetnim školama i potom upisati fakultet.
Najprije studira na fakultetu „Fort Hare“, u to vrijeme najprestižnijoj obrazovnoj instituciji za crnačku populaciju u Južnoj Africi. Međutim, s fakulteta je izbačen jer se s drugim studentima pobunio protiv lošeg stanja u studentskom domu. Kralj je njega i svoga sina Justicea želio kazniti dogovorenim brakom. Kako bi to izbjegli, i jedan i drugi bježe u Johannesburg. Nakon što je nedugo radio kao šef rudnika, Mandela 1943. upisuje pravni fakultet. Svršetkom studija je postao jedan od prvih crnačkih odvjetnika u Južnoj Africi. Kao mladić je bio strastveni boksač.
Prvi je brak sklopio 1944., i to s medicinskom sestrom Evelyn, koja mu je rodila dva sina i dvije kćerke. 1958. će oženiti kontroverznu političarku Winnie, a u treći brak će stupiti 1998. s udovicom mozambijskog predsjednika, Gracom Machel.
Protiv rasne segregacije
Nelson se još kao student angažirao u političkoj opoziciji protiv većinskog bjelačkog režima tražeći za crnačku većinu jednaka prava u svim područjima života. Zato je već 1944. pristupio Afričkom nacionalnom kongresu (ANC), osnovavši nedugo potom s nekoliko prijatelja „Ligu mladih ANC-a“ kao vid kritike tadašnjeg vodstva ANC-a.
Nelson je izričito zagovarao nenasilnu preobrazbu društva, ali nakon zastrašujućeg masakra nenaoružanih demonstranata u ožujku 1960. i zabrane opozicijskih skupina, uključujući i sam ANC, zajedno sa suradnicima priznao je i nužnost primjene nasilja u borbi protiv rasističkog režima. Tako je 1961. bio jedan od utemeljitelja vojnog krila ANC-a posvećenog sabotažama. Neko je vrijeme tajno boravio izvan zemlje, svjedočeći o zlu aparthejda, sustava rasne segregacije u Južnoj Africi, na temelju kojeg je bjelačka manjina nepravdom pokušavala sačuvati svoj privilegiran položaj. Po povratku u Južnu Afriku, Mandela se morao skrivati.
No, 1962. će biti uhićen i osuđen na pet godina teškog rada. Nedugo potom, nakon što su uhićene i mnoge druge vođe ANC-a, suđeno mu je za terorizam. Kazna doživotnog zatvora obznanjena je 12. lipnja 1964.
Do 1982. Nelson je bio pritvoren u zatvoru Robben Island, smještenom nedaleko od Cape Towna, glavnog grada Južne Afrike. Budući da mu je bilo dopušteno pisati, bilježi svoje misli, osjećaje i svakodnevne događaje. Smio je svakih šest mjeseci primiti jedno pismo, i to ne duže od 500 riječi. No, uvjeren u važnost obrazovanja, u zatvoru je tajno održavao predavanja. U zatvoru je radio u rudniku, te s vremenom obolio od tuberkuloze. 1982. je prebačen u zatvor Pollsmoor, a posljednje dvije godine zatočeništva provest će u zatvoru Victor Verster.
Zatvorenik heroj
Kako je odmicao Mandelin boravak u zatvoru, rasla mu je reputacija ne samo u Južnoj Africi nego i u svijetu. Postao je jedan od najznačajnijih crnačkih vođa Južne Afrike i simbol otpora, koji je čak i zatvoren iza rešetaka iz dana u dan sve više nadahnjivao nastojanja ANC-a oko ukidanja rasne segregacije.
Prezirao je rasizam jer ga je smatrao barbarstvom, bez obzira na to dolazi li od crnog ili bijelog čovjeka.
Na slobodu je pušten 11. veljače 1990. S tadašnjim predsjednikom JAR-a, Frederikom de Klerkom, 1993. je dobio Nobelovu nagradu za mir za „trud da se mirno ukine aparthejd i za novu demokratsku Južnoafričku Republiku“. Svoju veličinu je iznova pokazao kada je kao prvi demokratski izabrani predsjednik Južne Afrike (1994.) zagovarao i prakticirao pomirljiv stav prema bijelcima. Budu li se nekadašnje žrtve prema svojim tlačiteljima odnosile na jednak način, mir se neće nastaniti u Južnoj Africi, a upravo je to bio životni cilj Nelsona Mandele.
Iz političkog se života povukao 1999., te se potom posvetio dobrotvornom radu. Iako će trebati dugo vremena da u Južnoj Africi zacijele sve rane i stiša žudnja za osvetom, Nelson je na tome putu učinio prve, u pravilu najteže i najpresudnije korake. Svjedočanstvo o svom životnom putu ostavio nam je u svojoj autobiografiji naslovljenoj „Dugi put do slobode“ iz 1994.
O tome u kojoj ćemo mjeri usvojiti mudrost koja prožima Mandelin život ne ovisi samo budućnost naše zemlje nego i cjelokupne ljudske civilizacije. A ona bi se mogla sažeti ovako: na diskriminaciju ne odgovoriti diskriminacijom niti na mržnju mržnjom nego ljubavlju koja će znati razlikovati zlo od zločinca i na taj način otvoriti mogućnost i njegova oslobođenja od zla.
Jer, kao što je rekao Mandela: „Nitko se ne rađa s mržnjom prema drugom čovjeku zbog njegove boje kože, porijekla ili religije. Ljudi moraju naučiti mrziti, a ako mogu naučiti mrziti, može ih se naučiti i voljeti, jer za ljudsko je srce prirodnije voljeti nego mrziti.“
Također, Mandela je Južnoafričkoj Republici 2004. obezbijedio pravo na organizaciju Svjetskog nogometnog prvenstva 2010. – prvog svjetskog prvenstva u nogometu na afričkom tlu. Te 2010. godine je Afrika bila ujedinjena kao nikada do tada.
Posljednju godinu svoga života Mandela je lebdio između života i smrti. Umro je u svojoj obiteljskoj kući u provinciji Eastern Cape 5. prosinca 2013. godine u 95. godini života. Taj dan je Južna Afrika izgubila velikog vođu i „najvećeg sina svoga naroda“, jednog od najvećih ljudi XX. stoljeća.
Naslovna fotografija preuzeta s http://www.hrvatskiglas-
