Haris Zahiragić: Mladi treba da napuste strah od tuđih mišljenja i neuspjeha

Kada sam se javio Harisu Zahiragiću sa željom da uradimo intervju, prije nekih pedesetak dana, nisam očekivao mnogo. Ja i moj sugovornik smo već na prvu bili svjesni koliko su različiti modeli društvenog djelovanja nas i organizacija za koje smo vezani. Njegov pristanak na razgovor uslijedio je napomenom da će i sam snimati naš razgovor kako bi se uvjerio da ga ne bismo slučajno cenzurirali u izjavama ili da se njegovi odgovori ne bi izvlačili iz konteksta, te da želi vidjeti tekst prije objave.

Pristao sam na njegove zahtjeve, jer sam za cilj imao uraditi svojevrstan profil ličnosti, prikazati ko je Haris kad ga se ne prekida u odgovorima i kada ga se ne ograničava na jednu temu. Niti jedan od nas nije očekivao da će ovaj tekst izaći u toku predizborne kampanje i nije bilo nikakvih naznaka da će Haris napustiti upravni odbor SPUS-a. U dva sata intervjua razgovarali smo o freelancerima, lektiri, legalizaciji marihuane u medicinske svrhe, sudstvu, obrazovanju, položaju mladih u BH društvu.

Pred vama je vjerojatno najdetaljniji intervju urađen s nekadašnjim predsjednikom SPUS-a, sada već politički angažiranim licem. Zašto je ova masiva od teksta vrijedna čitanja? Zato što bježi od površnosti i medijskih manipulacija. Zato što vam ne daje formirano mišljenje o Harisu nego vam dopušta da sami razmislite i prosudite o djelu osobe koja sebe veoma rado naziva omladinskim aktivistom.

Iako počinješ svoju političku karijeru, ljudi te još uvijek najviše povezuju sa SPUS-om. Na šta si najviše ponosan u svom dosadašnjem radu?

Ponosan sam što me ljudi još uvijek povezuju sa SPUS-om, znači da smo odradili vrlo dobar mandat i da je bilo puno turbulencija. Konkretno, kada je rad u pitanju, najviše sam ponosan na Zakon o visokom obrazovanju jer smo mi kao studentska organizacija, koja do sad objektivno nije bila prepoznata, uspjeli nametnuti veliki broj rješenja u zakon, čak više nego i akademska zajednica. Sva ova studentska prava koja su propisana smo upravo mi integrisali u Zakon. Dakle, mi smo ih nametnuli kao jedna nevladina organizacija, koja nije imala nekih kapaciteta. Mislim da sam na to najponosniji. Naravno, ponosan sam što su iza mene ostali mladi ljudi koji su nastavili raditi dobro taj posao, koji su Zakon doveli do kraja i koji su uspjeli autonomiju SPUS-a zaštititi od utjecaja akademske zajednice i političkih stranaka, mada ih stalno optužuju za suprotno. Pogledajte šta je Studentski parlament bio prije nego što smo mi došli, pogledajte šta je sad i vidjet ćete da su to, bez obzira slagao se neko s nama ili ne, vrlo dobri rezultati rada koji će dugoročno poboljšati stanje studenata, studentski aktivizam i općenito poziciju studenata u društvu.

Da li si svjestan da je Zakon o slobodnom terminu tokom džuma-namaza već postojao kao nepisano pravilo na fakultetima. Zar nam je trebao zvanični zakon?

Postojalo je kao nepisano pravilo, međutim, na drugom broju fakulteta je postojalo također kao nepisano pravilo da se ispiti zakazuju baš u terminu džuma-namaza. Nakon velikog broja pritužbi, mi smo uputili formalnu inicijativu. Ta inicijativa SPUS-a i preporuka Senata nije se odnosila samo na džumu nego na sve centralne sedmične molitve. Tako da je UNSA ipak pokazao da je izvan i iznad politika, da medijski utjecaji nisu mogli zaustaviti jednu takvu inicijativu, koja je na tragu promocije ljudskih prava. Tad smo iskoristili priliku i da javnosti ukažemo na to da ugovor s Islamskom zajednicom, kao jednom od tri vjerski priznate zajednice, nije potpisan. Evo ni dan danas, iako je prošlo dvije godine od te inicijative, nije potpisan ugovor s IZ. Mislim da bi tu temu trebali aktualizirati svi mediji, jer smo svjesni činjenice da je BiH multietnička, multinacionalna i naravno multikonfesionalna država koja je defakto zasnovana, makar tako stalno tvrde, na temeljima sekularizma. Sekularne države svoje odnose s religijama regulišu potpisivanjem takvih ugovora. Trenutno su muslimani u BiH institucionalno diskriminirani, bez obzira koliko ih je, tj. bez obzira što su većinski narod. Čak i da je narod muslimanske vjeroispovijesti u manjini, ne bi trebao biti institucionalno diskriminiran. Na tome trebamo raditi svi, da bismo dokinuli takvu nepravdu i diskriminaciju koja je na jednom vrlo visokom nivou.

Jedna stvar koja danas ima jako mnogo odjeka, a pokrenuta je za vrijeme tvog mandata, je kodeks ponašanja i oblačenja. Za početak, hajmo ukratko o odijevanju.

Ne radi se tu o odijevanju, nije to bila moja inicijativa u tom smislu. Ja sam samo, dok sam bio član pomenute komisije za izradu zakona, kazao na sastanku da bismo na neki način trebali urediti prevashodno ponašanje, a onda i oblačenje na Univerzitetu u Sarajevu. Tu su inicijativu tada jednoglasno podržali svi članovi komisije. Zakon o visokom obrazovanju je nakon toga prošao desetine javnih rasprava, debata, komisija, sjednica senata, naučno-nastavnih vijeća, pa u krajnjoj liniji i skupštinu KS koja ga je usvojila, i niko to nije problematizirao.

Pa dobro, zašto je to sad toliki problem?

Mislim da je izborna kampanja blizu, da pojedinci i njihove političke stranke iz nekih oportunih razloga to pokušavaju predstaviti kao problem. Ja lično se također ne slažem s nekim odredbama kada je u pitanju odijevanje, a koje je propisao Senat UNSA, ali me to nije spriječilo da u javnosti ipak izaberem stranu koja smatra da je Univerzitet javna institucija koja bi trebala držati do svog ugleda. Moj lični stav je da se na UNSA zaista ne bi smjelo dolaziti odjeven kao na Grand Paradu.

Hajmo malo uprostit stvari, zar to nije nešto što smo već naučili u kućama ili, u krajnjem slučaju, u osnovnim školama?

I ja se slažem da jeste, međutim, tokom svoga studija sam imao priliku lično svjedočiti da određeni broj osoba nije ponio od kuće određene norme. Na Pravni fakultet se znalo dolaziti u šuškavim trenerkama, djevojke su na usmene ispite i na predavanja znale dolaziti u hot pants, s vidnim donjim rubljem. Opet to više govori o njima, i meni lično ničiji način odijevanja nije smetao, međutim, znam da su pojedini profesori bili u vrlo nezgodnim situacijama. Ne smijemo zaboraviti da je UNSA jedan od rijetkih univerziteta na kojima je presuđeno seksualno uznemiravanje te zloupotreba položaja. Ne krivim ja ni studentice ni profesore u tom slučaju, to je jedna stvar koja je narušila ugled univerziteta, to je činjenica. Moramo raditi na prevenciji takvih stvari. Svi svjetski univerziteti, s kodeksom ili bez njega, ipak drže do načina na koji studenti i profesori dolaze na predavanja. Trebaju se držati neki minimalni standardi. Naravno, ne treba studente koji jesu progresivni dio našeg društva ograničavati i stavljati u neke uniforme, ali ipak bi i studenti a i profesori trebali imati barem minimum poštovanja prema kolegama, profesorima i instituciji u koju dolaze.

Zašto mediji slabije pričaju o dijelu koji se bavi ponašanjem na univerzitetu, kada je u pitanju pomenuti Kodeks? Reci mi šta se tu sve nalazi.

Nalazi se, između ostaloga, i da su zabranjena politička predavanja. Trenutno pojedini profesori nas optužuju da je ovo neki politički napad na univerzitet, mada mi nemamo s tim ništa osim same inicijative, a ne govore da taj kodeks propisuje upravo suprotna ponašanja, da je zabranjeno držati politička predavanja, isticati političke simbole i da je zabranjeno dolaziti na nastavu pod dejstvom alkohola. Također, profesorima je zabranjeno primati poklone od strane studenata.

Mene i dalje zanima tvoj stav, da li je školstvo zakazalo s ljudima koji se tako odijevaju ili?

Zakazalo je školstvo, ali i općenito društvo, odgoj i naposlijetku mediji. Morate biti svjesni činjenice da se mediji najčešće bave temama poput Granda i Zadruge, svakodnevno nam plasiraju šund i emituju ga u udarnim terminima.

 Da li je fokus medija i školstva  na pogrešnim stvarima?

Vrlo često stavljamo fokus medija na pogrešne stvari.

 I školstva?

I školstva, naravno. Objektivno, osnovno i srednje obrazovanje, kao i visoko obrazovanje, ima puno većih problema nego što je kodeks oblačenja i ponašanja.

Na tragu školstva, da li je bitnije pitanje šta će djeca čitati kao lektire ili to da djeca danas ne čitaju lektire?

Ne bih tu mogao kratko odgovoriti. Mislim da je podjednako bitno šta će djeca čitati i hoće li djeca čitati.

Da li ima mjesta novijim bosanskim autorima u lektiri?

Morali biste me pitati tačno kojim autorima, da bih ja dao svoj subjektivni stav. Mislim da bi kroz neke izborne predmete neki naši noviji književnici mogli dobiti šansu u školama.

Recimo, da li ima mjesta književnicima poput Karima Zaimovića, Miljenka Jergovića, Aleksandra Hemona?

Mislim da ja, nažalost, nisam dovoljno relevantan da potvrdim bilo kojeg od njih, međutim, smatram da bi neki novi književnici svakako trebali dobiti priliku da se nađu u školskim lektirama. Smatram da naravno ipak treba proći neki period da bi se njihova književnost potvrdila kroz vrijeme i da bi opstala,  jer je vidno da danas imamo hiperprodukciju književnosti i knjiga upitne vrijednosti. Ipak bi učenici i studenti trebali čitati knjige koje su prošle zub vremena i koje su postali klasici. Mislim da je književnost mnogo kompleksnija od čitanja lektira i da ima puno bitniju ulogu u odgoju djece.

Da li treba dopustiti profesorima da rade na više radnih mjesta?

Ja sam bio veliki zagovornik zabrane te pojave, koja je do tada bila nerijetka, i upravo zbog toga stekao veliki broj antipatija unutar akademske zajednice koji čekaju svaku priliku da mi uzvrate.

Ti si se konkretno za vrijeme svog mandata bavio time da profesori ne mogu raditi na više univerziteta. Moje pitanje se više fokusira na općenito rad u struci van okvira predavanja?

A mislite da li bi profesija predavača trebala biti jedina profesija? Opet tu ne možemo generalizovati. Imaju određene nauke u kojima su stručnjaci iz prakse, osobe koje rade na nekim drugim radnim mjestima, potrebne u procesu obrazovanja, kako bi iz prve ruke studentima prenijeli određena znanja i iskustva. Dok neka druga zvanja i neke druge profesije i nauke ipak iziskuju stalnu posvećenost isključivo nauci. Mi smo uspjeli malo usložiti proceduru dobivanja dozvola za angažman profesora na više fakulteta. Svjesni smo da u BiH postoji veliki broj privatnih fakulteta na kojima se diplome doslovno prodaju. Naši profesori koji su ovdje podigli kriterije na nekim predmetima, doveli su do toga da se studenti ispisuju s organizacionih jedinica UNSA, te da odlaze u te kasabe (uz sve dužno poštovanje prema tim mjestima) i onda tamo upisuju desetke. Ljudi koji su kupili diplome, koji su na prvom ozbiljnijem životnom koraku odabrali da idu tom linijom manjeg otpora, dugoročno ne mogu donijeti ništa dobro društvu i državi, a naravno ti profesori su svoju nauku, sve svoje diplome, sva svoja zvanja i znanja stavili u svrhu nekog kapitala. Morate pogledati ko su često vlasnici tih loših privatnih fakulteta. To su nerijetko ljudi koji su bili optuživani za razne koruptivne radnje u KS. Konkretno, imate slučaj gospodina koji je bio direktor GRAS-a, doveo GRAS pred likvidaciju; on je s tim sredstvima otvorio Univerzitet u Travniku i s njega uništava naše tržište rada. On više nije jedini, sad je njih mnogo. Moje riječi često ne budu adekvatno prenesene, cenzurišu me mediji, i onda ovi ljudi koji imaju mnogo kapitala nađu način da se osvete kroz neke druge teme. Tu i leži jedan od odgovora zašto je kodeks podigao toliku buru.

Možda ne možemo zabraniti profesorima da budu politički aktivni, ali kako ih možemo natjerati da to ne iznose u učionicama?

Kodeksom ponašanja koji ste ranije pomenuli.

Ko će provjeravati profesore?

Jedan pravni okvir može biti dovoljan za prijavu dekanu fakulteta, odnosno nastavno-naučnom vijeću.

Dakle, očekuje se da sami studenti i profesori prijavljuju slučajeve političke aktivnosti na nastavi?

Naravno. Ako ništa, ne moramo praviti neki inkvizitorski sistem, ali mislim da bi neke prijave i aktualizacije nekih tema i nekih pojedinaca ipak dovele da ti pojedinci paze u koju svrhu zloupotrebljavaju predavanje. Ma koliko UNSA bio mjesto slobode, ipak prije svega treba biti hram znanja a tek onda svih drugih tema.

Hajmo ovako, kroz par primjera. Kada bi čuo za slučaj da šef odsjeka, bez sazivanja vijeća, vodi studente na konferenciju radova iz struke koji su stari deset godina i politički vezani, šta bi rekao?

Pa, morao bih imati malo više informacija o tome. Međutim, kada su u pitanju zastarjela znanja i zastarjele tehnologije na tehničkim fakultetima i općenito zastarjele naučne spoznaje, protivio bih se istom. Nažalost, naši nastavni planovi i programi su puni toga.

Zar nije veći problem što je politički vezano nego što je staro deset godina?

Ja mislim da je, nažalost, veći problem što je deset godina staro, a ako gledamo da je politički vezano, to je onda zloupotreba studenata i zloupotreba pozicije moći iz koje onda taj profesor vodi studente na određena politička dešavanja. Ne smijete zaboraviti da su studenti mladi ljudi, koji često žive daleko od roditelja, te su kao takvi podložni svakoj vrsti utjecaja. To je najranjivija kategorija u društvu. I zloupotreba pozicije moći šefa katedre ili bilo kojeg profesora, često dovodi studente u poziciju da odaberu stranu, naravno ne slobodno, a kada uđu sami u te procese, onda bude kasno.

Da li smatraš da si za vrijeme svog angažmana u SPUS-u uradio neke stvari koje nisu nužno tvoja nadležnost?

 Smatram da ne postoji ništa što nije nadležnost jedne omladinske organizacije, jer se sve teme tiču mladih ljudi.

Da li je tvoja nadležnost bila u ime svih studenata izjaviti što si izjavio vezano za LGBT osobe i Kriterion?

 Nisam ja tad izašao u javnost u ime svih studenata. To nije istina.

To je bio tvoj lični stav?

Ne, čak nisam uopće izašao u javnost ni s ličnim stavom. U tom slučaju sam ja doslovno izvučen u javnost i u potpunosti pogrešno interpretiran. Nisam uopće želio tu temu, ni lično, a naročito ne kao predsjednik SPUS-a. Oni su je pokušali izvući na taj teren. Ponovo naglašavam, oni ljudi protiv kojih smo se radi nekih drugih nepoštivanja borili, vrlo vješto nađu način kako će nas izvući u javnost i pokušati pogrešno predstaviti.

Sebe vidiš kao velikog patriotu. Koja je za tebe granica između patriotizma i nacionalizma?

To ste vi rekli. Vidite, nacionalizam kod nas se vrlo često zloupotrebljava i miješa s pojmovima šovinizma, pa čak i fašizma. Nacionalizam kad se radi u izgradnji nacije ili patriotizam ili kada se radi o ljubavi prema državi, mislim da nema nekih granica. Sve dok ne ugrožava druge. Kod nas, nažalost, često ljubav prema svom preraste u mržnju prema drugom. Naš narod zadnjih par stoljeća nije imao pravo graditi svoj nacionalni identitet, svoju književnost, institucije i kulturu. Mi smo u odnosu na europske, pa čak i susjedne narode, u jednom deficitu. Tako da mislim da izgradnja nacionalne svijesti u našim uslovima nije ništa drugo do vraćanje ponosa našem narodu. To je osnova za daljnji razvoj obrazovanja, kulture, književnosti, pa i ekonomije. Patriotizam u svemu tome igra vrlo bitnu ulogu. Da to prikažem na slikovit način, kada siledžije u osnovnoj školi diraju neko dijete i uzimaju mu užinu, roditelji to dijete upišu na džudo ili karate. Mislim da je to rješenje. Mi kao narod moramo „upisati neke borilačke vještine“ čisto da bismo odmaknuli i odbili siledžije od sebe. Da bismo na jednoj ravnopravnoj osnovi mogli sa svima razgovarati i da bismo konačno na narednom popisu stanovništva bez ikakvih kompleksa govorili ko smo i šta smo. Naravno, ne da bismo ugrožavali nekog drugog, nego da bismo relaksirano živjeli i gradili ovu državu. Ljubav prema državi i isticanje nacionalne pripadnosti s ponosom su osnovni preduslovi za jedno zdravo društvo. Pritom ne smatram da je nacionalna pripadnost bitnija od nekih drugih ljudskih karakteristika. Ja govorim sada o kolektivitetu, govorim o našem narodu koji nije imao pravo na to, i mislim da smo sada u jednom deficitu koji je možda potrebno steći. U onom momentu kad ja, koji na tome lično radim, osjetim da moji stavovi, inicijative i razmišljanja odlaze u neku drugu krajnost,  naravno ne mojom voljom nego zato što ih pojedinci pogrešno interpretiraju, ja se potrudim vrlo brzo da te ljude vratim i da im objasnim da ljubav prema svom narodu ne smije značiti mržnju prema drugom.

Dobro, kako ti interpretiraš bošnjaštvo? Ko bi trebao biti Bošnjak?

Mislim da je to pitanje pogrešno koncipirano. Mislim da bi Bošnjak trebao biti svako ko se tako osjeća. U mojoj percepciji Bošnjaka, to je domicilni stanovnik BiH, naravno neovisan od religije. Apsolutno ne mislim da nacionalna i religijska pripadnost imaju veze. Kod nas, nažalost, u historijskom kontekstu, mislim da ćemo vrlo teško to moći ispraviti. Pogledajte evo ovdje, u Sarajevu, katedralu Srca Isusovog, na njoj piše da su je izgradili Bošnjaci katolici. Zašto Bosna, a Bošnjak? Taj je termin u historijskom kontekstu odabran nakon što je identitet bio dugo ugrožen ovdje, što sam maloprije obrazložio. Dijelom čak jer je i Hercegovina kasnija tvorevina, iako će se moja mama koja je porijeklom Hercegovka naljutiti na mene zbog ovoga. Hercegovci imaju vrlo jak nacionalno-teritorijalni integritet Hercegovca. Šalu na stranu, svako domicilno stanovništvo ima pravo da bude Bošnjak, a naravno ima pravo da prihvati druge nacionalnosti.

Imam dojam da mladi nisu pretjerano zainteresovani više za svoju zemlju.

Za zemlju jesu. Mislim da su to mladi naši ljudi dokazali i u vremenu agresije na BiH.

Mislim današnji mladi.

Pa nisu ni oni mladi bili nešto puno osvješteniji. Mislim da su ovi mladi puno osvješteniji nego što su oni bili. Čak su oni živjeli u nekim zabludama na samim počecima agresije, i desilo se što se desilo. Oni su nažalost preko noći morali prestati biti mladi i postati odrasli muškarci.

Ali zašto danas toliko napuštaju zemlju?

Ako pogledate statistiku, mladi su uvijek napuštali svoje zemlje. Pogotovo uspješni mladi ljudi. Odlazili su na studije, zapošljavali se u inostranstvu itd.

Dobro, ali danas je to baš evidentno.

Danas je primjetno jer svi mediji na primjer dnevnik počinju s tim podacima, a u ranijoj državi su postojale dvije televizije i na njima se nije prezentovala nijedna negativna vijest. Možete pogledati, možete pročitati. Nije bilo prezentacije negativnih vijesti u javnost. Država se trudila da se protiv negativnih pojava bori, a nije ih stavljala u prvi plan. Nažalost danas, sad kad nemamo jak sistem i institucije države, taj prostor je demokratiziran i prepušten svakome, bez ikakve selekcije. Svako može u javni prostor, pa tako može i sistemski stvarati apatiju…

Kako je onda broj upisanih studenata na domaće fakultete izrazito nizak?

Nije ove godine rekordno mali broj studenata upisan na UNSA, to je bilo prošle godine zbog razlike između osmogodišnje i devetogodišnje škole. Ali ono što je problem je što naše društvo, a ni mediji ne ukazuju na pogubnost tih privatnih fakulteta, na činjenicu da studenti linijom manjeg otpora odlaze na njih i kupuju diplome. Mislim da su oni mnogo veći problem. Također, mislim da je problem što u društvu vlada jedna hronična apatija, i što mladi ljudi više ne žele da se bave temama za koje smatraju da bi trebale biti prevaziđene. Ne žele da svaki dan slušaju prijetnje nekim secesijama, nekim podjelama, ne daj Bože nekim ponovnim ratovima. To je sve što frustrira mladog čovjeka koji se nekako nalazi na životnim prekretnicama. Mi smo prinuđeni da gradimo državu i nacionalni identitet u vremenu neoliberalnog kapitalizma i globalizma, što je veoma teško.

Zašto bi trebali ostati?

Ja lično mislim – ovo je sad klišej što ću reći – ali stvarno se niko nigdje ne može osjećati dobro kao u svojoj državi. Moj lični stav je da ću ovdje ostati zato što su moji preci ovdje živjeli, zato što smo skupo platili ovu državu. Volim ove planine, volim ovaj zrak, volim ovaj mentalitet bez obzira koliko često me razočaravao.

Na koji način bi ih ti pokušao zadržati ovdje?

Krug ljudi s kojima se ja družim uglavnom planira da ostane, da gradi svoje živote i porodicu ovdje, kao i da gradi ovo društvo i državu. Svjestan sam činjenice da bi veliki broj mladih ljudi iskoristio priliku da ode. Moramo izgraditi institucije i sistem. Svako pravo koje je propisano mora biti i zaštićeno. Moramo praviti društvo jednakih šansi, jer mlade ljude jako frustrira kad vide da neke osobe koje nisu bile na nivou njihovog znanja, obrazovanja ili bilo čega drugog, u društvu, preko nekih kratica uspijevaju da ih prestignu, dok oni ostaju i dalje nezaposleni. Bez esencijalnih primanja mladi naravno ne žele stupati ni u brak. Dok je u socijalizmu država bila ta koja obezbjeđuje poslove, u neoliberalnom kapitalizmu to nije slučaj. Mislim da svi koji se bave javnim poslom trebaju da rade na stvaranju pretpostavki da mladi ljudi mogu dobit radna mjesta, nekretnine po povoljnim cijenama…

Prebacimo razgovor na neke aktualnije teme o kojima si pisao na društvenim mrežama u posljednje vrijeme. Nedavno si napisao: „Šta očekivati od tužilaštva nakon slučaja Memić ili slučaja Selme i Edite?“ Tko je kriv za stanje u tužilaštvu?

U pravosuđu imamo jednu šizofrenu situaciju. Vlast koja pripada građanima se u demokratskim sistemima dijeli na izvršnu, zakondavnu i sudsku vlast. Zakonodavnu vlast biramo na izborima neposredno, onda ta zakonodavna bira izvršnu. Oni dakle govore u naše ime i crpe legitimitet iz građana. Treći stub vlasti nije pod kontrolom zakonodavne vlasti kao što je izvršna – dakle, oni su apsolutno odmetnuti od kontrole građana. VSTV (Visoko sudsko i tužilačko vijeće) je organ koji i bira i kontroliše sudije i tužioce. Osim što je problem to što VSTV biraju sami tužioci i sudije koje je ranije VSTV izabrao, problem je i u tome što sud i tužilašto ne smiju imati nikakve veze jedno s drugim. Trenutno postavljeni sistem je „kadija ti sudi, kadija te tuži“. Također, ono što je strašno jeste to što članovi najužih porodica pojedinih pripadnika VSTV-a ili nositelja najviših pravosudnih funkcija u posljednje vrijeme često budu imenovani na neke političke funkcije od strane pojedinih političkih stranaka – na taj način, oni se stavljaju u funkciju tih političkih stranaka, a ne organa zakonodavne vlasti koje su građani izabrali. Rezultat tog haosa jesu slučaj Memić ili Dragičević ili pak slučaj Selme i Edite koji se nije odmakao s mrtve tačke iako je poznat počinitelj tog krivičnog djela – za to niko iz pravosuđa nije odgovarao. Mora se uspostaviti kvalitetan sistem kontrole i ocjenjivanja rada nositelja najviših pravosudnih funkcija. VSTV se mora razdvojiti na dva organa, jedan sudački, a drugi tužilački – koje će birati parlamenti sukcesivno i to kvalificiranom većinom – na taj način bi se osigurao nadzor nad njihovim radom, ali i u određenoj mjeri spriječila politizacija. Uslovi za člana VSTV-a moraju biti visoko stručno i moralno postavljeni. Tada će, siguran sam, naša država postati pravna država u punom kapacitetu.

Primijetio sam da se u posljednje vrijeme jako zanimaš za problematiku crnog i sivog tržišta rada. Za početak, evo jedna aktualnija tema o tržištu rada. Svi u posljednje vrijeme zuje – od medija preko političkih stranaka do tzv. influencera i online slavnih osoba. Koje je tvoje mišljenje o porezu na freelancere?

Nažalost, ponovo politički oportuna tema o kojoj svako želi nešto reći. Mislim da je novi direktor Poreske uprave postigao historijski rezultat u posljednje četiri godine. To ne mislim samo ja, već veliki dio javnosti. Pogledajte povećanje naplate poreza u nekim oblastima, kojima se prije nije smjelo prići. Kod njega zaista nema više nedodirljivih – ni branši ni pojedinaca.

Mene zanima konkretan problem freelancera, pogotovo dio oko retroaktivne naplate dugova.

Nije to retroaktivno. Taj zakon je donesen 2009. godine. Druga tema je to što neko nije primjenjivao zakon.

Zašto država nije poduzela neke mjere, da kažem „prisilila“ ljude da to plate?

Nisu oni ni sada prisiljeni, oni su sada pozvani da popune poresku prijavu koju su morali tada po zakonu popuniti. Moj lični stav o toj temi je da ljudi koji donose novu vrijednost, poput ljudi koji zarađuju sredstva iz inostranstva, koji su sami sebe zaposlili, ne bi trebali biti oporezovani. Isto tako smatram da oni s primanjima preko 4.000 maraka mjesečno ne bi smjeli biti na sistemu Zavoda za zapošljavanje, na besplatnom sistemu zdravstva.

Mnogi freelanceri koji su istupili javno kažu da bi pristali na oporezivanje od 10 % u zamjenu za zdravstveno, penziono, pod uvjetom da naplata kreće od 1. 1. 2019. godine, bez ovoga što nazivaju  retroaktivna naplata dugovanja.

Situacija jeste specifična. Zaista te vrste prihoda moraju biti regulisane na poseban način, da ne bi podlijegali klasičnom oporezivanju i razrezivanju doprinosa kao sva radna mjesta, jer su to ipak  specifična radna mjesta. Ali, istovremeno, ne bi smjeli biti ni izvan sistema. Mislim da bi oni trebali kvalitetno artikulisati stavove i otrgnuti se od ovih političkih utjecaja. To je 750 ljudi, politički oportunisti i populisti nisu svjesni da to nije veliki broj ljudi ali svi su pohrlili da dobiju njihovu podršku za izbore. Vrlo populistički, vrlo nesistematično. Mislim da bi ti ljudi ipak trebali sami artikulisati stavove, trebali bi se organizovati u neki vid udruženja i tako organizovani ići razgovarati s Poreskom upravom i Vladom Federacije. Siguran sam da bi mogli pronaći zajednički jezik. Ništa ne sprječava Vladu Federacije i Poresku da npr. nakon što oni izvrše poresku prijavu, da im taj dug otpiše, kako se otpisuje nekim javnim preduzećima koja imaju velike dugove, a da za ubuduće se reguliše jasan način stavljanja njih i njihovih prihoda u sistem. Dobro, ali evo izgleda opet imamo fokus na pogrešnim stvarima. Kod kodeksa se bavimo odijevanjem a ne ponašanjem, a ovdje se bavimo malom skupinom zaposlenih ljudi zapostavljajući crno tržište rada. Crno tržište rada su desetine hiljada, možda čak i stotine. Nemaju relevantni podaci o tome. To su ljudi koji rade mnogo bez ikakvih prava. Nakon što završe svoj radni vijek budu potrošeni, nemaju pravo ni na penziono, a ni na zdravstvenu ili bilo koju drugu skrb. Mislim da je to najveći problem prema tim ljudima što nisu zaštićeni od strane države i nemaju često izbora i budu prinuđeni da rade na crno.

Načeo si nedavno i temu problema narko dilera gdje ni osnovci i srednjoškolci nisu pošteđeni, mediji ne pričaju o tome, reci nam ti svoje mišljenje. Također, zanima me tvoj stav o legalizaciji marihuane u medicinske svrhe.

Problem droge u našem društvu je sveprisutan. Svi mi znamo ko su dileri, ali nažalost ta se tema ne problematizira. Nekada se uhapsi neki diler koji je treća ili četvrta ruka, ali suštinske borbe protiv te pošasti nema. Naša omladina je žrtva nedostatka takve suštinske borbe. Tu borbu moramo pokrenuti svi zajedno, od akademske zajednice i nevladinih organizacija, preko organa vlasti i pravosudnih organa, pa sve do građana i medija. Kada je u pitanju legalizacija marihuane u medicinske svrhe – nemam ništa protiv toga ukoliko postoje naučni dokazi da se lijekovi zasnovani na marihuani mogu iskoristiti u borbi protiv određenih oboljenja i ukoliko bi se uspostavio kvalitetan sistem kontrole proizvodnje i propisivanja istih. Marihuana ili indijska konoplja kao biljka koja raste u prirodi nije i ne bi smjela biti sporna kao takva – sporna je njena zloupotreba i korištenje iste kao narkotičkog sredstva. Možete zloupotrijebiti i deterdžent, naftu ili sintelan kako bi se nadrogirali – ali to ne znači da bi ta sredstva koja nam služe u druge svrhe trebala biti zabranjena. Pored toga, mnogi lijekovi koji su u slobodnom prometu se zloupotrebljavaju, a mislim da je njihova zloupotreba mnogo gora i opasnija čak i od zloupotrebe marihuane. Lijekovi poput Xanaxa, Tramadona, Apaurina, Lexiliuma ili drugih, koje naši građani svih uzrasta koriste dnevno u prekomjernim količinama.

Nedavno si iskazao veliki respect prema Ajni Jusić, mada se često razilazite u percepciji aktivizma i domoljublja. Šta je utjecalo na to da ste tako drugačiji?

Nema tu nekih velikih mimoilaženja. Konkretno, kolegica Ajna Jusić je dok sam bio predsjednik SPUS-a nekoliko puta s kolegicama iz udruženja „Sinapsa“ izlazila sa stavovima koji su bili konfrontirani mojim stavovima. To je legalno i legitimno.

Da li je moguće da vas je obrazovni sistem učio drugačijim vrijednostima?

Smatram da naš obrazovni sistem nažalost nije toliko razvijen da može ostaviti tako dubok trag i  naposlijetku nekoga determinisati, a mislim da bi trebao. Ima tu i do različitih svjetonazora, karaktera, ubjeđenja, shvatanja i poimanja svijeta. Uzroci su još i kućni odgoj, kao i sredina u kojoj si odrastao. Naravno. tu je i obrazovani sistem; obzirom da smo prošli kroz isti obrazovni sistem, ne vidim uzrok u tome. Sve u svemu, ja podržavam svakog mladog čovjeka u čijem djelovanju, iako se nekad ne slažem s njim, ne vidim zlonamjernost. U njenom djelovanju i društvenom aktivizmu nisam vidio zlonamjernost. Ima puno takvih mladih ljudi, i ne bih je posebno isticao da nisam vidio kakva je njena sudbina.
Kada sam vidio kroz šta je ona sve prošla i opet na kraju skupila snage da se bori, onda sam osjetio prije svega ljudsku, pa onda i građansku dužnost da javno izađem i podržim njenu priču i njeno udruženje. Ako budu formirali udruženje, od mene i mojih prijatelja mislim da mogu imati političku, financijsku, društvenu, javnu i svaku drugu vrstu podrške, jer ipak ti ljudi koji konačno trebaju izaći iz ormara, moraju imati od nas jedno veliko poštovanje. Stvarno mi je drago da ima ljudi koji su spremni govoriti o tome. To drugim mladim ljudima može dati poticaj.

Merim Serdarević ima pozitivno mišljenje o tebi. Da li je on dosljedan nasljednik dužnosti, da li se vaša mišljenja o studentima po nečemu razlikuju?

Naša mišljenja o mnogim temama se vrlo često razlikuju. Ne samo s njegovim nego općenito s nekim ljudima koji trenutno vode SPUS, ali sigurno mislim da su nakon mog mandata nastavili raditi vrlo dobar posao. Mislim da su u nekim stvarima čak malo bolje radili od mene i na to sam vrlo ponosan. Priču oko zakona čije temelje sam ja postavio, uspjeli su jako dobro izvesti do kraja, bez obzira na pritiske javnosti, medija, akademske zajednice i političkih stranaka. Nije lako kada vas pet političkih stranaka i akademska zajednica pokušavaju optužiti da radite za nekog imaginarnog neprijatelja, a ustvari se radi samo na pravima studenata UNSA koja su stvarno ugrožena. Kada je Merim konkretno u pitanju, on je jedan od najboljih mladih pravnika u državi. On je magistar prava s položenim pravosudnim ispitom i kao takav se stavio u službu studenata po volonterskoj osnovi.  Funkcija predsjednika SPUS-a nije plaćena ni na koji način. On koji može izabrati gdje će i šta će raditi, sva svoja znanja je stavio u službu Univerziteta i studenata. Mislim da je to gest vrijedan poštovanja.

Za kraj, koja je tvoja poruka za mlade – kako da uspiju u današnjem društvu?

Smatram da svi moramo prestati razmišljati o ličnom uspjehu a više se fokusirati na rad za opšte dobro i izgradnju sistema. Plafon u našem društvu je prilično nisko postavljen. Međutim, ne smijemo ga bušiti kako bi bili iznad njega. Nije ni zamljivo biti uspješan ukoliko si sam u tome. Da uprostim, nije zanimljivo imati ni playstation ukoliko ga nemaš s kim igrati. Moramo svi zajedno podizati taj nisko postavljeni plafon, a prirodno je da onaj ko podiže društveni plafon bude na samom njegovom vrhu – to jeste na vrhu društvene ljestvice. Osnovni preduslov za podizanje tog plafona jeste da mladi budu hrabri i da napuste strah od autoriteta koji to nisu, da napuste strah od tuđih mišljenja i strah od neuspjeha. Tek tada bit će slobodni da naprave razliku, razviju društvo, ali i ostvare lični uspjeh.


*Naslovnu fotografiju ustupio: Haris Zahiragić

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Comments are closed here.