Čovječanstvo je poput ptice. Jedno krilo su muškarci, a drugo krilo su žene, ali tek kada oba krila budu imala jednaku snagu, ptica će moći poletjeti.
U zadnje vrijeme nisam toliko razmišljala o problemima rodne ravnopravnosti, jer su ljudi u mom okruženju konstantnim zalaganjima dosta emancipirali svoja pećinska mišljenja i djela, a između ostalog, generalno se svakodnevno nalazim u krugu ljudi koji su sasvim rodno ravnopravni i ljudski nastrojeni. Kako to ljudski biva, stopimo se sa onom: „Ukoliko se ne dešava nama, ne dešava se. “
Dešava li se?
U ‘višku’ slobodnog vremena, slučajno sam se jučer našla na jednom predavanju o muško-ženskim odnosima u islamu. Samo predavanje nije trajalo dugo, niti je nešto aman osvijetlilo moje vidike, ali nejse. Ispunila sam kotu slobodnog sata. Nakon što je predavačica završila svoje izlaganje, otvorila je razgovornu diskusiju da se uključimo, pitamo i eto tako muhabetimo. Dotakli su se pitanja predemokratičnosti današnjeg društva i prevelikih krajnosti u koje zalazimo. Naravno, kako sam i očekivala neko je doveo u pitanje žene i zapošljavanje, ali ono što mi je upalilo prvi alarm bila je predavačicina izjava u kojoj, kako kaže, smatra da su skoro svi problemi u svijetu počeli onda kada je žena izašla iz kuće i etablirala se javnosti.
Na moje iskolačene oči, dodala je da je to ipak samo njeno mišljenje. Okej, fair enough, svakom njegovo. Šutim i dalje, i posmatram diskusiju. Dolaze do zaključka kako je žena u vremenu kada ide na posao, druženja, sekcije toliko istrošena, jer po dolasku kući ju tek čeka pravljenje ručka, čišćenje, sređivanje djece i drugo. Nakon svega obavljenog, ista žena nema snage da se od srca nasmiješi svome djetetu i provede kvalitetno vrijeme sa njim.
Dižem ruku i potvrđujem predavačicino mišljenje. „Da, definitivno gospođo. Ko bi, zaboga imao snage da se nakon petnaestosatnog robovanja još i smije? I to neplaćenog robovanja. Ali gospođo ja dovodim u pitanje nešto drugo.“ Ispituje me svojim upitnim pogledom. „Ja gospođo dovodim u pitanje oca, ćaću, babu, babuku. (Jer pretpostavimo da postoji.) Zašto podrazumijevate da jedna žena ide na posao van kuće, a nakon toga dolazi na drugi posao u kući, gdje ju svečano čeka suđe, ručak, veš, kašica, sređivanje djece i tako dalje? Gdje je tu babuka? Znate, postoji nešto što se zove raspodjela poslova, kako bi se nakon istih, i otac i majka mogli nasmiješiti svom djetetu i provesti kvalitetno zajedničko vrijeme.“
Ona – ne radi ko magarac. On – ne živi ko stopostotni invalid. Rade za-jed-no. Kapirate?
„Oh, pa sve to stoji, ali ko se dogovori. Zato je bitno na početku veze odmah iznijeti očekivanja, da znaš odgovara li ti ta osoba ili ne.“ (Mislim u sebi: „…ali ko još pobogu ima očekivanja i želju da radi ko magarac, sa platom u klimaksu i razvučenim ustima za muškarca i djecu?“ ) „Istina je draga, da te to čeka. Ma koliko se dogovarala, jer je to prosto tako. Dam i ja svom nekad da iznese fildžane, uspe sok, ali.. šta drugo?! Hah, pa mislim. Niti zna, niti može, a ne bih mu ni dala.“ Ova žena se ograđuje sa dobrom, starom ‘to je moj stav naravno’, tako da joj ne kontriram, jer svako ima pravo na svoja životarenja. Ako ona voli od-do, neka izvoli. Fair enough.
Ali šta je sa onima koje ne vole, a nikad sebi ne postave to pitanje? Vole li što su 24satno zaposlene medicinske sestre služeći invalide u svom domaćinstvu, koji, ovaj, kako da kažem – NISU INVALIDI. Po onoj staroj ‘šta započneš – završi’ suzdržavam se i ostajem slušati ostatak diskusije. Niko se ne javlja. Nema pitanja. Nema komentara. Ništa. Izdišem s lahkoćom, a u pozadini se začu podizanje ruke. Muškarac. Mladić koji ima pitanje „za sve žene, djevojke ovdje.“ „Zašto vi žene, djevojke uopšte želite ići na posao, kod tamo nekog šefa da vam šefuje osam sati, ako vaš suprug radi i donosi platu? I kad možete biti kući i posvetiti se kvalitetnom odgoju djece?“
Znate kada u indijskim serijama Ićka razbije tanjir ili ne daj Bože, jače zalupi vratima, pa se ekran zamrzne, a kamera se približava i odmiče, pa opet pirbližava i odmiče x 500? Pa dramatična numera u pozadini. Znoj. Poluotvorena usta. Raskolačene oči. Jel znate? Eh saznala sam i ja u trenutku koji mi je lupio šamar da sam se osjećala ko ta Ićka u zamrznutom kadru. Sva kamena doba, praistorija i knjige su proletjele zrakom, završivši na infuzijama. Vidjela sam. Jedna djevojka diže ruku i počinje da odgovara: „Pa zato što ne želim da možda sjedim kod kuće….“. Ne mogu dalje slušati. Pali mi se drugi alarm, ustajem i izlazim. Čovječe, da li je moguće da sam ovo upravo doživjela?! Svjedočiti mladiću koji postavlja pitanje ženske postojanosti, uopće, a što je žalosnije on ga nije postavio tražeći odgovor. Pitanje je bilo retoričko i više kao kritika „svim ženama, djevojkama ovdje.“
Dugo sam razmišljala i ma koliko mi je bilo žao utrošene vremenske kote, toliko mi je u konačnici bilo drago, jer me podsjetilo na to da se DEŠAVA. I da ne trebam zaboravljati na ovakve peksinluke našeg društva. Dešava se svakodnevno, kod starih, srednjih i onih mladih generacija, za koje si pomislio da ne pomišljaju tako. Dešava se to da imamo kulturno-historijsko naslijeđe dobro očuvanog patrijarhata, koji je, prvenstveno, svakodnevno izložen u našim porodičnim kućama.
Da, jer baš naše matere sipaju kahvu, prave ‘ručkove’, sipaju sok, režu kolače, zalijevaju agdu po baklavama, peru suđe kad gosti odu, čupkaju travu, uključuju veš mašine, steru veš, unose drva, a ako su zaposlene van kuće onda imaju duple poslove. A đe babo? U takvim patrijarhalnim muzejima nećemo vidjeti babu, jer je babo na poslu, a kad dođe s posla nekom misterijom ga veoma često nađeš na kauču s rukom u gaćama i daljinskim na stomaku. Nisu ‘Bračne vode’, ali da to je scena Al Bundy-a.
Educirajući se u takvim muzejima, jasno mi je zašto mlađe generacije imaju tako dubokoumnu naobrazbu.
Tu imamo još jedan momenat edukacije čiji su glavni krivci babuke. Ali jaranice, krive ste i vi. Jerbo, znaš li da si saučesnik u istom zločinu, ako prihvataš zločin? Znaš. Pa zašto onda sudjeluješ u odgoju idiota i stopostotnih nesposobnjakovića od vaše djece?
Broj 1 – vašim primjerom i slijepim slijeđenjem takve životne inercije pokazujete vašoj djeci da je sasvim u redu biti rob drugima, nemati svoje JA, a usto i plaću.
Broj 2 – odgojem u kojem žensko dijete ima jedan režim, a muško dijete sasvim drugi režim pokazujete vašoj djeci da trebamo imati različite standarde samo, jer smo različitog spola. Ono, za*ebi činjenicu da smo živa bića, kad smo različitih reproduktivnih organa.
Broj 3 – rezanjem salame i istiskivanjem kečapa iz tube na hljeb vašem sinu kad dođe iz škole, pravite imbecila od istog, a učenjem kćerke da pere suđe za njim da bude robinja istom.
Broj 4 – Ne govorite vašoj kćerci da ‘šuti pred babom’ ili da ustaje i sklanja za muškarcima kad se nađe gdje, kao da mu je ona zauzela to mjesto ili napravila nered koji mora skloniti. Ukoliko nije u pitanju pravi invalid ili starija osoba kojoj je potrebno mjesto/pomoć (nebitno kojeg spola), nema potrebe da vaša kćerka šuti, ustaje i sklanja.
Broj 5 – Nemojte opravdavati vlastitu ogorčenost zbog ovog, ‘ženskim hormonima’, pe-em-esom ili klimaksom. Ne postoji hormon koji to može, samo je u pitanju nepravda i dupli standardi.
MULTITASKING WHO ?
Da, znamo svi da si ti ‘žena-majka-kraljica’ i da možeš izmutiti šlag, naguliti krompire, ispeći TOP večeru, dočekati goste, servirati kahvu i pripremljeni kolač, nahraniti, napojiti, u tome svemu oprati tri ture suđa i još se ispričati sa ljudima. Pokazale ste svoju psiho-fizičku multifunkcionalnost, ali u čemu je poenta? Zašto se ubijati gostoljubivošću i sređivanjem, dok vaš muž za to vrijeme sjedi, jede, pije, kao da je i on gost, a vrlo dobro znamo da #nije.
Ako je jedini način da tvoj suprug, sin, ćaća, babo, rođak uvidi da je potrebno da se kuća očisti, to da je ti ne čistiš, pa neka peksinluka. Možda se nisu susretali sa prašinom ili neopranim suđima, ali budite slobodne da ih upoznate. Neka peksinluka po kućama, ako je potreban kako bismo iskorijenili peksinluk u ljudima. Ako je potreban peksinluk po kućama, kako bi se i ljudi koji imaju drugačiji reproduktivni organ sjetili da je potrebno usisati, oprati zavjese, promijeniti posteljinu i skuhati ručak. Neka peksinluka, ako je potreban kako bi jedan mladić shvatio da se ne razvijamo cijeli život kako bi nam mlijeko procurilo iz sisa, dok čekamo njega da nas zadovolji na sve načine kad se vrati s posla. Pa j**** ga, ako je dotle došlo budite peksini, ali očistite nam mentalni sklop. #klinseklinom
Jer , Hjustone vi hev a problem. Ukoliko živimo skupa, onda skupa djelujmo. Budući da živimo na istoj planeti, red je da se zajednički oko tog života dogovaramo. Osim toga, živimo i u svojim kućama, pa bi bio red da počnemo od njih. Znači, malo više homo sapiensi, a malo manje hajvan sapiensi.
POŠTUJTE SE. Nepravda koju trpe žene u BiH nije nužna, ukoliko joj pružimo jak otpor. Progovorimo zajedno u ženskoj solidarnosti. #budimoglasne
*Svaka sličnost sa stvarnim osobama i situacijama je namjerna.
Naslovna fotografija: Isidora Bjelica (facebook)