Znak za riječ

Digitalno je doba sa svojim društvenim mrežama doprinijelo ubrzanoj i lakšoj razmjeni informacija. A i samim tim olakšalo percepciju svijeta gluhim i nagluhim osobama koje više ne moraju biti ovisne samo o informacijama s TV-a. No, unatoč tome status ove grupe ljudi ostaje nepromijenjen. Malo je kurseva znakovnog jezika, a još manje ljudi koji ga znaju, zbog čega se ljudi s ovim problemom i dalje nalaze na marginama društva.

Alma Mujanović i Ira Adilagić to više nisu htjele trpjeti zbog čega su došle na ideju da kreiraju Facebook stranicu Znak za riječ kako bi promovirale znakovni jezik. Na njoj svi zainteresovani mogu naučiti znakovni jezik i pomoću njega otkloniti tu govornu barijeru koja se nesretno podigla oko osoba s problemima sa sluhom. Rade to malo više od pola godine i njihov posao prati par hiljada ljudi.

Recite mi nešto više o tome kako je sve počelo i kako sve to izgleda danas?

Alma Mujanović: Prema popisu stanovništva BiH mi znamo da ima oko 70 hiljada osoba s oštećenjem sluha i znamo da je barijera svake takve osobe barijera u komunikaciji. Svaka osoba ima pravo na dobitak informacije, a ta je barijera upravo što njih sprječava u tome. Znakovni jezik jeste jezik gluhih osoba, jezik na kojem se sporazumijevaju, shvatili smo da je ta barijera u komunikaciji nešto na čemu moramo jako puno raditi da bismo ostvarili neki uspjeh u tome. Naši prijatelji i poznanici su imali želju da nauče znakovni jezik, ispitivali su da li postoje kursevi znakovnog jezika i tako dalje, i nas dvije smo odlučile da pokušamo da napravimo nešto što je najpraktičnije, što je svima nekako najlakše i najjednostavnije za učenje, tako da smo pokrenule Facebook stranicu Znak za riječ koja je već prvi dan imala 200 pratitelja. Sada nakon 5-6 mjeseci imamo preko dvije hiljade ljudi koji nas prate i na njoj svaki objavljujemo tri nova videa, tri nove riječi na znakovnom jeziku. Mogu da kažem da su reakcije pozitivne, da se ljudima dopada. Imamo problem, ali smo ljudima pokazali i dali rješenje  za taj problem.

Ira Adilagić: Rad Znak za riječ nastaje s ciljem da približimo znakovni jezik svakodnevnom društvu, jer je njegova vidljivost minimalna, kao i da damo priliku svakom ko želi da uči i da nauči. Dostupnost znakovnog jezika nije na zadovoljavajućem nivou. Jako puno ljudi želi da uči znakovni jezik iz različitih razloga. Neko iz čiste radoznalosti, neko iz potrebe, a kursevi znakovnog jezika nisu zastupljeni kod nas. Onda smo iskoristile Facebook kao alat, nešto na šta se bilo ko može nakačiti i proširiti informacije, kao i povećati njihovu vidljivost putem objavljivanja videa. Videi su pohranjeni na stranici, tako da se ljudi uvijek mogu vratiti i iznova naučiti i ponoviti neku riječ.

Koja je razlika između bosanskog znakovnog jezika i općenitog? Zar ne postoji neki standardni sistem koji se svugdje koristi?

Alma: Znakovni jezik nije univerzalan. Postoji razlika između američkog i engleskog znakovnog jezika, te i internacionalnog znakovnog jezika koji je, također, na engleskom, a kamoli na bosanskom, hrvatskom i srpskom. Razlika je kao u i običnom jeziku. Svaka zemlja ima svoj znakovni jezik, kako zbog jedinstvenih termina, tako i zbog logičkih razmišljanja i filozofije, jer na primjer u našoj zemlji je filozofija da je kuća mjesto za odmor i merak, u nekim drugim zemljama je kuća samo za jelo i spavanje. I po tome se razlikuju. Osim toga, postoji i internacionalni znakovni jezik na kojem se sporazumijevaju ljudi iz različitih država. Plus bih dodala da je znakovni jezik i dosta praktičan. Pomoću njega možete razgovarati kroz zatvoren prozor, pod vodom, u bučnim prostorijama.

Ti i Ira ste prijateljice dosta dugo?

Alma: Ira i ja se znamo već sedam-osam godina. Zbog toga nam je bilo još lakše da zajedno pokrenemo nešto, jer smo htjele da napravimo neku pozitivnu promjenu u društvu u smislu otklanjanja predrasuda prema osobama s oštećenim sluhom, otklanjanja barijera u komunikaciji. Ira i ja smo za to da svaka osoba ima pravo na dobitak informacija, jer to su samo osobe s invaliditetom kojima se treba prilagoditi način na koji će dobiti informacije. Radi toga smo pokrenuli stranicu kako bi podignuli svijest o znakovnom jeziku i postigli njegovu ravnopravnost s verbalnim jezikom.

Kako ste naučile znakovni jezik?

Alma: Ja sam rođena sa 94% oštećenim sluhom i išla sam u Centar za slušnu i govornu rehabilitaciju u Sarajevu gdje sam naučila znakovni jezik. Iako sam prvo naučila govoriti, pa tek onda slušati, jer je meni bosanski jezik bio prvi maternji jezik, a znakovni drugi, nekako mi je bliži znakovni jezik jer pomoću njega mogu reći puno više stvari u nekoliko znakova i vizuelnije prikazati.

Ira: Ja sam išla u redovnu školu i nisam nikada prije imala dodira sa znakovnim jezikom. Nisam imala priliku da ga učim iako me je zanimao. I onda sam upoznala Almu u jednom udruženju, počela sam raditi s nevladinim organizacijama i drugim segmentima po pitanju osoba s invaliditetom, i tu sam počela učiti znakovni jezik. Bio je jednom jedan mali kurs, ali je to bilo vrlo malo tako da sam najviše u komunikaciji s njom i s drugima usvojila znakovni jezik.

Kako drugi ljudi uče znakovni jezik? Postoje li neki kursevi i slično? I koliko su ti kursevi rasprostranjeni?

Ira: Kursevi su rijetki. Oni koji žele da uče to rade kroz kontakt s onima koji već koriste znakovni jezik. U nekim školama postoji suradnja s Centrom za slušnu i govornu rehabilitaciju pa pojedini učenici idu i u jednu i u drugu školu.

Jeste li dobili podršku od neke od organizacije prije nego ste krenule u realizaciju projekta ili ste same krenule? Videi su jako dobro producirani, je li same radite snimanje, montiranje i tako dalje?

Alma: Ovo je naš samostalni projekat, nismo dobile nikakve finansije za njega niti smo aplicirale ni za kakav projekt. Koristimo moju kameru, naše su ideje, mi same kreiramo sadržaj ili pitamo publiku koje nove riječi žele da saznaju. Ako je lijepo vrijeme onda snimamo napolju. Prilagođavamo pozadinu za neke nove riječi kako bi se lakše upamtile kao npr. Skenderija, Dom mladih, crkva, džamija. Samostalno smo počele i tako se snalazimo sa svom opremom. Nadam se da ćemo ubrzo dobiti i neku podršku da podignemo na veći nivo kako bi doprli do što više ljudi.

Koliko se često ljudi javljaju? Da li imaju neke specifične riječi koje žele da nauče i navode li razloge zbog čega žele baš nju da nauče, tj. je li to samo jedan znak ili oni žele naučiti cijeli jezik?

Alma: Ljudi žele da nauče neke nove riječi, neki su imali prijatelje i komšije pa su htjeli da nauče kako da se pozdrave s njima, bilo je čak i roditelja djece s ovim problemom pa su htjeli da nauče nazive igrački i slično. Bilo je i javljanja ljudi koji su nam htjeli čestitati na stranici, dati pozitivne komentare, da nastavimo dalje s radom što nam daje dodatni vjetar u leđa.

Ima li nekih negativnih anegdota i situacija?

Ira: Dešavale su se stvari da ljudi kažu da nije to taj znak za to. To, međutim, ne mora biti negativno zato što znakovni jezik nije standardiziran jezik u pravom smislu riječi. Još uvijek je u procesu. I postoje određeni dijalekti, kao i u govornom jeziku, unutar BiH gdje se određene riječi u Sarajevu kažu na jedan način, a u Mostaru na drugi. Ali to je ok, jer se jezik razvija, jezik je živa stvar, i znakovni jezik je isti kao i svaki drugi jezik.

Šta vas vuče da nastavite raditi taj projekat? Pored svih vaših fakultetskih i drugih obaveza vi pronalazite vremena i radite to uspješno.

Alma: Želja drugih ljudi da nauče znakovni jezik. To nama je najveći motiv da nastavimo dalje. Odvojili smo vrijeme, jer smo željeli da doprinesemo koliko možemo da drugi nauče znakovni jezik, kako bi podigli svijest o istom. Volimo ovo što radimo, a kada radite ono što volite nađete uvijek vrijeme za to.

Koliko su mediji u našoj zemlji osviješteni o toj temi? Koliko na televiziji ima emisija prilagođenih ljudima s oštećenim sluhom? Vidio sam da Dnevnik na HRT-u to ima, ali kakva je situacija kod nas?

Alma: To na HRT-u je daleko više nego što ima kod nas, mi nemamo ni upola toliko prevedenih vijesti. Nemamo uživo prevedenih vijesti, samo jednu na TVSA u 16:00, u vrijeme kada se ljudi vraćaju s posla što znači da puno ljudi to i ne stigne vidjeti. Problem, međutim, nije samo u medijima, nego i u tome što nemamo dovoljno tumača znakovnog jezika koji bi to mogli raditi. I to je upravo jedan od razloga zašto smo počeli ovo raditi.

Ira: Meni smeta ovaj problem sa znakovnim jezikom općenito. I, kao što kažu, ako hoćeš neku promjenu, moraš nešto uraditi. Koliko god to bilo klišej, ali moraš od nečeg početi. Ne znam kako će se ovo odvijati i kako završiti, ali sigurno će ostaviti nekog efekta. U našoj je zemlji problem što se, ne samo s ovim, nego sa svim stvarima bavimo, sem posljedicama. Ne bavimo se uzrocima. Jedan od uzroka problema znakovnog jezika jeste upravo njegova nedostupnost i nevidljivost. A to što mediji ne govore o tome, što nema dovoljno tumača, sve su ti to posljedice.

Šta mislite jesu li portali i razne stranice na internetu olakšale pristup informacijama ljudima s tim poteškoćama gdje ne moraju više ovisiti o vijestima na televiziji?

Alma: Mogu da kažem da jesu. YouTube je počeo uvoditi titlove, što u većoj mjeri omogućava lakši pristup informacijama. Ali još uvijek treba raditi na tome.

Rekle ste da biste voljele sve to podiži na veći nivo. Imate li nekih planova, želja i ideja kako bi to moglo izgledati u budućnosti? Šta bi promijenile na vašem trenutnom formatu?

Alma: Bitno je krenuti od malih stvari da bi se ostvarile neke velike ideje. Za početak je ovo ideja, za dalje ne znam šta će se dogoditi.

Ira: Ovo je tek prva faza, da tako kažem. Sada smo napravile malu pauzu, ali nakon nje idemo na sljedeću fazu. Imamo nekoliko ideja kako se ovo može proširiti, kako bi dostigli veću dostupnost. Mi ne smatramo da svako mora poznavati apsolutno svaki znak. Ali želimo da svako ima mogućnost da zna osnovne stvari, smiješne riječi, bilo šta, dajemo tu vrstu mogućnosti da svako uči koliko želi i koliko mu je potrebno. Bitno je, prije svega, da je znakovni jezik vidljiv, da postoji svijest o njemu, jer se tako ljudi rješavaju predrasuda o njemu.

Imate li neki savjet za mlade, pogotovo za mlade koji se svakodnevno suočavaju s problemima koje donosi oštećenje sluha?

Alma: Savršenstvo ne postoji. Ono što možemo jeste da radimo, da se trudimo, da krenemo od malih stvari, da za svaki problem pronađemo najadekvatnije rješenje, da radimo na realnim očekivanjima, i tako ćemo korak po korak postići ono što želimo i postići neki bolji život u ovoj zemlji.

*Naslovna fotografija preuzeta sa FB stranice Znak za riječ

Najčitaniji tekstovi

GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Superkompjuteri u Bosni i Hercegovini - kako iskoristiti potencijal?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Tamara Tanjević, školska psihologinja: „Djecu možemo učiti o empatiji pokazujući da ih razumijemo“
Zlatna Karika Ismail Šehić: Koliko god vlasti moraju raditi na mladima, toliko i mladi moraju raditi sami na sebi
Zlatna Karika Zada Agić: Pedagoško-edukativna platforma „Asr_edu“
Zlatna Karika Sandra Čule: Izgradnja mostova prijateljstva u regiji kroz RYCO
Ničeov čovjek nije neki “konkretni” čovjek
More Stories
Premotaj: 5 revolucionarki o kojima niste učili u školi