Vrijeme je

Blog Lamije Korać pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Traženje krivca u drugome kao posljedica neprihvatanja različitosti ili odbijanja da se prizna vlastiti nedostatak je česta pojava koja se javlja s ciljem da se druga osoba ponizi ili omalovažava, dok onaj koji vrijeđa postaje superioran, uzdižući vlastitu ličnost u nebesa, a nerijetko i društvenu ideologiju iza koje ta ličnost stoji i koju propagira, doprinoseći tome da ovaj problem projekcije postane odbrambeni mehanizam širih masa, jednog društva ili pak nacije. Sve dok je grb, ili prepoznatljivi logo, obješen isključivo na jednom od vlastita četiri zida sobička, i dok je u ladici tuce reklamnih hemijski date N/A ideologije, ne pridaje se značaja individualnim razmišljanjima i stavovima neprijateljske prirode, međutim, na terenu je već druga priča.

Privremenost koja traje decenijama

Duž terena, ili makar onoga što je od njega ostalo, strogo je podebljana demarkaciona linija, koja znači privremenu obustavu vatre, iako ta privremenost traje već nekoliko decenija, tako da se uvriježeno uzima da je ova linija jedna obična međa koja graniči između patološki izmijenjenog dijela države i onog zdravog, iako se nikad pouzdano ne zna nauštrb kojeg dijela je postavljena ta dijagnoza. Jedino što se zna zasigurno, i što je evidentno već duži niz godina, jest da igrači na terenu znaju za samo jednu igru, koja se zove Oni su, a cilj igre je uočiti pripadnike drugih timova i upirati kažiprstom u njih. Oni su loši, a mi smo dobri. Nakon nekog vremena izloženosti, čovjek ne može a da se ne zapita – jesam li ja oni, ili mi… ili sam ja… ili ste vi oni, a ja mi… a jesi li i ti oni, ili smo i ti i ja mi…

Površno znanje mladih

Razumljivo, ovakve mozgalice se javljaju tek s novim naraštajima i modernijim, kritičkim pristupom svakodnevnim egzistencijalnim pitanjima, iako upravo te mlade nade imaju površno znanje o temama koje pokreću u društvu kada žele biti odrasli, a s druge strane, odrasli su previše puta čuli pravila igre da bi ih u potpunosti odbacili, pa tako ona ostaju duboko ukorijenjena u njihovoj podsvijesti. Razlozi za stvaranje ovakvih projekcija mogu biti raznovrsni, ali kada se radi o društvenom fenomenu, prirodno je zapitati se o porijeklu istih; ta nema li to društvo nekoga ko ga usmjerava, uče li se neke druge igre, ili sve izgleda uvijek ovako… isto, iz godine u godinu?

O krivcu ne treba govoriti u množini

Razmišljajući tako, čovjek se ugrize za jezik da ne bi zaplakao nad svojom sudbinom, kao što tlo ispod njega plače nad svojom prošlošću, ponosito, od žala, jer je u ono doba sve bilo bolje. S vremena na vrijeme, rodi se ideja da o krivcu ne treba govoriti u množini… ili možda ipak treba, ali ne misleći na cjelokupne nacije? Pojedinac diriguje orkestrom, ali evidentno, diriguje loše, jer su se odavno sekcije zavadile jedna s drugom, a riječi harmonija u njihovoj filharmoniji odveć nema. Sveopća disonanca prosto dirne svakog prisutnog svjedoka, koji ne može a da ne pusti suzu… od muke.

No, već plače industrija, plaču porušeni spomenici, plaču majke Srebrenice, novorođenčad plače, plače nebo i muti rijeke, muti misli

Vrtlozi se isfrustrirano kovitlaju i huče, zaglušujući psovke čovjeka koji proklinje zemlju koja ga je rodila, i dok proklinje one koji gaze i mrcvare svojim stopalima, svojim špicastim, uglancanim cipelama, cvjetove rodne mu grude. Najlakše je tada, nostalgično, slike sadašnjosti istisnuti iz misli slikama minulih vremena i šutjeti. A šta ja, jedan, jadan, mogu? Uostalom, oni su, nisam ja. Ćuti i društvo, ćuti i svjedoči ispadima kvazi-patriota i takozvanih vođa. Ko to njih vodi? Jesu li oni, zaista, ovo izabrali? Čovjek razvije, katkad, svijest da su za sve krivi Oni gore, Oni na vrhu… da su oni, tobože, kojekakvi mađioničari i vješti hipnotizeri, naviknuti na svoje kožne naslonjače iz kojih ne bi rado izašli.

Posljednji krik izmučenog pojedinca

U takvim trenucima refleksije može biti neodoljivo privlačno i jednostavno predati se… odlučiti se za nesudjelovanje, odlučiti da se glas jedne osobe više neće čuti, što je čin, koji sam po sebi, predstavlja posljednji krik izmučenog pojedinca, koji, zahvaljujući društvenim prilikama, ne vidi izlaz iz zamršenih socio- i političko-ekonomskih situacija, u čiju mrežu se svjesno upleo, ili na koje je jednostavno osuđen samim time jer je baš tu rođen. Ma kako to izgledalo ispravno, čovjek se vara ako misli da je takva odluka donesena samovoljno, jer njegov glas tad ne postaje glas slobode, već postaje zauvijek ugašena prilika, jedva čujan šapat koji polako zamire.

Sveprisutni razdor društvene konstitucije

Davno su prošla vremena kada su se ljubitelji mudrosti i znanja zalagali za to da vladar treba biti onaj koji je u stanju da razumije istinske vrijednosti i pravdu na način koji drugi ne mogu, djelujući moralno, a ne iz vlastitog interesa, jer bi bio opremljen na pravi način za donošenje političkih odluka. Današnja društva očito ne funkcionišu na tom principu, što je vidljivo iz svakodnevnih primjera nerazriješenih konflikata koji postoje između pripadnika različitih nacionalnosti, a koji su temelj za sveprisutni razdor društvene konstitucije, dekonstruišući takozvanu konstitutivnost naroda, na čijem čelu se nalaze pojedinci, koji širokim arsenalom propagandnih alata naoružavaju etničke grupe, podstičući stvaranje procijepa koji prijeti urušavanju temelja savremene demokratije.

Vrijeme je.

Lamija Korać

Najčitaniji tekstovi

Život gej osobe u vehabijskoj porodici i zašto biti vidljiv
Poziv video umjetnicima/ama – takmičenje za najbolji kvir video rad
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
KVIZ – Provjeri svoje znanje o pravima žena
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Međunarodni dan studenata uz razgovor s Farukom Devićem, predsjednikom SPUS-a
Call centri: ZA ili PROTIV?
Škola, depresija i ima li lijeka?
Kako da napravite uspješan freelance profil i počnete zarađivati online?
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
More Stories
Šta da se gleda? (Volume 1)