Blog Ivone Kukić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“
Rođena sam u decembru 1993. godine. Rekli su mi stariji da dugo nisu upamtili tako hladnu zimu. Dok me nosila pod srcem, moja mama jela je uglavnom jabuke. Jedva sam preživjela po dolasku na svijet. Svijet prijeteći, krv je već natopila zemlju, strah i zlo zavladali su složno. A ja tvrdoglavo odlučila da živim.
Od ratnoga doba ostala su mi samo sjećanja na drhtave plamičke svijeća i njihove odbljeske kako igraju po zidovima
Nisam više sigurna sjećam li ih se to ja ili su mi to jednom ispričali. Od godina odmah poslije rata upamtila sam vojničke odrede što su paradirali i marširali glavnim gradskim bulevarom. Njih i danas znam usnuti, uvijek na tom jednom te istom mjestu, i onda se buditi s nelagodom. Sjećanja se zatim redaju otprilike ovako:
- s majkom i dedom gledam televiziju na kojoj se izmjenjuju ljudi u crveno-bijelo-crnim haljinama koji govore neki strani jezik i ljudi koji govore naš jezik; majka i deda povremeno kroz zube protiskuju psovke, uzdišu, navijaju…
- jedan žuti dječak iz razreda nazvao me ustašom; kad sam došla kući, pitala sam roditelje šta je to, rekli su mi da nije ništa
- na televiziji jedan brko pokazuje na kosti koje je pronašao u jami u šumi
- sve sam vještija u primjećivanju razlika u imenima; na vjeronauku ne idemo ja i još jedan moj prijatelj iz razreda koji je isto dijete iz mješovitog braka
- sad znam šta su i agresija, genocid, najveći zločin poslije Drugog svjetskog rata, ekshumacija, Haaški sud, referendum za nezavisnost, vitalni nacionalni interes, tročlano Predsjedništvo.
Sve ove slike i sve ove riječi idealizirala sam
Kad sam shvatila da se desilo nešto strašno, odlučila sam vjerovati da smo mi poseban narod. Duhoviti i mudri jer smo puno patili, skromni jer smo puno gladovali, dobri jer smo puno ružnoga vidjeli. Bili smo za primjer drugima i trebali smo ih podsjećati kako ne bi trebalo i kako ne bi smjelo. Narod – utjelovljenje one dobre stare: „I da se više nikad i nikom i nigdje ne ponovi“, takvima sam nas zamišljala. Onda sam odrasla. Došlo je vrijeme da napustim udobnost i toplinu svog (izmiješanog) doma, a na svakom koraku što sam ga pravila udaljavajući se od njega šibala me oštro gorka istina.
Podijeljeni gradovi i škole u mjestima u kojima još uvijek jedna od tri strane nije sasvim većinska
U mjestima i gradovima u kojima je jedna od tri strane sasvim većinska ponosno izvijene pripadajuće im zastave i pisma i bilbordi. Prebacivanje i mržnja. Hiljade ljudi čije kosti nisu pronađene i hiljade njihovih najbližih kojima je teško zaspati. Autobuske linije koje se kreću precizno utvrđenim federacijskim ili republičkim cestama. I previše ljudi kojima tako odgovara.
Da li zato što su u meni ojačale mladalačka neproračunatost i žar ili zato što je čovjek biće navike, nastavila sam sanjati još življe o svom narodu, pomirenom i sretnom
Da bih bila što ušuškanija, okružila sam se drugim mladim ljudima kojima u očima vidim bistrinu i inat. Pametni su i znatiželjni. Govore o muzici, filmovima, putovanjima i drugim svojim manjim i većim strastima. Razumiju šta se desilo i razumiju strahotu onoga što se desilo. Ali, ne bi da mjere nesreću i krivicu. Njihove ruke su neuprljane. Kao i njihovi obrazi. Oni bi da delaju, otkriju sebe i ono za šta su, da vole, prijateljuju, da stvaraju.
Takvi kakvi jesmo, prije par smo mjeseci zbog, kako naš narod to voli reći, „zveckanja oružjem i sve agresivnije huškačke retorike“ odlučili ispisati poruke mira
Na običnom bijelom papiru i flomasterima u boji nas nekoliko je napisalo što nam je prvo palo na pamet. Da ne prepričavam baš sve, zajednička poruka je bila:
„’Ajde, samo nas pustite da uživamo u svojoj mladosti. Da volimo koga hoćemo, da radimo šta hoćemo. Molimo lijepo, 30 godina se vrtimo u istom krugu, a dok se vrtimo samo su oni što su od vitalnog nacionalnog interesa sve bogatiji, a njihova djeca studiraju i liječe se u inostranstvu, a njihovi polupismeni poslušnici uživaju ugled i sole pamet.“
Poruke su preko noći „postale viralne“
Bilo je komentara podrške – „Živjela omladina, samo nas vi možete spasiti!“. A bilo je i onih koji su se naljutili zbog naše kao naivnosti, lakovjernosti. Ismijavali su budalaste glave koje pozivaju na mir. Takmičili se ko će bolje da nam objasni da su i oni jednom u isto vjerovali pa se dobro prevarili. Nisu nam ovaj put čak ni imena analizirali; na osnovu pretpostavke su i sudili i presudili. Malo me to rastužilo jer su naše rečenice bile jednostavne i bez skrivenih namjera, odnosno s jasnom porukom da nećemo rat. I u tome su uspjeli naći nešto loše.
A onda mi je bilo drago
Bocnuli smo baš tamo gdje je trebalo. Ni podijeljene administrativne jedinice, gradovi, škole, autobuske linije nisu uspjeli sasvim da nas vječno razdvoje po imenu, naciji i vjeri. Ima nas još jako puno, nas koji želimo i umijemo zajedno maštati, voljeti, raditi, družiti se. Poštovati jedni druge. I dok je nas takvih, bit će nade za Bosnu i Hercegovinu, mirnu i bogatu, čistu i lijepu, i nikad samo od jednih, drugih ili trećih.
O mladim ljudima neuprljanih ruku i obraza
I ako odem od nje, jer ne mogu sad odjednom postati gramzivi pokvarenjak od vitalnog nacionalnog interesa, ni prijetvorna vjernica koja naglas moli a u sebi pravi računicu i mrzi, ni polupismena poslušnica, ja ću drugima govoriti najviše baš o njima, o mladim ljudima. O onima neuprljanih ruku i obraza.
