Prikaz knjige: “Kintsugi tijela”, Senka Marić, Sarajevo/Zagreb, 2018. Već sami naslov knjige upozorava da je tijelo predmet njegovog interesovanja, i...
“Terorist” prati neimenovanog uhljupa, žurnalistu koji životari dan za danom, pokušava opstati na mizernom radnom mjestu i nema baš pretjeranih planova za budućnost. Ipak, jedina konstantna želja novinara je za Novu godinu, otići negdje gdje nikoga ne zna.
Postoje tako neke knjige koje, nakon što ih nabavimo, dugo vremena zagledamo i istražujemo prije nego se damo na čitanje. Tu sam situaciju imao s novom knjigom Dževada Karahasana Iz tame svijeta. Na koricama portret Karahasana kao da je napravljen sa svega nekoliko poteza kista, a ispod stoji naslov crnih slova kao rukom napisan.
Uistinu, ono što se nalazi unutar korica koje je dizajnirao Boris Stapić, a prijevod uradila Irena Žlof - nije naše, ali je tu - i približava nam autora, kao niti jedan njegov prethodni rad.
Za mnoge čitatelje koji nisu navikli na ovakav oblik proze, Lisica bi mogla biti relativno zamorna sa svim svojim fusnotama, referencama, intertekstualnostima i suhoparnim esejiziranjima. Za druge, one koji su čitali Dubravku, studente književnosti, fanove postmodernističke proze i autora kao što su Tvrtko Kulenović ili Umberto Eco u Lisici će pronaći i više od samog romana i puke zabave. Kojoj god grupi pripadali, Lisica Dubravke Ugrešić je ne samo preporuka za čitanje, nego i (t-portal nagrada za najbolji roman će potvrditi) obavezna lektira tokom ovih ljetnih dana.
Proza u knjizi „Priče sa satnim mehanizmom“ nije ona koja će se rado čitati kao lako štivo pred spavanje, ali je dakako posrijedi književnost koja će ostati da svjedoči, kao monument jednog vremena. Riječ je, na koncu, o knjizi čiji će opisi i narativni tokovi ostati urezani u našem sjećanju i iznova nas provocirati i opominjati da se više nikada nikome ne ponovi. Da više niti jedna generacija ne zapne u predapokaliptični sevdah, čiji će predvodnici biti junaci pregažene generacije.
Na četrnaestom katu stambene jedinice Haveran otvaraju se balkonska vrata. Na njima se pojavljuje figura koja iz svega glasa počinje svoju propovijed ljudima na ulici. U silovitom, ukaljanom religijsko/filozofskom monologu, muškarac Danijal sa žarom kudi prolaznike, te lucidno-proročkim glasom uvodi u tumorni svijet novele Svinjska kost u leproznoj ruci iranskog autora Mustafe Mastura u prijevodu Muamera Kodrića.
Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Skoro svaki europski grad posjeduje Street Art scenu, pa tako i postoje i knjige u kojim su sadržane fotografije grafita. Nakon prošlogodišnje posjete Berlinu, iz kojeg sam donio jednu takvu, odlučio sam da pokušam da napravim nešto slično i kod nas.
