Prikaz knjige „Lisica“, D. Ugrešić, BUYBOOK, 2018.
Pitanje identiteta na ovim prostorima postaje jednim od onih „velikih“ metafizičkih pitanja. Ratom razbacani po zemljinoj kori, mnogi su se pisci, filozofi i političari bavili pronalaskom odgovora na ovo pitanje. U vremenu kada na svijetu postoji na desetine miliona izbjeglica, a jedna od njihovih emigrantskih ruta prolazi preko naših balkanskih prostora, ovo se pitanje poteže češće negoli pištolji u starim western filmovima. Dubravka Ugrešić svoj novi roman Lisica koncipira upravo na tom pitanju. Njen život ju je vodio u raznim pravcima na ovoj nogometnoj lopti zvanoj Zemlja i gdje god je zastajala to je mjesto postajalo dijelom njenog identiteta. No, u konačnici, pisac uvijek zastane i zapita se ko sam i šta sam u ovoj suludoj životnoj utakmici.
Dubravka Ugrešić u Lisici vješto i osebujno plete svoju narativnu mrežu romana te se u njemu prepliću mnogobrojni žanrovi. Tako istovremeno čitamo autobiografske dijelove, zatim putopise sa šarolikim opisima brojnih talijanskih gradova, pa biografije književnika pomiješane s esejistikom. U sve žanrove Dubravka unosi motiv iz naslova, a preko njih propituje i pitanje identiteta.
Zašto lisica?
U nekoliko navrata u romanu Dubravka govori o simbolizmu lisice u folklorno-mitološkoj imaginaciji u raznim kulturama. I dok lisica u nekima (većini) simbolizira lukavstvo, prevaru, laž, samoljublje, podlost itd., u nekim se kulturama pak uzdiže i do božanskih visina i postaje simbolom ženskog erosa, iluzije i slično. U svakom od njih, citirajući Borisa Pilnjaka, lisica predstavlja „totem pisca“, odnosno ona se „u mnogome kvalificira da bude totem sumnjive književničke sorte“. Zbog toga je lisica uvijek bila lovljena ili progonjena, a kao takva savršeno oslikava i historiju književnosti. Književnost je u historijskom periodnom sistemu više bivala izbacivana, protjerivana, kuđena negoli uzdizana. Još od Platona pisce zaogrću lisičjim repovima i sumnjaju u njihove riječi.
Štaviše, ni danas, u 21. stoljeću, ozbiljni autori ne dobijaju drugačiji tretman. Dubravka Ugrešić je to, također, osjetila i na svojoj koži. U tu svrhu preko motiva lisica, ali i autora kao što su Boris Pilnjak, Mihail Bulgakov, Vladimir Nabokov i Nikolaj Hardžijev, propituje ulogu pisca u društvu. Nju je život, kao i spomenute pisce, naveo na lutanje svijetom, da bi se na kraju skrasila u Amsterdamu. Osim osjećaja pripadnosti i identiteta, Dubravka se u Lisici vješto suočava i s temom ženskog pisma i glasa. Ona traži koja je to uloga nje kao spisateljice, ujedno i emigrantkinje, u modernom svijetu koji skoro od temelja pokreću muškarci, što se posebno osjeti u poglavlju kada se ona vrati u Hrvatsku i upozna Bojana.
Njen se sukob s tim mislima najbolje ogleda u razgovoru sa ženama udovicama neimenovanih velikih pisaca. Njoj se, koja u svijetu književnosti pokušava utvrditi svoj glas čvrsto poput zida, suprotstavljaju glasovi udovica koje su cijeli svoj život posvetile i podredile biografijama svojih preminulih ljubavnika i u njima izgubile sebe ili na neki način ugradile sebe i svoj lik.
Književni mozaik
Lisica je duboko ličan roman i iz njega čitamo Dubravku Ugrešić i kao spisateljicu, prevoditeljicu, teoretičarku i putopiskinju. Strukturalno je roman sastavljen iz niza raskomadanih poglavlja žanrovski raznolikih. U svakome od njih Dubravka poštuje pravila stila i žanra. Pa tako u esejističkim poglavljima koristi citate, fusnote, i sve zakonitosti kojima se odlikuje kvalitetan naučni rad, da bi se već u sljedećem poglavlju odlučila na romaneskna opisivanja. Lisica se može posmatrati kao roman toka svijesti u kojemu Dubravkin um neprestano skače s jedne teme na drugu, a ona ih pri tome vješto zapisuje i slaže u svoj književni mozaik.
Ovakvo redanje poglavlja, događaja i tema Dubravki Ugrešić omogućuje i poigravanje s čitateljevim horizontom očekivanja i njegovim povjerenjem. Tako neki dijelovi, koji se doimaju čisto autobiografskim, ispadaju čistom fikcijom, i obrnuto. Čak su mnogi biografski podaci autora o kojima ona govori proizvodi glasina, izvučeni iz drugih tekstova i neprovjerene informacije koje su možda, a možda i nisu, tačne. U tom je tonu satkan čitav roman koji spisateljici omogućuje šetnju linijom između stvarnosti i fikcije, a čitatelju povremeno posezanje za Googleom i provjeravanjem određenih pojedinosti i informacija.
Čitav je svijet sačinjen od tekstova, tvrdi ona u jednom dijelu, pa tako i ljudi sami, a o njima možemo saznati samo iščitavanjem drugih tekstova bilo da su to biografije, poruke, pisma. Dubravka, u tom smislu, i sebe samu ubacuje u fikciju, u tekst. Čitatelju, prema tome, ne preostaje ništa drugo nego da prateći tragove drugih tekstova, drugih priča, pronikne i da se pita koliko je toga istina, a koliko samo proizvod fikcije.
Priča o tome kako nastaju priče
Dubravka Ugrešić na početku pokušava dešifrovati kako nastaju priče, međutim, tim je putem nastala druga priča, Lisica. Svako ima svoju priču, razlika je samo kako ona biva ispripovijedana. Čisto pričanje nekada nije dovoljno, pa postaje bitno i kako je nešto ispričano. Dubravka je, tražeći odgovor na pitanje kako nastaju priče, pronašla svoju priču, zbog čega i ona, poput nekih likova u romanima, na kraju „izlazi u hladnu noć, moleći mjesečinu da joj osvijetli put, i dok se polako udaljava, oko njezinih nogu, navirući odnekud iz tame, uvijaju se lisičice“.
Za mnoge čitatelje koji nisu navikli na ovakav oblik proze, Lisica bi mogla biti relativno zamorna sa svim svojim fusnotama, referencama, intertekstualnostima i suhoparnim esejiziranjima. Za druge, one koji su čitali Dubravku, studente književnosti, fanove postmodernističke proze i autora kao što su Tvrtko Kulenović ili Umberto Eco u Lisici će pronaći i više od samog romana i puke zabave. Kojoj god grupi pripadali, Lisica Dubravke Ugrešić je ne samo preporuka za čitanje, nego i (t-portal nagrada za najbolji roman će potvrditi) obavezna lektira tokom ovih ljetnih dana.
Naslovna fotografija: instagram.com/volimo.citati
Citati: bibliovca.com
