Prije nekih sedam mjeseci pričam s kolegom Armanom. U to vrijeme je on bio oko svog pedesetog teksta za Karike, a ja tek stidljivo slao svoje. On u Mariboru studirao filozofiju, ja muku mučio s fakultetskom administracijom u Sarajevu. Obojica pišemo kritike, kolumne, prozu i šta sve ne. I tako mu prije tih sedam mjeseci, preko našeg divnog Facebooka, pričam o festivalu Bookstan. Govori on meni da je čuo, ali da nije imao priliku da ode. Govorim mu da se Bookstan pretvara, ako ne u najbitniji, onda u jedan od najbitnijih festivala u našem gradu. Pripovijedam mu svoja ranija iskustva, a kako to radim u meni sve počinje da tinja iščekujući novi festival.
Nekoliko mjeseci kasnije, dođe mjesec maj i vidim na internetu da su iz Buybooka i Bookstanove direkcije izbacili konkurs za radionice na predstojećem festivalu. Odmah to šibnem Armanu na chat i budemo među prvim prijavljenim, a mjesec dana kasnije saznamo da smo obojica primljeni. Prvi nam zadatak bijaše da napišemo kritiku na zadani roman. On dobije novi roman Mustafe Mastoora Svinjska kost u leproznoj ruci, a ja Atlas oblaka Davida Mitchella. Ovi su nam zadaci malo prekratili vrijeme do festivala koji smo jedva čekali da počne.
Radionica književne kritike
A onda je došao i taj trenutak. Prvog sam dana radionice sjedio u klupi na Akademiji likovnih umjetnosti kao prvačić nervozan zbog polaska u školu. U tim smo uvodnim satima saznali da će nam radionicu voditi Kruno Lokotar, književni urednik, kolumnista i moderator mnogih festivala. Osim njega, raspored mi je otkrio da ćemo slušati i Johna Freemana, Aleksandra Hemona, Dubravku Ugrešić, Nihad Hasanović te mnoge druge. Bilo mi je drago što mogu prisustvovati svemu tome.
Na času kod Emira Imamovića Pirkea imali smo priliku vidjeti kako nastaje raspored objava u sedmičnom magazinu. Gorčin Stojanović, kritičar i redatelj, objasnio je učesnicima kako bez stava, stila i konteksta nema djela, te da je jednostavno nepristojno u književnoj kritici donositi zaključak da li je djelo pozitivno ili negativno intonirano. Zadatak kritičara jeste da svoj sud o vrijednosti djela zasniva na činjenicama izvedenim iz odnosa navedenih triju postupaka, odnosno da li ih autor koristi ili ne, na koji način, je li kvalitetno ili ne. Sve ovo zajedno, uz savjete Krune Lokotara, pomoglo je učesnicima radionice da na vrhunskom nivou obave drugi zadatak, a to je pisanje novinskog izvještaja određene promocije. Tokom ovih časova, lično sam dobio dublji uvid u put koji tekst prelazi od autora do novina, kako funkcionira uređivanje romana i cjelokupni proces objavljivanja knjige. To su stvari koje, umnogome, inspiriraju da se nastavim baviti onim što sam namjerio samim dolaskom na radionicu književne kritike.
Međutim, ono što je meni sada nekako najdraže sjećanje s radionice jeste komentiranje učesnika radionice na kritike drugih. Naravno, mi bismo to ionako radili uz kafu ili piće u bašti Buybooka ili negdje drugo, ali kritikovanje kritičara u kabinetu iza zatvorenih vrata, gdje je atmosfera radna, a ne opuštena, težak je teret i za kritičara i za kritikovanog. To mi je bilo super iskustvo, ne zbog komentarisanja samog, nego zbog toga što sam sve članove upoznao preko onoga što volimo, a to je književnost. Karakter i dubina njihovih misli su mi se otkrivali dok su čitali ili govorili. Nakon tih časova bivali su mi puno bliži negoli nakon ručka u Amerikancu. Riječ je o zaista genijalnim umovima iz svijeta novinarstva, književnosti i mnogih drugih grana humanističkih nauka koji izuzetno vješto barataju kritikom – što je odlična stvar – jer će upravo oni u svijetu književne proizvodnje donijeti djela koja uistinu vrijedi čitati.
Festivalski dani
Oko festivalskih dana počnem da razumijem ljude koji podivljaju tokom nekih praznika i ulete u neko stanje blažene euforije. Tako i ja upadam u to stanje tokom četiri dana koliko Bookstan traje. A ovogodišnje izdanje je bilo možda najbolje do sada, što pokazuje kako Bookstan, iz godine u godinu, uspijeva održati rast. Naročito dinamičan raspored pravog knjigoljupca navodi na neprestano seljakanje na relaciji Buybook-ALU. Sala na Akademiji likovnih umjetnosti nerijetko je postajala pretijesnom za sve posjetitelje koji su hrlili na promocije.
Jedna od tema ovogodišnjeg festivala i radionice bila je „Kako čitati pisca“, što je ujedno i naslov knjige američkog kritičara i autora Johna Freemana. Knjiga je sastavljena kao svojevrsna zbirka intervjua i razgovora s autorima; i ona ne samo da objedinjuje posljednjih deceniju i po Freemanovog rada, nego pokazuje i kako se razvijao kao novinar i kritičar. Kako čitati pisca dobro je štivo za mlade novinare jer im može pokazati na koji način koncipirati kvalitetan intervju. U domenu toga, Emir Imamović Pirke u svom novom romanu Terorist objedinjuje prozu i žurnalistiku. To je roman koji kao centralnu ličnost ima bivšeg pripadnika takozvane Islamske države. Pirke, međutim, u djelo ubacuje i prave novinske članke i reportaže, a preko njih prikazuje dvije strane priče, tj. odnos medija prema toj gorućoj temi.
Dubravka Ugrešić je, pored predavanja na radionici za književnu kritiku, sarajevskoj publici predstavila i svoj novi roman Lisica. Ovo raznoliko djelo objedinjuje osobnu priču, putopis i esejistiku. Ugrešić se u romanu uz dozu ironije i teorije bavi ulogom književnosti i autora u savremenom svijetu.
Najemotivnijia priča ovog izdanja festivala jeste dolazak Miljenka Jergovića. Njegov novi roman Selidba upravo je izašao i na Akademiji je upriličena promocija. No, emocija koju su svi okupljeni te noći osjetili dolazila je iz činjenice da je ovo prvi put nakon više decenija da Jergović dolazi u svoj rodni grad. Opisivani i izmaštani nebrojeno mnogo puta, grad i dom su, kao supstantivni dijelovi njegovog identiteta, tema i novoga romana. U tom je kontekstu Jergović izjavio kako Sarajeva ima mnogo, ali je u periodu Bookstana ponajbolje.
Međutim, najzanimljiviji događaj, za mene, bijaše dolazak autora Davida Mitchella. Svima je vjerovatno poznat njegov roman Atlas oblaka koji je doživio i svoju filmsku adaptaciju 2012. godine u režiji sestara Wachowski i Toma Tykwera. Njegov prijateljski odnos s Hemonom i sestrama Wachowski doveo je i do suradnje na poznatoj Netflixovoj seriji Sense 8. David Mitchell je jako ugodan i duhovit čovjek, a njegovo davanje autograma traje jako dugo i vlasnik knjige osim posvete dobija i crteže svojevrsnih hijeroglifa. To je osoba koja je vidjela svijet i brojne kulture. Rođen je u Engleskoj, živio na Siciliji, Hiroshimi, Hong Kongu, putovao po Rusiji skrasivši se na kraju u Irskoj. Na svim tim putovanjima, suputnike je imao u olovci i svesci, s kojima je bilježio svoja zapažanja i doživljaje iz kojih su kasnije nastajala njegova ekstraordinarna djela. Kratki susret koji smo Arman i ja iskoristili za fotografisanje s njim zamalo da nije propao zbog nesposobnosti mog smartphonea da uključi blic (bijaše tamna noć pala); i dok je Mitchell tako stajao naslonjen na moje rame, zezajući me (ne zbog blica, već drugih stvari), Armanovo spretno reagovanje iznjedrilo je fotografiju nas trojice ukoričenu blistavim blicem Milomira Kovačevića Strašnog.
Ovo su samo neki od ključnih momenata, ali bilo je mnogo drugih naslova koji su vrijedni pažnje, a ovdje ću spomenuti samo neke. Novi roman Aleksandra Hemona Nije ovo tvoje koji je mnogo ličnije prirode od njegovih ranijih naslova. Zbirka priča Faruka Šehića Priče sa satnim mehanizmom, reizdanje Sarajevskih gastronauta Nenada Veličkovića, te zbirke poezije Na šahovskom turniru Mustafe Zvizdića, Lancunom preko glave Olje Runjić, Razmnožavanje domaćih životinja Tanje Stupar-Trifunović i mnogi drugi.
Finale
Iako je finalnu noć obilježila četvrtfinalna utakmica sa Svjetskog prvenstva i literaturu bacila u drugi plan, sami doživljaj festivala nije bio poremećen. Nakon dodjele nagrada za polaznike radionice književne kritike, noć je išla u prijatnom tonu, a kreiranje novih neraskidivih veza ni rijetke kapi kiše nisu uspjele spriječiti.
Teško je govoriti o ovome festivalu, bez da se nešto ne preskoči. Pogotovo je teško prenijeti moju fasciniranost svime što se dešava tokom tih nekoliko dana u Radićevoj ulici. Kada si u tome, sve prolazi poput neke sumanute vožnje, bez pauze, u kojoj srećeš mnoge divne ljude i saznaješ za fenomenalne književne uratke. I onda dođe dan nakon festivala, sjediš za laptopom, polusvjestan, pokušavaš premotati film unazad, a on zapetljan poput trake iz kasete. Pa onda uzimaš olovku, pa tu traku vraćaš nazad u kasetu i onda je puštaš danima nakon jer ne može da ti dosadi. Bookstan je za svijet kulture, književnosti pogotovo, nešto najbolje što se dešava u Sarajevu posljednjih godina. Dokazuje da savremena bh. književnost ima izrazito talentirane autore, kao i čitalačku kulturu koja željno dočekuje nove naslove. No, iznad svega toga, što je najbitnije, Buybook i Bookstan stvaraju nove mlade i talentirane novinare i književne kritičare čije tekstove već možete pročitati u Oslobođenju ili pak na stranici festivala Bookstan.
I na kraju, do sljedeće godine i novog izdanja festivala Bookstan; ako ništa, imamo desetine naslova koje itekako vrijedi pročitati.
