Migranti koji su se u jeku pandemije zatekli u BiH iskoristili su priliku da se iz jednog dijela države prebace u drugi. Tako su prodaju maramica iz većih gradova prenijeli u manje, susjedne gradove, među kojima je grad Visoko. Kada su već popustile mjere poduzete protiv širenja virusa, u Visokom su oni koji su počeli izlaziti u nabavke, šetnje ili po nekom drugom poslu mogli vidjeti da se na određenim mjestima nalaze ovi već poznati čuvari bh. semafora, ulaza u zgrade, parkova i drugih javnih okupljališta. U Visokom je to najčešće bilo na mjestima većih trgovačkih centara smještenih na periferiji grada. Odlučila sam da s jednim od njih razgovaram za magazin „Karike“.
Sagovornik iz Maroka
Jedan od dospjelih migranata u Visoko bio je i moj sagovornik koji mi je otkrio najbitnije stvari o sebi i o svom putovanju u Evropu. Otišla sam ciljano da razgovaram s nekim od njih i znala sam gdje ću ga pronaći jer sam nedavno, vraćajući se iz Sarajeva, u autobusu srela jednog koji je od vozača tražio da mu kaže na kojoj stanici treba izaći da bi najkraćim putem došao u Bingo. Tako sam se i ja zaputila u Bingo i vidjela da ispred ulaznih vrata stoje dvojica migranata.
Jedan mi je od njih, ne želeći otkriti svoje ime i godine, ipak rekao da dolazi iz Maroka i da je u BiH već godinu dana – sam, bez porodice, jer je jedan njen dio ostao u Maroku, a drugi dio boravi u Španiji, gdje je i on krenuo. Njegov put do tamo nije nimalo lagan jer je svaki put na granicama Hrvatske ili Slovenije bio vraćan u BiH, pa je tako njegovih godinu dana u BiH zapravo sastavljeno iz nekoliko dijelova.
Pitala sam ga kako je njegova porodica uopće dospjela u Španiju, na što je rekao da su oni tamo već nekoliko godina, odnosno da su tamo otišli prije ove velike migracije. Govori španski jezik vrlo dobro te smatra kako bi njegov boravak tamo i zbog toga bio vrlo koristan.
Kakva je BiH?
Na pitanje zašto je uopće krenuo iz Maroka odgovorio je da, prije svega, jako voli svoju državu, ali da je u njoj velika ekonomska kriza, te zbog toga nema posla za mlade, pa tako ni za njega. Pokušao je uporediti svoju državu s našom i uspio je jer je rekao da je za ovo vremena koje je proveo u njoj primijetio da je vrlo slična situacija, pa je to ujedno i razlog zašto ne želi ostati, nego želi otići dalje u Evropu. Ipak je rekao da mu se u BiH sviđaju ljudi jer su jako dobri i kupuju maramice koje on prodaje, mada postoje i oni koji novac daju, ali ne žele maramice. Trenutno živi u Sarajevu, a u Visoko zajedno s još nekoliko migranata dolazi autobusom posljednja dva mjeseca, i to nekoliko puta u sedmici. Visoko je odabrao zato što je blizu Sarajeva, a osjetio je potrebu da potraži pomoć u nekom drugom gradu jer je u Sarajevu mnogo ljudi kao što je on.
Rekao mi je da ni u Sarajevu ni u Visokom nije imao nikakvih problema s policijom, i da nesmetano može biti ispred Binga cijeli dan i tako zarađivati. Kaže da je skroman i da mu je dovoljno da ga ljudi pogledaju i pomognu, a što i čine.
Evropo, čekaj me!
Pandemija mu je dodatno otežala njegov put i kaže da će u BiH boraviti onoliko koliko je još potrebno da evropske zemlje otvore svoje granice za ulazak. Ne namjerava ostati duže, a iskreno se nada da će ovaj put uspjeti stići na odredište.
Vraćajući se kući poslije razgovora s migrantom iz Maroka, vidjela sam još jednog migranta, i to na ulazu u Visoko (iz pravca Kaknja), kako prodaje maramice u blizini jednog semafora. Za one koji ne znaju o kojem je dijelu grada riječ, mogu zamisliti tu scenu jer je identična onima na sarajevskim ili drugim ulicama bh. većih gradova koji su prošlih mjeseci bili stjecište migranata. Zapitala sam se da li je samo zato što je medijsku pažnju posljednjih mjeseci više okupirala priča o pandemiji, migrantska kriza prošla.
Posmatrajući ove ljude shvatila sam da nije, nego da je privremeno prisiljena stajati u mjestu, odmarati se tamo gdje se zatekla kako bi joj sljedeći korak koji namjerava poduzeti bio sigurniji i čvršći, a time i veći – odmah da stane tamo gdje joj je i srce već odavno.
*Fotografije preuzete sa pixabay.com