Dragi i drage,
hvala vam na zajedničkom iskustvu promišljanja o mentalnom zdravlju, vašoj hrabrosti da ispričate svoju priču, kao i želji za poboljšanjem kvaliteta života i savladavanjem svih teškoća i tegoba o kojima smo razgovarali, a koje nisu bile prijatne i lake za ispričati, osjećati i nositi u sebi.
Četiri godine su iza rubrike „Pitaj psihologa“, oko 100 vaših pitanja i mojih odgovora s drugim tekstovima gdje smo razgovarali s posvećenim i divnim stručnjacima iz oblasti mentalnog zdravlja (psihoterapeuti i psihoterapeutkinje, psiholozi i psihološkinje, psihijatri i psihijatrice).
Zajednički smo izgradili ovaj online prostor razumijevanja, empatije, nježnosti, topline i brige o sebi i drugima – strpljivo, obostrano. Nadam se da će baza naših prepiski poslužiti kao podsticaj za kontinuiranim bavljenjem i ohrabrivanjem rada kada je mentalno zdravlje u pitanju.
Iskreno vaš,
Ognjen Pjano, psiholog
Pitanje broj 91:
„Već nekoliko meseci u vezi sam s dečkom koji mi je već na prvom dejtu priznao da je korisnik marihuane, i tadašnji sam njegov gest, umesto razloga za brigu, uzela kao gest iskrenosti. Kasnije, priznao je da je probao i jače stvari, ali da to nije za njega jer zna dosta ljudi koji su zbog droge izgubili život. Ja nikad u životu nisam probala ni cigarete, a kamoli ostalo, za mene je to strani svet. Ono što me je kupilo tada jeste to priznanje. Rekao je da me ceni što tako razmišljam i da nikada ne želi da probam bilo šta od toga te da je, pored želje da smanji konzumaciju, to ipak težak posao jer je aktivni konzument od najranijih tinejdžerskih dana, tačnije oko petnaest godina. Još jedna otežavajuća okolnost je što smo u vezi na daljinu, pa problemi, tačnije razmišljanja nastaju kada ode. Tada na scenu nastupaju moje strepnje jer znam da vikende provodi s drugarima konzumirajući travu. Ono što jeste činjenica jeste da mi svaki put prizna kada je pušio, ali je u mojoj glavi neshvatljivo i pomalo tužno da odrasli ljudi, on i njegovi drugari (među kojima ima i oženjenih, takoreći porodičnih ljudi) nemaju bolji način da naprave predah od naporne radne sedmice od ove aktivnosti. Iako sam mu više puta sugerisala šta mi smeta, njegovi su argumenti da i visoko obrazovani i situirani rade i gore stvari od njegovog pušenja. Iako je možda u pravu, ja sam i dalje veliki protivnik svega toga. Svoje sam dileme podelila sa psihologom, bliskim prijateljima, porodicom, gde je većina njih mišljenja da mi on ne treba, da ima zavisnički model ponašanja, i da ne može puno da mi ponudi (niti je rešio papire, niti ima ambicije da nešto više napravi u poslu, nismo istog obrazovanja), ali ga ja uprkos tome obožavam i razmišljam o budućnosti s njim, deci, zajedničkom životu, dodatno opterećena svojim godinama i biološkim satom koji otkucava. Duboko u sebi znam da je po tom pitanju obostrano, ali se plašim da ljubav nije dovoljna za prevazilazak ovog ponašanja. Kada sam s njim, sve se čini rešivo, i iako sam ga viđala u napušenom stanju nisam imala nikad probleme, odmirovao bi i sledeći dan nastavio normalnim tokom. Pitam se gde je granica između prihvatanja u emotivnom odnosu osobe baš onakve kakva jeste, i toga da ostanem u vezi s nekim ko je u ovom problemu?“
Odgovor:
Hvala Vam na podijeljenom sadržaju i priči, te moram da istaknem odmah kao pohvalno, prije svega, Vašu želju i nastojanje da razumijete situaciju u kojoj ste se našli bez osuđivanja, diskriminacije i odbacivanja partnera. Takođe, preduzeli ste i određene korake – razgovarali ste sa psihologom, porodicom i bliskim prijateljima. Možda možemo zajedno da promislimo da li su od pomoći konstatacije „on mi ne treba“, „zavisnički model ponašanja“, i „ne može puno da mi ponudi“. Kada su emocije u pitanju, kao i strast, koje razvijamo u partnerskom odnosu, veoma je teško utješiti se riječima da nam određena osoba više „ne treba“ jer smo se našli u problemskoj situaciji i razrješenje je neizvjesno. Tada postoji potencijal da se stvori psihološki pritisak, neprijatne emocije, nelagodnost, tjeskoba, jer poričemo da nam je stalo do određene osobe, da smo se zaljubili, da gajimo kako prijatne tako i neprijatne emocije. Konflikti, frustracije, nezadovoljstvo, međusobne oštre razlike postoje u svim međuljudskim odnosima i kada se pojave i djeluju nesavladivo, možemo posegnuti za negiranjem značaja tog odnosa i osobe. Negiranjem sprečavamo mogućnost suočavanja s problemom pred kojim smo se našli u odnosu, a suočavanje ne podrazumijeva da je ishod uvijek pozitivan. Kada razrješenje problema, tegobe, muke u odnosu podrazumijeva kraj i rastanak, onda dolazi tugovanje. Žao nam je, patimo, osjećamo gubitak jer smo gajili nadu, strast, ljubav, zaljubljenost. Takve emocije nisu lake za osjećati i proživljavati, i tada posebno možemo da se orijentišemo našim sigurnim utočištima – prijateljima, porodici, psihoterapijskim seansama. Ali su i takve emocije sastavni dio našeg unutrašnjeg života i cijena odbijanja da ih osjećamo i doživljavamo ponekad može biti velika u smislu narušavanja mentalnog zdravlja i kvaliteta života.
Dobro je i korisno poznavati vlastite granice do kojih možemo nešto da razumijemo, nosimo, do kojih možemo da se prilagodimo, ali je i važan aspekt poznavati onaj momenat kada više ne možemo to da radimo. Možeš da porazmisliš o svim svojim potrebama, željama, emocijama (posebno strahovima) i mogućim problemima koji su realni kada osoba s kojom smo u odnosu konzumira psihoaktivne supstance, jer „ne može puno da mi ponudi“ može da blokira promišljanja i asocijacije kako o nama tako i o osobi preko puta nas. Svaka ličnost ima određene emocionalne kapacitete koji su u velikoj mjeri određeni istorijom odrastanja te osobe. Koliko razumijemo sebe, druge, svijet oko sebe, koliko imamo empatije, sposobnosti da čujemo šta to druge boli ili vrijeđa u našem načinu postupanja, sposobnost da uvidimo sopstvene ponašajne greške i modele i ranjiva mjesta jesu veoma kompleksne stvari, te kada neko ne uspijeva ili ima poteškoće u navedenim procesima, osuđivanje i etiketiranje može samo dodatno otežati stvari. Ok je da imamo svoje potrebe, želje, planove, ideale, ciljeve i ok je spoznaja (iako bolna) da ponekad sve to ne možemo dijeliti, graditi i stvarati s osobom za koju smo mislili da možemo imati zajednički put. Ok je rastati se dostojanstveno (kada je to moguće). I za kraj, veoma kratko – navod „zavisnički model ponašanja“ pripisan od strane stručne osobe posredstvom drugog lica, odnosno pripisan bez direktnog razgovora, procjene, opservacije i pristanka osobe kojoj se to pripisuje predstavlja kršenje etičkih standarda. Uočavanjem problema kod osobe do koje nam je stalo može da kod nas probudi osjećanja brige, želje da joj se pomogne i najbolje što možemo da uradimo jeste da je iskreno motivišemo, ohrabrimo i inspirišemo da potraži pomoć profesionalaca iz oblasti mentalnog zdravlja, a preduslov toga je neosuđujući pristup i stav. Sretno!
Pitanje broj 92:
„Dobar dan. Čula sam od momka da je on imao napad gušenja za vikend i da je morao ići u hitnu da bi mu pomogli. Čak su rekli da može biti da je od stresa. Ja sam danas osetila simptome napada panike gde mi se steže malo grlo i znala sam šta je, jer nije prvi put, samo sam ovog puta imala dodatni strah da će se meni od straha i stresa koji osećam desiti kao i njemu što je. Moje pitanje glasi: Da li je tako nešto moguće da mi se desi usled napada panike ili anksioznosti? Pošto sam se jako uplašila. Iako znam da verovatno ne može, ipak sam morala da pitam i umirim sebe. Hvala Vam.“
Odgovor:
Ljudi reaguju na različite načine u stresnim, emocionalno iscrpljujućim ili preplavljujućim situacijama, kao i u teškim trenucima. Takođe, kada po prvi put (ali i svaki naredni) osjetimo intenzivna osjećanja tjeskobe, panike ili preplavljenosti nekim drugim osjećanjima, to predstavlja veoma stresnu situaciju jer nije nimalo lako osjećati tako neprijatna i uznemirujuća stanja. Dobro ste primijetili, ona su veoma često praćena i našim tjelesnim reakcijama i senzacijama. Dodatne neugodne asocijacije predstavlja situacija kada uslijed eskalacije navedenih osjećanja, naše prirodne uplašenosti tim stanjima dođemo do hitne pomoći. Dobre vijesti su da različiti psihoterapijski pravci s različitim metodama i tehnikama veoma uspješno i efikasno pomažu prije svega u razumijevanju takvih osjećanja i stanja. Svaka naša misao, emocija, percepcija, koliko god nama bila „čudna“ i zastrašujuća, ima svoju logiku, razlog, izvor s kojeg dolazi. Kada imamo iskustvo razumijevanja sopstvenih osjećanja i misaonih procesa, usvajamo i načine kako da se nosimo s njima, kako da ublažimo intenzivnost, te kako da se umirimo. Osjećanja panike i anksioznosti predstavljaju uznemirujuća iskustva, ali je potrebno da znate da su to iskustva na kojima se veoma uspješno može poraditi sa stručnim licem (psiholog, psihoterapeut, psihijatar). Sretno!
