The Platform: Svijet u kome jedeš ili budeš pojeden

„Ili jedeš ili budeš pojeden. Sad smo isti. Ubice. Razlika je u tome što sam ja malo civilizovaniji.“ (citat iz filma)

Teza da je svijet u kome živimo jedna vrsta džungle i borbe za opstanak stara je vjerovatno koliko i sama ljudska civilizacija. Uprkos raznim pisanim i nepisanim pravilima koja naše društvo razlikuju ili bi bar trebala razlikovati od životinjskog svijeta, čovjek je nerijetko okrutan i surov kao zvijer. Nekada je to iz bijesa, a nekada jednostavno posljedica okruženja i prilagođavanja na sredinu. Ova teza društva kao surove borbe za opstanak i pored njegove uređenosti je samo jedna od onih kojom se, kroz krajnje originalnu i zanimljivu priču, bavi „The Platform“ (El hoyo) iz 2020. godine.

Radnja filma smještena je u jedan vrlo specifičan zatvor, napravljen kao vertikalna zgrada od preko dvjesta spratova (nivoa) a na svakom od njih su po dvije osobe. Neki su tu dobrovoljno a neki po kazni. U sredini zgrade je rupa i kroz nju ide platforma, jedna vrsta švedskog stola. Ona na nivoima stoji par minuta i to je period kada se zatvorenici hrane s nje, ali ništa od hrane ne mogu ostavljati kod sebe. Platforma polazi od prvog nivoa gdje se hrana postavlja, dok za one na najnižim nivoima ostaje vrlo malo. Takođe, svaki od zatvorenika je ponio jedan predmet sa sobom. I dok je Goreng, jedan od dva glavna lika, ponio knjigu „Don Kihot“, njegov cimer je ponio nož. Upravo kroz lik Gorenga i njegov pristup na početku i nakon nekoliko dana, vidjećemo način funkcionisanja ove ustanove i njegovu transformaciju kao neminovnu posljedicu okruženja u kom se dobrovoljno našao.

Jesti ili biti pojeden

Kroz Vertikalni samoupravni centar, kako je u filmu nazvan zatvor, reditelj kreira radikalno surov i brutalan svijet. U njemu su pravila jasna i zatvorenici i ne pomišljaju da ih mijenjaju. Ono što oni jedino mijenjaju jeste svoj lični odnos prema strogom ustrojstvu koje tu vlada. Biti onaj koji jede ili biti pojeden – jedno je od centralnih pitanja koje se kod njih javlja. U tom smislu, bez obzira na stvarnu rediteljevu namjeru, „The Platform“ nedvosmisleno možemo posmatrati kao metaforu svijeta i društva u kojem živimo, a koji se suštinski već stotinana godina nimalo ne mijenja. U njemu postoji određen poredak manifestovan kroz ekonomske klase i nivoe koji gotovo po pravilu nije pravedan. To je okruženje lovaca i lovina u kojem jedni imaju u izobilju dok drugi gladuju. Oni s vrha doslovno pljuju one s dna, dok se ti na dnu u zavisnosti od svojih moralnih principa nerijetko jedu između sebe.

Nož i knjiga – sredstva promjene društva

U tom i takvom sistemu koji djeluje nepromjenljiv postoje i oni, doduše malobrojni, koji vjeruju da se on uprkos svemu može promijeniti. Oni ostaju u manjini pokušavajući da učine nešto – ne samo za sebe nego i za druge. Upravo će to pokušati i glavni junak ovog filma. Prateći transformaciju njegovog karaktera zapravo gledamo očigledan primjer kako nas sredina formira i defakto tjera da se prilagođavamo. Odnosno, tjera nas na akciju i nepristajanje na to da budemo potlačeni. S tim u vezi, priča je ovo o surovoj borbi za opstanak u kome predmet poput knjige „Don Kihot“ nema puno koristi izuzev da nam nekad posluži kao hrana. Ne ona duhovna nego hrana bukvalno.

S druge strane, recimo nož, poslužiće mnogim junacima da prežive, ali da i uz pomoć njega pokušaju da mijenjaju okruženje nabolje. Upravo uz nož i knjigu, sredstva naših junaka, reditelj postavlja dve teorije jednu naspram druge.

Da li se društvo može mijenjati spontanim i mirnim akcijama ili one gotovo pa nikad ne mogu biti spontane a naročito ne mirne?

Odgovor na ovo pitanje djelimično saznajemo, ali isti bez obzira na ono što gledamo možemo donijeti i sami.

Neophodni individualizam

Pored navedenoga, „The Platform“ govori i o individualizmu neophodnom kako za pojedinca tako i za društvo. Uprkos društvenim okolnostima, ma kakve god da bile, misliti svojom glavom preduslov je za mijenjanje stvari ili bar pokušaj da se do progresa dođe. Taj individualizam nerijetko je podsticaj i za druge, koliko god oni na početku bili njegovi protivnici. Na kraju, ipak se treba oduprijeti i biti bar malo onaj koji će pokušati da poremeti sistem očigledno nakaradnih vrijednosti.

Specifičan vizuelni identitet

U moru bezidejnih ili samo korektnih ostvarenja koja se brzo zaboravljaju, „The Platform“ je pravi biser i apsolutno osvježenje. Iako temom i ambijentom podsjeća na neke ranije filmove („Kocka“, „Ledolomac“), treba reći da ipak ima vrlo originalnu i pohvale vrijednu ideju. Ovaj atmosferičan i dobro režiran film ima specifičan vizuelni identitet koji nevjerovatno i upečatljivo prenosi na gledaoca atmosferu jeze, tjeskobe, ali i straha. Brutalan i krvav na trenutke obiluje mučnim scenama nasilja, a koje je sastavni dio ovog mračnog svijeta. Filozofski film o kome se da raspravljati i koji se sigurno ne zaboravlja tako lako.

Godina: 2020.

Država: Španija

Režija: Galder Gaztelu-Urrutia