U četvrtak, osmog oktobra pandemijske dvije hiljade i dvadesete, one koja je trebala biti olimpijska godina, u Sarajevu je u Petrakijinoj ulici otvoren konačno renovirani Olimpijski muzej. Reklo bi se, u pravo vrijeme zbog lokalnih izbora, ali ovog puta ne želim da politika ima išta s nečim dijametralno drugačijim i humanim kao što su to Olimpijske igre, pogotovo one koje su se održale u Sarajevu orvelovske 1984. godine. Ipak, svijet nas ne pamti po tih nekoliko sedmica u kojima je skoro čitav (olimpijski) svijet boravio u ovom gradu, već upravo po onome što je htjelo uništiti svaku uspomenu da je Sarajevo organiziralo 14. Zimske olimpijske igre.
Kada sam krenula u prvi razred gimnazije, nijedan pogled na svijetu se nije mogao porediti s pogledom iz škole na Sarajevo, grad u kojem je jedna od najljepših ruševina mog tadašnjeg spoznavanja zaklanjala ovu našu kotlinu. Nekada u ovo vrijeme bi se na njoj izvilo nestvarno crveno lišće koje je ukrašavalo davno uništenu uspomenu na sve ono što je ova vila nekada čuvala. Iz nekog razloga, tu ruševinu sam uvijek posmatrala u ženskom rodu. Vila, poput onih iz priča. Nije se uklapala u ostatak građevina Mejtaša, ali je i dalje bila tu. Pričala je o svom vremenu, iako je ono što je nekada, pretpostavljam, bilo dvorište vile, postalo parking za stanovnike naselja. Kao i mnogo drugih ljudi, i ja ću kasnije saznati da je ruševina bordo fasade nekada bila čuvar najljepših uspomena za svakoga ko ima sreću da se sjeća Sarajeva u februaru 1984. godine.
Ali vraćanje Muzeja kući nije započelo njegovim renoviranjem.
Nekada u proljeće 2018., došlo je vrijeme da se stepenice koje vode do vrha Petrakijine ulice obnove. Stepenice života svakog onog ko je završio moju gimnaziju i ko zna o čemu pričam. Stvoriti put, prije svega. To se moralo uraditi prije nego što bi se Muzej vratio kući iz Zetre koja ga je čuvala proteklih 16 godina. Kada je došlo vrijeme da krenem u treći razred, na putu do moje kuće znanja dočekalo me novo stepenište. Jer, još jedan sarajevski olimpijski festival se bližio, a bilo je planirano da se i Muzej otvori u dogledno vrijeme, baš onda kada bi mladi sportisti iz cijele Evrope došli da pobijede u ovom gradu. Najljepša oronulost ovog grada konačno je trebala vratiti svoju namjenu.
Muzej se izvijao iz prašine poput tuđeg djeteta koje vidiš nakon dugo vremena i primijetiš koliko je poraslo, ili koliko dugo ga nisi vidio. Nama koji smo veći dio godine provodili u blizini tog nacionalnog spomenika, promjena nije bila očigledna. Jednog dana bi se na vili pojavili novi prozori, kroz nekoliko sedmica bismo ugledali svježu fasadu i činilo se kao da je vanjski dio zgrade spreman da mu se ponovo udahne život. Od njene izgradnje 1903. godine do (pokušaja) uništenja 1992., nije postojao dan da ova vila nije imala svoju namjenu.
Projekat je izradio Karlo Paržik, počasni Sarajlija koji je ovom gradu ostavio mnogo više nego iko drugi. Izgrađena je za advokata Nikolu Mandića. Zgrada je postala nacionalna svojina 1945., iste godine kada je i njen prvobitni vlasnik osuđen na smrt. Potražite zašto ga je snašla takva sudbina, a možda vam je i već jasno. Imala je nekoliko funkcija, između ostalih, sjedište Američkog konzulata, kao i gradskog Komiteta Saveza komunista Sarajevo. Olimpijski muzej jedna je od prvih granatiranih kulturnih institucija u Sarajevu, zajedno s Orijentalnim institutom. Ipak, bez obzira na to što su Olimpijske igre jedan od najvažnijih događaja ovog grada i što su donijele toliko uspomena Sarajevu, zgrada Muzeja bila je među posljednjim na listi za obnovu. Poput kapetana na brodu: prvi uđe, zadnji ode.
Besmisleno je reći da jedan obični ruševni objekat u centru grada upoznaješ poput osobe. Ali tako sam ja upoznala ovaj muzej.
I njegovu Olimpijadu, i sve one sjajne sportiste koji su te zime u Sarajevo došli po medalju i osvojili je. Meni je ovaj naš muzej uspomena na nešto što nikada neću vidjeti niti osjetiti. Ništa me ne veže za tu Olimpijadu, još jednu u nizu. Niti se od prošlosti živi, niti u njoj pronalazim išta zbog čega bih poželjela da to sve doživim i od toga napravim priču kako je nekada bilo bolje. Možda i jeste, i baš zato što nisam sigurna bježim od prošlosti u kojoj svi pronalaze utjehu i prošlosti u kojoj griju svoja srca spoznajama kako je nekada nešto bilo. Vrijeme je varka, uspomene su stvarne, rekoh jednom. Ili je možda obrnuto, ne znam. Ali onda kada budućnost izgleda poput Hawkingove crne rupe u kojoj će sve zauvijek biti obrisano, čak i utopijska prošlost djeluje kao oslonac.
Novi (stari) Olimpijski muzej u Sarajevu nije ništa osim relikvije kojoj je ponovo udahnuta nada, kao i nama.
U vremenima u kojima budućnost izgleda svakako osim sigurno i isplanirano, jedino na šta se oslanjam je prošlost, čak i onu koju nikada nisam osjetila. Ovaj naš muzej starijim generacijama je dio njihovog identiteta, njihove mladosti i zbog toga konačno imaju mjesto gdje sve njihove uspomene na najsjajnije vrijeme (bilo čijeg) života dobijaju svoj oblik. Jednom kada i bliska budućnost bude imala svoj plan i bude imala svoj oblik, dođite u Sarajevo i posjetite Olimpijski muzej. Ne zato da biste se loše osjećali što možda niste doživjeli takvo Sarajevo, nego zbog vjere u neke ljepše zime godina pred nama u kojima ćemo opet organizirati Olimpijadu.
*Naslovna fotografija preuzeta sa FB stranice “Olimpijski komitet Bosne i Hercegovine”
