Ne želimo da se dijelimo, odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze

Blog Ajle Alić pristigao na naš konkurs „30 godina mržnje, nacionalizma i podjela“

Nisam dijete koje je doživjelo rat. Nisam strahovala svaki dan, bojeći se za svoju porodicu, prijatelje i za samu sebe. Nisam odrastala s pucnjevima, granatama i vijestima o nečijoj smrti iz dana u dan. Nisam, ali sam ipak, iz godine u godinu, doživljavala posljedice tog istog rata. Doživjela sam ih gledajući svoju porodicu, majku koja je izgubila oca, nenu koja je izgubila muža, komšinicu koja je izgubila brata. Doživjela sam ih gledajući kako država koja mi je podarila život, sama svoj život gasi. Doživjela sam ih jer znam šta su uradile mojim gradovima i mojim ljudima. Doživjela sam ih jer čak i nakon 30 godina, moja Bosna i Hercegovina nije uspjela da se oporavi, a bojim se pitati da li će ikada.

Sjećam se borbe roditelja u prvim godinama mog rođenja

29. februar i 1. mart 1992. godine su za svakog od nas veliki datumi u našim kalendarima. Iako je to prva godina rata, to je također i prva godina borbe protiv mržnje, podjele i nacionalizma koja traje do današnjeg dana. Država, koja je tako sićušna, ostavljena, zaboravljena, uspjela se izboriti za svoju samostalnost i nezavisnost kao prava heroina, pakleno plaćajući za to. Znam da nije bilo lako. Sjećam se borbe svojih roditelja u prvim godinama mog rođenja, dok su tražili načine za sve, samo ne za opstanak u Bosni i Hercegovini.

Ja svoju zemlju vidim kao vješto igranog pijuna u partiji šaha među „višim silama“

Vidim je kao zemlju očeva koji su iznevjerili svoje sinove, dok su se borili da im pruže samo ono najbolje. Čak iako nismo napredovali nakon kobne sudbine koja nas je zadesila, ljudi otvorenog i punog srca, moji Bosanci i Hercegovci, nisu se suzdržavali od toga da nam država napreduje u bar nekim poljima. Zar nemamo mi umjetnike, predstavnike u Evropskoj uniji, izabranike u parlamentima, sportiste, pisce, pa čak i doktore raznih znanosti, koji ponosno ističu svoje porijeklo i bore se da se Bosna i Hercegovina pokaže kakvom zaista jeste? Možda jesmo na stubu srama zbog naših političara, njihove politike i stanja u državi, ali smo i na stubu ponosa svaki put kad vidimo da naši ljudi uspijevaju i da se bore. Samo što nakon toga slijedi razočarenje kad vidimo da taj uspješni čovjek nije uspješan ovdje, nego negdje dalje od svog doma, jer mu taj dom nije mogao pružiti osnovno: šansu.

Ovdje sam rođena, ovdje sam odrastala. Ovdje sam naučila latinicu i ćirilicu.

Ovdje sam pohađala i osnovnu, ovdje pohađam i srednju. U ovoj državi nalazi se sama srž mog postojanja. Kako ja imam nju, ima i ona mene. Teško je reći po čemu smatram Bosnu svojom, kada svaki njen kutak pripada kako i meni, tako i svakom od vas. U čemu je ona moja? Možda u ljubavi, trudu i znanju koje svaki dan ulažem za njenu dobrobit. Možda u bistroj vodi rijeke Une, snježnim vrhovima Vlašića, Starom mostu u Mostaru i svim historijskim zgradama u njoj. Ona je moja, jer me niti jedna druga ne može prihvatiti, zagrliti, grijati kao što Bosna i Hercegovina može. Nigdje ne mogu srcem i dušom navijati kao što mogu za nju, ne mogu nikada biti ponosna na velike uspjehe drugih država kad sam i na njen najmanji pomak najponosnija. Kada vidim ljude koji traže nove prilike, mlade koji ne žele da se pokore današnjoj verziji verbalnog delikta, navijače koji na sav glas s ponosom navijaju, umjetnike koji stvaraju, pisce koji pišu, revolucije koje se sprovode, insane koji ne žele otići jer ih taj patriotizam, ta požrtvovanost u njima da ostanu i da pokušaju iako možda ili čak sigurno postoji bolja prilika za njih vani, povlači ovdje, znam da je Bosna i Hercegovina moja, jer sam ja u svakom od njih i želim isto što i oni žele – da mi budemo njeni. Da nas se ne odrekne, da nas ne zaboravi. Na kraju, najbolji pokazatelj po čemu sam zaključila da je ona moja je taj da – gdje god i koliko god negdje bivah, uvijek sam čekala da se vratim u svoj dom, tamo gdje pripadam.

Od kraja rata, bh. državljanstva odreklo se skoro sto hiljada ljudi

Ne mogu reći da ih krivim jer znam da su pokušali, ali nisu uspjeli. Isto tako znam da će se taj broj povećati, jer naši političari i ljudi na vlasti ne rade ništa po tom pitanju, osim što govore kako im je žao i kako stvari treba mijenjati. Oni stvari mijenjaju već 30 godina, pa vidimo dokle smo stigli. Teško je odvojiti se od svojih korijena. Otići i nastaviti dalje u nekoj drugoj kući, bez da se osvrćete na onu koja vam je život podarila. Jedini razlog zbog kojeg sam ja još tu gdje jesam su mladi ljudi, u koje imam povjerenja i nadu, jer u naše političare to sigurno nemam. Tu sam jer znam da bismo mi zajedno, kao mladi, razumni ljudi puni vjere, mogli postići velike stvari zajedničkim djelovanjem, kao što bismo mogli podariti Bosni i Hercegovini status kakav joj zaista i pripada. Tu sam i iz istih razloga zbog kojih je ona moja – i ne želim ih se odreći.

Biram da ostanem

Biram da se borim i da doprinosim sa svim mogućim resursima s kojima raspolažem. Biram biti tu jer želim da nastavim sve ono što su moji predci gradili. Korupcija koja vlada našom državom je duboko ukorijenjena i teško da mi kao manja grupa nešto možemo uraditi. Ali, kada bi svaka manja grupa uradila nešto povodom stanja u državi, mogli bismo, bar po mom mišljenju, stati nakraj svim osobinama koje nisu dostojne glasa našeg naroda a koje su itekako zastupljene u našim sistemima. Teško je ostati kao što je teško i otići. To je ona situacija gdje trebamo od dva zla birati ono manje, sukob dva konflikta u kojem je teško pronaći kompromis.

Naša politika je kompleksnija od našeg naroda

Kada upoznajem nove ljude na razmjenama i treninzima, radionicama, pa kada se dotaknemo teme politike, treba mi mnogo vremena da objasnim kako mi nemamo jednog predsjednika, nego tri, i kako se konstantno dijelimo prema nacionalnosti, prema vjeri koju uplićemo u sve aspekte političkog i javnog života i kako je koristimo samo kako bismo situaciju još više zapetljali. Žalosno je kako mi imamo vjeru u našu domovinu, dok nosioci javnih funkcija na vlasti tu istu vjeru konstantno prikazuju kao izgovor – sve u cilju dobivanja tog nekog glasa i dobre riječi. Odmalena sam svjesna svih podjela, diskriminacije koja u našem društvu raste jer mi to dopuštamo, jer se i mi dijelimo na sto i jednu grupu i razlog, umjesto da zajedno stanemo nakraj nejednakosti koju nam nameću.

Kroz rad NVO sektora, mladi su uvidjeli priliku da mogu utjecati na vlast, a da sami nisu pod utjecajem vlasti

Na taj način, možemo postići mnogo toga: možemo pomoći mladima, biti tu za njih i pokazati da nisu sami, možemo donijeti mnogo projekata u Bosnu i Hercegovinu, ali i dosta projekata poslati, možemo protestovati, glasati, aplicirati… Možemo i moramo biti glasni, jer se naš glas zajedno može daleko čuti i proći kroz sve podjele, mržnje, nestabilnosti koje su nam nametnute, koje nismo tražili, a moramo se protiv njih boriti.

Mladi ne žele da se pojave novi Mahir i Alma, novi Boško i Admira… Mi ne želimo da se dijelimo, ne želimo da odrastamo u mržnji i tu mržnju prenosimo na generacije koje dolaze. Njima želimo podariti svijetlu budućnost, s političarima koji se brinu i kojima je stalo do domovine, budućnost punu prilika i mjesta za ostvarenje, punu ljubavi i podrške. Mi nismo oni, mi ne zanemarujemo domovinu, narod i glas. Mi smo nova generacija koja će da stvara revolucije i koja će se svim silama truditi da zaustavi propagandu koja se širi. Mi ćemo širiti ljubav koja može sve pobijediti, jer mi to oruđe znamo iskoristiti. Mi ćemo staviti ljubav ispred zastava.

Ajla Alić

Najčitaniji tekstovi

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?
Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće
Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora
Male sredine često ne cijene uspjeh „svoje djece“: U Brezi žive i ginisov rekorder i iznadprosječno inteligentni ljudi
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Da li me moj muž silovao? Između realnosti  i zakona
Zašto upisati elektrotehniku u Tuzli?
Kviz o ljudskim pravima (1)
More Stories
Književnost mladih: Paula Ćaćić