Izolovani obični ljudi i ugasle zvijezde, milioni voajera pred malim ekranima i psihopatska produkcija koja podstiče nasilje i seks predstavlja sukus jednog prosječnog rijalitija.
Prvi rijalitiji na našim prostorima koji su se pojavili davno prije oklevetane Farme ili Velikog Brata, pojavili su se sa direktnim prenosom skupštinskih zasjedanja. U skupštini je otpočelo prvo urušavanje društvenih vrijednosti. Tu je javnost prvi put uživo mogla da vidi psovanja, vrijeđanja, fizičke nasrtaje, iznošenje iz skupštinskih sala. Poslije se to samo prenijelo na današnje rijalitije, pa je to i tamo najzanimljivije, bez obzira što nema političara. Rizikovao bih i kao prvi rijaliti naveo XIV. kongres saveza komunista Jugoslavije na kojem je slovenačka delegacija napustila kongres, a Milošević i klika oko njega odobravaju sa: „Idite bre što pre!“
Političari su bili i ostali jedine prave rijaliti zvijezde na ovim prostorima. Političke emisije su ionako odavno premašile gledanost zabavnog programa. Same rekonstrukcije vlada neodoljivo podsjećaju na izbacivanje iz rijalitija.
Dežurni apstraktni popravljači svijeta krive rijalitije kao jedan od uzroka moralnog posrnuća. Rijalitiji nisu uzrok ničemu već samo posljedica. Tuče, psovke, soft pornografija su sveprisutni od škole do kuće, od kuće do škole, pa do noćnog izlaska.
Ima jedna zgodna scena iz filma „American beauty“ kad striktni američki pukovnik koji sumnja da ima sina geja, sa preglasno izraženom homofobijom kroz cijeli film, u trenutku slabosti odlazi u garažu Kevina Spejsija i u jednom trenutku ga ljubi u usta. Ako se uzme u obzir da je naučno potvrđeno da su veliki broj homofoba ustvari latentni homoseksualci, onda pogađate ko su ljudi koji zazivaju ukidanje rijalitija jer eto „ruše“ moral, poluostvarene starlete i mafijaše u pokušaju.
Nikad mi nije bilo jasno kako istovremeno stignu gledati rijalitije i pljuvati po njima, a onda se tako uljepljeni sopstvenom pljuvačkom javno zgražavaju. Svako od njih pojedinačno dobro zna likove o kojima priča. Oni ne mogu da vjeruju da se tim opskurnim ličnostima daje medijski prostor.
Prije nekoliko godina u Srbiji su se studetni pobunili s ciljem da ukinu rijalitije. Spokojno su odšetali na svoje jadne pravnijade, ekonomijade, medicinijade gdje ih je uveseljavala muzika koja potiče iz izvora i ušća srpske postmoderne lirike Marine Tucaković. Marina kroz tekstove prenosi ono što gledalac može vidjeti u prosječnom rijalitiju. Mladima se očigledno slika u ogledalu nije svidjela pa su poput razmaženog derišta htjeli da slome ogledalo.
Po njihovim kriterijumima i Ana Karenjina bi bila ako ne baš kurva onda bar starleta pokajnica. Upravo ove moralne vertikale i intelektualne gromade ljude u rijalitijima vole nazvati polusvijetom. Drugi dio medijskog nastupa studentarija počinje da vapi za kulturom, pozorištem, Dostojevskim… Interesantno je za primijetiti da je upravo Dostojevski imao simpatiju prema njima omraženom polusvijetu. On ih nije osuđivao već ih je pokušao razumjeti i pronaći ljudskost u njima.
Prostota na koju se oni pozivaju je posljedica materijalnog siromaštva, ratova i sankcija, što mora da se nekako manifestuje. Ne samo da su ljudi apatičniji, već su i bolesniji u duhovnom smislu. Kad su ljudi ugroženi opstankom, počinju da primitivno promišljaju na nivou jedi, spavaj i daj mi neku jeftinu zabavu. Ne radi se o nikakvom moralnom odronu već o profitabilnosti. Nisam nimalo sentimentalan prema rijaliti zvjezdicama, ali me nervira zamjena teza. Pa nisu Soraja i Zmaj od Šipova izazvali ratove, rasturili privredu i doveli ljude do egzistencijalnog straha.
Masa će gledati ono što joj se da. Kada bi neko počeo da snima scene s mjesta teških saobraćajnih nesreća sa smrtnim ishodom, postojali bi ljudi koji bi to gledali. U rijalitijima smo do sada vidjeli sve od kriminalaca, sponzoruša do nasilja, krvi i otvorenog seksa, sve osim ubistva pred kamerama. Ubistvo je vjerovatno i posljednja tajna želja gledališta, ona nedostajuća gladijatorska komponenta u rijalitiju.
