Džon Kraunover (John Crownover) je psiholog iz Virdžinije i stručnjak za rad sa mladima pri međunarodnoj organizaciji CARE International. No, nakon više od 20 godina provedenih u Banjaluci, za sebe kaže da je BanjaluKanin, jer palatalizacija mu još nije jača strana. Čitav svoj život je posvetio konkretnom radu na bihejvioralnim i emocionalnim problemima mladih širom svijeta. U Bosnu i Hercegovinu ga je doveo susret u vozu na putu za Ukrajinu. Susret sa Nikolom, mladićem koji je tada bježao od sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Da li je slučajnost što ovaj intervju vodi sa mnom, još ćemo vidjeti.
Džon je rođen u Portsmutu, u Virdžiniji, te mladost proveo u predgrađu Vašingtona. Još kao tinejdžer počeo je volontirati u Fairfax bolnici, te Boy Scouts kampovima sa dječacima koji su imali probleme sa ponašanjem. Empatija je prouzrokovala da ova iskustva usmjere Džona na dalji put, te je otišao na volontersku razmjenu u Njemačku, a potom u Rusiju. Čuvši da je već sa 18 godina imao ogromno iskustvo, te hrabrost da ode u “bijeli svijet”, morao sam ga pitati da li se zaista u SAD-u mladi tako brzo osamostale. “Do mentaliteta je i odnosa u porodici. Dovoljno si zreo da se brineš o sebi u tim godinama I tako te i drugi tretiraju”, rekao mi je naš Banjalukanin.
Džone, šta se desilo od susreta u vozu do tvog dolaska u Banjaluku?
Promjena. Razgovor u vozi sa Nikolom u je trajao par sati, ali je obilježio čitav moj život. To je bilo 1993. godine i sukob u ex-Yu zemljama je buktao. Nisam imao mnogo informacija o tome šta se dešava na ovim prostorima i njegova priča me zainteresovala. Kako je baš taj konflikt uticao na njega, na druge mlade osobe iz BiH, iz regije. Nakon dvije godine, 1995. pronašao sam priliku za volontiranje u Banjaluci, te sam, uvidjeći problem mladih izbjeglica, migranata i raseljenih lica, odlučio da dam otkaz u Sjedinjenim Američkim Državama i radim ovdje.
Tako je priča nastavila svoj tok u gradu na Vrbasu i saradnjom sa lokalnom NVO “Zdravo da ste”. Primarni fokus je bio na radu sa tinejdžerima koji su se okretali agresivnom i nasilničkom ponašanju kao odgovor društvenoj situaciji u kojoj su se našli. Pored toga, zajedničkim radom pokrenut je i gradski radio, te osnovan omladinski centar “Kastel”. Bilo je i mnogo interesantnih trenutaka, a sigurno da je jedan od njih odlazak sa ekipom omladinaca na koncert kultne grupe U2 1997. godine u Sarajevo.
Džon je, prije CARE International, radio za Conflict Resolution Catalysts do 1998. godine. . Koordinator je za region Balkana a njegov posao obuhvata osnaživanje NVO sektora (mladi i žene). Trenutno je aktivan na projektu youngmeninitiative.net – regionalnoj pratformi za sprečavanje vršnjačkog nasilja, koja promoviše rodnu ravnopravnost i prevenciju štetnih oblika ponašanja mladih. Svjestan je socio-ekonomskog konteksta u kojem odrastamo svi mi na Balkanu i posljedica koje trenutni politički odnosi imaju.
Pred koncert grupe U2 1997.godine u Sarajevu – Džon sa grupom mladih iz Banjaluke
Džone, zašto baš radiš sa mladima?
Mi moramo da mladima damo sredstva koja će iskoristiti u razvijanju društva ka pozitivnom cilju. Zbog toga su mladi sadašnjost, pa onda budućnost. Država definitivno ne radi dovoljno na tome i da budemo iskreni, nikada i nije, još od kraja konflikta. Ovo je razlog zbog kojeg su mnogi napustili zemlju prethodnih godina.
Mladi ljudi mogu biti ujedno i patriote ponosne na tradiciju i kulturu ali i progresivna snaga za pokretanje novih ideja. Većina koju ja poznajem i sa kojom sam radio sadrži stav za dozom patriotizma, skepticizma prema institucijama i političkim partijama ali i interesovanje za poboljšanje odnosa diljem zemlje.
Zbog toga radim sa njima, na njihovim izazovima sa kojima se susreću u emotivnom i bihejvioralnom formiranju kao ličnosti. Da ne bi postali samodestruktivni ili se okrenuli nasilju, udružili u kriminogene grupe i širili činove mržnje. Jer vjerujem u njihov potencijal! Potencijal koji treba edukovati i internacionalizovati.
Kako bi uporedio Sjedinjene Američke Države i BiH? Da li je isto odrastati ovdje i tamo, preko “bare”?
Pazite, suštinske razlike u odrastanju ovdje, u SAD ili bilo gdje na svijetu. Svi žele steći prijatelje, imati zdrave odnose i zdrav život. Da, političko uređenje varira, ali mi smo u procesu globalizacije i umrežavanja. Klinci vole da se zabavljaju i u SAD i u BiH. Ljudi vole sport i tamo i ovdje.
Komentarisali smo i politiku u BIH te odnosa institucija prema mladima. Činjenica je da imamo neshvatanje institucionalizovanja rada sa mladima, i legislativno i realno.
“Ne volim sistem koji “uzgaja” djecu i mlade. Moramo se prestati “igrati” politike i početi investirati u mlade. Ako plaćamo za Fond solidarnosti za poplave, zašto ne bi plaćali za promovisanje i implementaciju omladinske agende.”
Više od 20 godina si u Banjaluci – kako si se ti promijenio, kako grad?
Uf, postao sam stariji, deblji i sporiji nego kad sam došao. Ne skačem sa gradskog mosta u Vrbas kao nekad, ali i dalje volim da se zabavljam. A grad? Ponekad mi se čini da se ovdje napravi korak naprijed pa dva unazad. Kultura demokratije je još u razvitku…
Političari ovdje ne vole kad ih kritikuju, što je normalna stvar u bilo kojem sistemu. Vjerujte mi, da su u Americi, ne bi se oni tako lako izvlačili – jer tamo svako ima mišljenje i ne boji se da ga kaže naglas!
Dotakli smo se i Trampa, ljevičara ali i ljepših stvari poput sarme koju John obožava, kotlića i muzike. John je čak organizovao i prvi rejv u Banjaluci, te bio i specijalni gost na prvom Exit Festivalu u Novom Sadu. Kaže da se nije često susretao sa predrasudama drugih o Amerikancima. Doduše, ističe da je bio presrećan kada se kuglana otvorila u centru grada i da je kuglanje dio američke kulture. Svaki ljubitelj “Big Lebowskog” to zna!
Omiljena mjesta u Banjaluci? Ostaješ li ili odlaziš?
Dosta putujem kao koordinator Balkanskog projekta, tako da “free time” provodim odmarajući u udobnosti doma. Kuglanje, filmovi (omiljeni “Rane”) i neobična ljubav-mržnja veza sa teretanom. Imam svoje omiljene restorane poput Marco Polo, te pabove koje redovno posjećujem.
Zovem sebe Banjalukaninom jer se tako i osjećam. Živim u ovom gradu više od 20 godina i to je identitet koji mogu preuzeti. Lokalni, gradski. Uživam u radu ovdje i ne planiram se seliti u sljedećem periodu. Raditi na prostoru ex-Yu i Balkana je izazovno, ali i zanimljivo. Imam priliku da uz CARE International podržim mnoge projekte i ovdje i širom svijeta.
Džon Kraunover je svjetski, a naš. Osoba koja je sa misijom došla u Bosnu i Hercegovinu i srušila moje, a vjerujem i vaše stereotipe o strancima, pogotovo onima iz SAD-a. Kao neko ko i akademski i empirijski shvata probleme sa kojima se mladi susreću i ovdje i u zemljama regije, sa preko 20 godina rada, Džonovo iskustvo nije moglo biti obuhvaćeno jednim razgovorom te možete očekivati nastavak ove priče.
Na kraju našeg druženja smo zapjevali Banjaluko i ta tvoja sela. Ili u drugoj, US verziji – Virginia and all your suburbs.
