Već se dugo pitam što bi danas mladi (pa i mnogi stariji krkani poput mene ponekad) radili da nemaju smartphone-e i slične elektronske prčkarije u rukama, na i u ušima, oko glave…?! Bulje u te ekrane, ne znaju ni što ni koga traže. Dosadno im je, pa vrijeme (bez)uspješno trate zaglupljujući se i otupljujući svoj intelekt, duh i osobnost te gube svijest o vremenu i ljudima koji ih okružuju. Svaki trenutak kad nemaju što reći, vidjeti ili osjetiti, kao da jedva dočekaju da dograbe te svoje spravice i tako skrate muku u šutljivom periodu sa svojim “sugovornikom”. Google nije mjerilo znanja niti u potpunosti izvor provjerenih i istinitih informacija. Postajemo klonovi svojih frendova iz razreda odnosno kolega s posla. Nema više autoriteta, simbola ili idola kojima težimo i s kojim se želimo uspoređivati. Sve je već odavno isprobano i dosadilo nam, a ideja za nečim novim jednostavno nema, ne postoji. Niti se bilo tko od nas trudi biti inovativan.
Uglavnom se sve aktivnosti izvan četiri zida svode na slične takve unutar neka druga četiri zida. Dječja igra se preselila s travnatih igrališta pred PlayStation-e, kina su se preselila u dnevne boravke, piknici u šumi na terase i balkone, a sportsko razgibavanje pred male ekrane ili “eksanje” u bircevima. U teretanu se ide samo zato što ne želimo da susjed/-a izgleda bolje od nas samih, u kredite ulazimo samo zato što smo ljubomorni na susjede ili rodbinu, jer ako mogu oni – moramo i mi, počinjemo konzumirati alkohol i cigarete samo zato što ne želimo da nas vršnjaci izopće iz društva i izruguju se iz nas… Kopiramo jedni druge jer nam takva kolotečina kapitalističkog poimanja svijeta i svih njegovih blagodati neopisivo odgovara. Ne razmišlja se razborito, već se prepušta drugima da to riješi umjesto nas. Probleme prebaci na drugoga ili potisni čim dublje, a mene pusti da uživam, ništa me ne zapitkuj jer sam samome sebi dovoljan/-na. Ali dokad tako?! Sjedilački način života ispred računala, u automobilima, s iPhone-ima u rukama sustavno nas i malo pomalo izjeda i dokrajčuje. A u ambulantama i bolnicama sve veće gužve upravo zbog takvog načina života: karcinomi debelog crijeva od nekretanja i kalorične prehrane, ciroze jetara od alkohola, hepatitisi svih mogućih stupnjeva od prekomjernih unosa gaziranih pića u organizam, tumori na bronhijama od pušenja, upale bubrega i mjehura od sjedenja na hladnome i razgolićenih leđa i trbuha jer tako moda nalaže, spolne boleštine, neželjene trudnoće i neplodnost od promiskuitetnosti, nedovoljne educiranosti ili preranog odrastanja, savijene kralježnice i bolovi u vratu, ramenima te zdjelici od nepravilnog držanja dok hodamo, sjedimo ili ležimo – a sve zahvaljujući modernim tehnologijama – laptopu i Iphone-u.
A ljudi neljubazni, svi bi preko reda, nitko nema vremena da pričeka, sasluša drugoga ili ne daj Bože pomogne u nevolji. Aktualne su tek vječna jagma oko kapitala – pokretnina, gotovine i nekretnina kao i utrka za osobnim probitkom i napretkom, pri čemu treba istisnuti i zgaziti konkurenciju jer ti prijete – uskakanjem na tvoje radno mjesto, oduzimanjem prava glasa, utjerivanjem dugova, zapljenom imovine i tako dalje. Ja na vrh piramide, a svi drugi na dno, to je nažalost jedini iskreni i neskrivani cilj i smisao suživota ljudske zajednice. Zapitajmo se i preispitajmo dok ne bude prekasno, jer ovim putem ne možemo baš nešto lijepo očekivati ni od naših sljedbenika koji su većinu mana odavno „pokupili“ od nas starijih – i to jako loših učitelja. Ako je već smisao ponavljati pogreške svojih predaka i živjeti samo zato da budeš nečija kopija, onda žali Bože ovog života kojeg smo dobili na dar od Boga. Vrijeme = Novac, kažu ljudi. Da, ali vrijedi i ovo: Izgubljeno vrijeme (sa svojim bližnjima) = Bankrot ljudske rase. Zato, osvrnite se malo oko sebe i živite život. Nastojte da vam jedna spravica od stotinjak grama ne bude krivac što ste propustili upoznati desetak zanimljivih ljudi. Pamet u glavu i trkom u prirodu, zagrlite prvu osobu do sebe, smijte se i razgovarajte, razgovarajte, razgovarajte, neopterećeni i nesputani! I oslobodite se utega povodljivosti!
Tekst poslao Jasmin Alibegović. Pišite nam i vi šta vas nervira u vašoj zajednici, ulici, školi, kući. Ne zaboravite da su Karike vaš glas i prostor. Uvijek nam se možete javiti putem Facebook poruke ili na email: redakcija.karike@gmail.com
