Merima Mustafić, privatni arhiv

Femicid za početnike

Žena je u patrijarhalnom društvu vlasništvo muškarca, koji u skladu sa svojom moći koju u takvom društvu posjeduje ima pravo na svaki dio tijela, svaki dio života, ali i sam život žene koja je u takvom društvu građanin drugog reda. Bosanskohercegovačko društvo je klasičan primjer patrijarhalnog društva koje za svaki oblik uznemiravanja, nasilja, pa i ubistva uporno okrivljuje ženu kao epicentar iz kojeg proizilaze sva zla ovog svijeta. Muškarac je u ovom društvu pater familias, vlastodržac ženinog tijela i života, te svaki pokušaj kršenja stroge patrijarhalne i mizogine piramidalne strukture njemu daje pravo da tu strukturu sačuva, ne obazirući se pri tome, poput pravog makijaveliste, na načine i sredstva koja će mu omogućiti da održi svoju moć.

Piše: Merima Mustafić

Ko i dalje misli da je ovo priča za malu djecu, možda će ga podaci do kojih je došla Agencija za ravnopravnost spolova u kojima se navodi da je od 2015. do 2020. godine u BiH ubijeno 56, a 2022. prema podacima Fondacije CURE najmanje 11 žena, ipak navesti na razmišljanje. Možda ga ni ovi brojevi neće pomaći s mrtve tačke, jer je svaka žena koja je doživjela nasilje i bila ubijena ovdje samo broj i ništa više. Biti živa žena ovdje nije lako, ali je veoma lako biti mrtva i zaboravljena. To ne treba da začudi kada se uzme u obzir istraživanje OSCE-a u kojem se navodi da dvije trećine osoba u BiH smatra da je nasilje nad ženama od strane partnera, poznanika ili stranca uobičajeno i u kojem je rašireno mišljenje da žena treba biti podređena muškarcu. Isto istraživanje navodi da je u BiH čak 48 % žena iskusilo određeni oblik nasilja, uključujući i nasilje od strane intimnog partnera, nepartnera, uhođenje ili seksualno uznemiravanje od svoje petnaeste godine. Pogrešno je stoga svaljivati krivicu za nasilje nad ženama i njihovo ubijanje na svojevrsne patološke uzroke, jer su počinioci tih djela uglavnom zdrave osobe koje nisu „bolesnici“ i kojima se nije „pomračio um“. To su osobe koje su u patrijarhalnom društvu svjesne moći koju posjeduju nad ženom i ženskim tijelom i ne ustručavaju se da je iskoriste kada im se za to ukaže prilika.

Femicid ili nazivanje ubistva žene pravim imenom

Prema Istanbulskoj konvenciji, nasilje nad ženama predstavlja kršenje ljudskih prava, oblik diskriminacije i označava sva djela rodno zasnovanog nasilja, koja mogu da dovedu do fizičke, seksualne, psihičke i ekonomske patnje žena, kao i prijetnje takvim djelima, bilo u javnosti ili privatnom životu. Ovim međunarodnim dokumentom je utvrđeno da nasilje nad ženama predstavlja povredu ljudskog dostojanstva, kao i krajnji izraz nejednakosti po osnovu spola, što vodi k diskriminaciji na osnovu roda. U preambuli se ističe da nasilje nad ženama predstavlja rezultat historijski neizbalansiranih odnosa moći između žena i muškaraca. Prema tome, ova vrsta nasilja ima temelje u neravnopravnom odnosu moći između žena i muškaraca, u društvenoj i kulturnoj strukturi, što dovodi do inferiornosti žena, u privatnoj i javnoj sferi. Iako je BiH ratifikovala Istanbulsku konvenciju, njeno zakonodavstvo još uvijek nije u potpunosti usklađeno s njom.

U životu inače, a naročito u zakonu, vrlo je važno nazvati stvari njihovim pravim imenom. To se posebno odnosi na femicid koji predstavlja rodno zasnovano ubistvo motivirano osjećajem nadmoći muškarca nad ženom. Femicid je epilog dugotrajnog fizičkog i psihičkog maltretiranja, najčešće od strane trenutnog/bivšeg partnera ili člana porodice.

Zbog toga što nije kvalificiran kao posebno krivično djelo, on se od strane sudova najčešće tretira kao čin nasilja u porodici za koji je predviđena blaža kazna do 10 godina zatvora, u odnosu na teško ubistvo za koje je moguća kazna zatvora i do 45 godina. Uvrštavanjem femicida kao posebnog krivičnog djela bi omogućilo ne samo strože kažnjavanje počinioca, već bi doprinijelo i podizanju svijesti o postojanju ovog problema kao sveprisutnog u našem društvu. Postavlja se pitanje koliko još žena treba da bude ubijeno kako bi femicid kao krivično djelo zaista postalo stvarnost u bosanskohercegovačkom zakonodavstvu?!

Nasilje nije privatna stvar

Uvriježeno mišljenje da je nasilje između partnera privatna stvar proizilazi iz patrijarhalnih stavova da države ne trebaju intervenisati kada se nasilje događa u porodici. Razlog za takav stav dolazi iz činjenice da se to nasilje dešava u sferi privatnog života. Iako u našoj zemlji i dalje presudno mjesto zauzima stav da je nasilje nešto što je isključivo stvar intimnih partnera ili porodice, neophodno je aktivno mijenjati takvo mišljenje. Potiskivanje pitanja nasilja nad ženama kao privatnog problema tipično je guranje problema pod tepih. Važno je istaći da žene nisu samo subjekti čina nasilja koji pasivno trpe nasilje, već su i aktivni učesnici koji se trebaju snalaziti u toj situaciji, odnosno pokušavati da izbjegnu nasilje i da mu se suprotstave. Danas bez sumnje možemo i moramo reći da nasilje nad ženama predstavlja kršenje ljudskih prava, bez obzira na to da li se dešava u sferi privatnog ili javnog života. Evropski sud za ljudska prava je u mnogim presudama istakao da države ne smiju smatrati nasilje nad ženama privatnom stvari, kao i da je neophodno da se poduzmu odgovarajuće mjere s ciljem ukidanja svih oblika nasilja nad ženama.

Izgleda da ovdje žene koje su žive nisu važne, a još su manje važne one koje su mrtve. Pored toga što femicid nije kvalificiran kao posebno krivično djelo, u BiH još uvijek ne postoji ni jedinstvena i zvanična statistika o nasilju nad ženama i femicidu. Očigledno je dio problema i to što žrtve nasilja često nemaju povjerenje u državne institucije i pomoć uglavnom traže u organizacijama civilnog društva koje se i same susreću s manjkom sredstava. Formalno-pravni sistem zaštite postoji, ali se u praksi ne pokazuje na najbolji način. Nerijetko se i u formalnom sistemu zaštite javlja pojava tradicionalnih stereotipa, što dovodi do gubljenja povjerenja u institucije, te odustajanja od sudskih sporova, jer se žrtva ne osjeća sigurnom. 

Važno je naglasiti da Istanbulska konvencija nalaže državama da se pozabave kulturom u kojoj se nasilje nad ženama opravdava i toleriše, a što se jedino može postići osvještavanjem i educiranjem o problemu nasilja nad ženama i ubijanja žena zato što su žene. Žrtve rodno zasnovanog nasilja trebaju pomoć države i društva i krajnje je vrijeme da ne zatvaramo oči ni usta pred njihovim modricama, jer se ubistvo niti jedne žene ne dešava slučajno, već je samo kulminacija dugogodišnjeg maltretiranja u društvu koje sve to godinama mirno posmatra.

Najčitaniji tekstovi

Zlatna Karika Tea Jagodić: U duhu revolta i bunta napravim rad, mene ne prate površni ljudi
Između straha i neznanja
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Putovanje u Pariz: Savjeti za potpuno uživanje!
Gdje kupiti proizvode jeftinije i do 90 % od redovne cijene - Food Outlet Yumm
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
Tampon zona: „Potrebno je unaprijediti medijsku pismenost u okviru rodne ravnopravnosti“
Šta bismo voljele da su nam mame, sestre i drugarice ispričale prije poroda
More Stories
Žana Gauk: Neprijatna pitanja su jedina legitimna pitanja!