GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: Čudesni svjetovi književnosti

Prije tri godine svijet je izgubio jednog od najslavnijih i najboljih pisaca, Gabriela Garcíu Márqueza, koji Nobelovom nagradom za književnost biva ovjenčan 1982. Svjetska slava ovog kolumbijskog književnika – uz to i novinara i političkog aktivista – počinje 1967, objavom romana „Sto godina samoće“. Druga poznata djela su mu „Ljubav u doba kolere“, „Patrijarhova jesen“, „Dvanaest hodočasnika“, „Ljubav i drugi demoni“, te mnoge druge. Bio je najpoznatiji pisac magičnog realizma – kombinacija realnosti i fantazije – iako se on uvijek ograđivao od tog naziva.

Priče iz djetinjstva

Márquez, mnogima znan i kao Gabo, rođen je 6. ožujka 1927. u Aracataci, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji. Njegovi roditelji, Gabriel Eligio i Luisa, ostavljaju ga kod djeda i bake zbog financijskih problema, te putuju u Barranquillu u potrazi za poslom. Tako za sobom ostavljaju svoje prvo dijete nedugo nakon njegovog rođenja, pa mali Gabo djetinjstvo provodi s bakom i djedom po majci. Upravo su mu oni usadili želju za pisanjem svojim pričama; djed onima o bitkama i dvobojima u kojima je sudjelovao, a baka pričama o duhovima, te znakovima sudbine. Stoga i njegova djela opisuju taj čudesni svijet njegova djetinjstva. Jednostavnost njegova pisanja se ogleda u rečenicama koje lagano veze i time dočarava nevjerojatne slike uvjeravajući nas da su, ma kako čudno izgledale, istinite.

Márquez sa suprugom Mercedes; Fotografija preuzeta s: https://lamula.pe/media/uploads/36248af0-b744-4ba1-9caf-d4d70fc05c45.jpg

Prije nego što je naučio čitati i pisati, crtao je stripove u školi i kod kuće. Kao osmogodišnjak, nakon djedove smrti odlazi s roditeljima u grad Sucre. U Barranquilli počinje njegovo formalno obrazovanje, a 1940. dobiva školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike u Zipaquiri gdje već ima reputaciju pisca iako ništa nije napisao. Umjesto novinarstva, na nagovor roditelja upisuje pravo na nacionalnom sveučilištu u Bogoti, gdje ga novi prijatelji i poznanici upoznaju sa suvremenim piscima. Polagano počinje razvijati svoju ljubav prema književnosti, te pročitavši Kafkin „Preobražaj“ uviđa da i sam može pisati. Počinje s intelektualnim kratkim pričama kojima postiže i određeni uspjeh, vjerojatno zato što ih u Kolumbiji nitko drugi nije ni pisao. Kasnije svoju listu čitanja proširuje na Hemingwaya, Joycea i Faulknera koji imaju značajan utjecaj na njegova djela.

Književni talent

1954, četrnaest godina nakon što je je upoznao, Márquez se u Bogoti zaručio sa svojom suđenom Mercedes Barcha Pardo. Tu počinje raditi kao novinar za list „El Espectador“ pišući najmanje tri priče tjedno. Naime, jednim novinskim člankom i opisom događaja koji je vlada htjela zataškati, život mu je visio o koncu. Napušta domovinu i to vrijeme provodi lutajući Europom i Amerikom.

Márquez s obitelji; Fotografija preuzeta sa blogs.interviu.es

Najviše boravi u Londonu, Genevi i Rimu, no Pariz ipak ostaje kao jedna od njegovih najvažnijih stanica u Europi. U to vrijeme, tijekom 50-ih i 60-ih godina, Pariz je bio središte mladih latinoameričkih pisaca. Umirući od hladnoće u jednom pariškom hotelu, Márquez piše svoj prvi uspješan roman „Pukovniku nema tko pisati“, objavljen 1961. U Kolumbiju se vraća 1958. samo da se vjenča s Mercedes koja mu već sljedeće godine rađa sina Rodriga. Potom odlazi u Meksiko gdje doživljava najveće književne uspjehe. Sve do objave njegovog najpoznatijeg romana „Sto godina samoće“, teško se probija kroz život. Taj roman piše petnaest mjeseci i time obitelj dovodi na sami rub siromaštva. Prodaje automobil i skoro sve uređaje u kući kako bi prehranio obitelj te kupio cigarete i papir za pisanje kojeg mu je uvijek manjkalo. Knjiga postaje jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti, a osvaja i brojne nagrade. Márquez nevjerojatne događaje u romanu prikazuje kao nešto sasvim prirodno, dok nekim običnim pojavama daje nadnaravnu atmosferu, a to je i obilježje magičnog realizma. Roman „Sto godina samoće“ je priča o sedam generacija jedne obitelji puna anegdota i legendi, a u kojoj se prepliću nestvarno i čudesno, ljubav i mržnja, rat i mir, usponi i padovi… Ovim je romanom – pored metaforične i kritičke interpretacije povijesti Kolumbije – Márquez htio pokazati kako smo svi mi zapravo zarobljenici povijesti koja se neprestano ponavlja. 

Gabo; Fotografija preuzeta s: http://s.newsweek.com/sites/www.newsweek.com/files/2014/07/21/725marquez02.jpg

Novcem od knjige pomaže pri osnivanju organizacije HABEAS, koja je sprječavala zlouporabu vlasti i oslobađanje političkih zatvorenika u Latinskoj Americi. Kolumbijska ga vlada optužuje da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16, pa opet bježi u Meksiko, zemlju svog prijatelja Carlosa Fuentesa, s kojim je radio na pisanju scenarija.

Za boravka u Havani sklapa prijateljstvo s kubanskim revolucionarom i diktatorom, Fidelom Castrom, što izaziva brojne negativne političke reakcije. Pomaže mu pri osnivanju ureda izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti i New Yorku te svjetski poznate Međunarodne škole za film i televiziju. Tim postupcima je uvrijedio Amerikance pa mu je ulazak u SAD zabranjen sve do 1971.

Nobel za književnost

Márquezovo maestralno djelo ovjekovječeno je Nobelovom nagradom 1982, a utjecao je i na brojne hrvatske pisce te odredio i čitavo razdoblje „fantastičara“ u hrvatskoj književnosti. Posljednja knjiga koju objavljuje, „Nisam došao držati govore“, je zbirka govora koje je držao u raznim prilikama – u njoj se nalazi i govor koji je držao davne 1944. na svojoj maturskoj večeri te i onaj prilikom primanja Nobelove nagrade. Dugo iščekivano hrvatsko izdanje njegove prve autorizirane biografije „Gabriel García Márquez: Život“ izašlo je na svjetlo dana 2008. Britanski književni kritičar Gerald Martin radio je na njoj skoro dvadeset godina i razgovarao s tristotinjak ljudi koji su obilježili njegov život.

Márquezov 85. rođendan; Fotografija preuzeta s: http://static.iris.net.co/jetset/upload/images/2012/4/3/49020_153436_1.jpg

Pred kraj svoga života, Márquez je bolovao od Alzheimerove bolesti te jedva prepoznavao članove vlastite obitelji; majka i braća su mu umrli od ove neizlječive bolesti. Zbog ove bolesti se nažalost prestao baviti pisanjem. Umro je 17. travnja 2014. u Mexico Cityju u 87. godini života. Márquez je napisao: „Nije istina da ljudi prestanu slijediti svoje snove kada ostare. Oni ostare jer prestanu slijediti svoje snove.“


 Naslovna fotografija preuzeta sa i.cbc.ca

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Navikli smo na loš zdravstveni standard kao žabe koje se žive skuhaju a da i ne primijete