Ko se boji Aleksandre Prijović?

Moralistička histerija koja trese dio hrvatske javnosti, a tiče se muzičkih ukusa i estetike nije ograničena samo na turbofolk. Ovo ljeto je u Puli zabranjen koncert hrvatskog tamburaškog benda „Mejaši“ s objašnjenjem da je riječ o „birtijaškoj glazbi“. Postavlja se pitanje: „Po kojim kriterijima neko određuje koja je muzika moralno prihvatljiva?“

Piše: Sandro Hergić

Iako je od nastupa folk zvijezde Aleksandre Prijović u Srbiji prošlo nekoliko sedmica, reakcije na kulturni potres koji je izazvala ne prestaju, nižu se analize i komentari. Najčešće idu putem kulturnog elitizma i s dosadnom floskulom „šta nam se desilo s omladinom, kuda sve ovo vodi?“.

Stare reakcije na nove forme

Najjednostavniji odgovor bi bio da se ne dešava ništa što se već nije desilo ranije. Poznato je zgražavanje starije generacije na nove kulturne forme. Na primjer, Elvis Prisli je bio smatran nemoralnim od strane konzervativnih Amerikanaca pedesetih godina, a ta kategorizacija nam je s ove vremenske distance apsurdna. Turbofolk ili kombinacija popa i folka je već dugi niz godina prisutan u hrvatskom javnom prostoru, od primorja do zagrebačkih klubova. Bosanskohercegovačke i srpske folk zvijezde već odavno pune koncertne arene, stoga se postavlja pitanje: Šta tačno izaziva toliku kontraverzu u nastupu pjevačice za koju, ako je vjerovati tv anketama, u Zagrebu do ovih nastupa niko nije ni čuo?

Čin nacionalne izdaje

Dio odgovora, naravno, leži u obaranju rekorda po broju prodanih karata s čime je s trona skinula pjevače s mnogo dužim zabavljačkim stažom, poput Dine Merlina. Paradoks je da je pjevačica, koju niko ne sluša u Hrvatskoj, postala rekorder po broju napunjenih arena. Odnos hrvatske javnosti spram turbofolka može se uporediti s odnosom spram pornografije – niko naravno neće reći koliko je gleda i koji žanr konzumira, no opšteprihvaćena pretpostavka je da većina gleda. Ono što u hrvatskom kontekstu slušanje turbofolka čini ultimativnim grijehom je korijenska povezanost s režimom Slobodana Miloševića i srpskim nacionalizmom. Istina da je ovaj žanr bio dominantan za njegove vladavine, ali turbofolk ili novokomponovana narodna muzika postoji i u drugim balkanskim zemljama poput Grčke i Albanije. U Hrvatskoj slušanje ove vrste muzike je kao ultimativni čin nacionalne izdaje, pokoravanje neprijatelju (kako su to zaista i okarakterisali neki desno orijentisani hrvatski portali).

Moralistička histerija koja trese dio hrvatske javnosti, a tiče se muzičkih ukusa i estetike, nije ograničena samo na turbofolk. Ovo ljeto je u Puli zabranjen koncert hrvatskog tamburaškog benda „Mejaši“ s objašnjenjem da je riječ o „birtijaškoj glazbi“. Postavlja se pitanje: „Po kojim kriterijima neko određuje koja je muzika moralno prihvatljiva?“

Tekstovi Aleksandre Prijović nisu vulgarni, nacionalistički ili na bilo koji način provokativni već su tematski vrlo slični tekstovima drugih pjevačica istog žanra. Najčešće pjeva o neuzvraćenoj ljubavi, ali s progresivnijim stavom po pitanju muško-ženskih odnosa, od naprimjer Cece koja u tekstovima normalizuje zlostavljanje i patrijarhat. To se ogleda u dobro poznatim stihovima kao što je „Ličiš na moga oca, isto je mojoj majci užasne stvari radio“ ili  „Kad bi bio ranjen, krvi bih ti dala“.

Od istoka do zapada

Ono što definitivno razdvaja Aleksandru Prijović od drugih folk pjevača jeste njen ulazak u mejnstrim medijski prostor Hrvatske (gostovala je na HRT-u) i sudeći po online komentarima osvojila je simpatije javnosti.

Još jedan bitan segment je i svojevrsni protok vremena. Aleksandra, kao i većina njene publike, pripada postratnoj generaciji, kojoj su ratna dešavanja dio skoro pa daleke prošlosti. Sama forma turbofolka se radikalno promijenila od devedesetih budući da ima više elemenata pop i elektronske muzike što je čini i prihvatljivijom mlađoj generaciji.

Njena turneja po regiji simboličnog naziva „Od istoka do zapada“ obara sve rekorde po brzini i broju prodaje karata, što je samo dokaz njene velike popularnosti. U tom smislu možemo je uporediti s američkom pjevačicom i svojevrsnim pop kulturnim fenomenom Taylor Swift, koja je izgradila ogromnu fan bazu, iako je također od pojedinih kritičara bila okarakterisana kao površna pop kulturna pojava. Bez obzira na karakteristike, ona je po broju hit singlova srušila muzičku veteranku Barbru Streisand.

Brena za milenijalce

Iz svega navedenog možemo zaključiti da animozitet koji mnogi hrvatski, ali i drugi regionalni estradni umjetnici osjećaju spram Aleksandre Prijović više ima veze sa svojevrsnom ljubomorom na njenu popularnost, nego s nekim prefinjenim muzičkim ukusom.

Aleksandra Prijović je Brena za milenijalce ili, da parafraziram bosanskohercegovačku teoretičarku kulture Danijelu Majstorović, Aleksandra Prijović jeste verzija Cece, ali bez balasta Arkanovih zločina i devedesetih. Aleksandra Prijović je evolucija, novi trend, ona nije neka turobna prošlost, već naprosto postratna budućnost.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli 𝗜𝘇𝗹𝘂𝗱𝗲𝗹𝗶🪪 (@izludeli)

*Naslovna fotografija preuzeta sa zvanične FB stranice “Aleksandra Prijović”.

Najčitaniji tekstovi

ODGOVORI PSIHOLOGA 30: „Riječi mogu da liječe“
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – arapsko-izraelska normalizacija odnosa i eskalacija palestinsko-izraelskog sukoba jačanjem postojećih i formiranjem novih frakcija otpora
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Premotaj: Žene u BiH - od Kraljevine Bosne do danas
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
20 godina Zakona o slobodi vjere – Je li samo hidžab problem i smetnja državnim institucijama?
Bošnjak i Srpkinja, Hrvatica i Rom... Kako izgledaju mješovite veze u BiH?
More Stories
Šarac komarac, iglicama boc