Hoćeš ti sada biti Hrvatica? Da li to znači da ćeš od sada biti muslimanka? Da li se ljubite tri puta? Šta ako ti dijete hoće u crkvu, a ne u džamiju? Zar ti ne valja ni jedan Hrvat, nego mora biti Srbin? Zar ti niko od naših nije po volji?, samo su neka od pitanja kojima su obasipani moji sagovornici.
„Svi bi htjeli eurokrem BiH, da su u istoj kutiji, ali da se crna i bijela strana ne miješaju”, slučajno na kafi govorim prijateljici i tog trenutka shvatam da će ovo biti tema mog novog teksta za Karike. Vođena tom mišlju odlučila sam ispitati kako izgleda biti u tzv. mješovitim vezama i kako je okolina reagovala na njih.
O svom iskustvu i vezi s pripadnikom druge nacije za Karike govori Jelena (22), studentica iz Banja Luke.
Ja sam Srpkinja, moj momak je Hrvat. Veza nam je odlična i nemamo problema. Prema tome, znam da je moguće odlično funkcionisati u mješovitoj vezi. Tako da, ako mene pitate, najbitnije je da nađete osobu koja vam odgovara bez obzira je li vaše vjere i nacije ili nije.
Za našu sagovornicu mješovita veza je super zato što imate mogućnost da upoznajete drugačije običaje.
S druge strane smatra da su ljudi koji od različitosti zaziru začahureni u svoj jednolični svijet koji im je nametnut kroz odgoj. Treba se otvoriti prema drugim ljudima i dati im priliku da pokažu da vrijede isto koliko i mi, a ne lijepiti im etikete i označavati ih kao loše zbog pripadnosti drugoj naciji.
Jelena potvrđuje kako postoji i druga strana i nije lako izaći na kraj s osuđujućom okolinom i neprijatnim pitanjima, ali da nije nemoguće ako se dovoljno želi.
Dosta puta sam nailazila na neodobravanje i nerazumijevanje, ali sam svjesna da ako želimo promjene moramo krenuti od nas samih.
Jednom me drugarica na kafi pitala da li se spremam da uskoro postanem Hrvatica.
Po njenoj logici, žena postaje dio nacije iz koje je njen momak/muž. Objasnila sam joj da ću ja ostati ono što sam uvijek bila, ne odustajući od toga, ali da sam spremna prihvatiti i druge običaje, želje i potrebe. Zar nije lijepo slaviti dva Božića?, dodaje za naš magazin.
Jovana (24) studentica iz Banja Luke govori o položaju žene u bosanskohercegovačkom društvu te ističe da se pitanja o promjeni vjere ili novonastala pripadnost drugoj naciji odnosi samo na žene.
Da li ćeš sada biti muslimanka? – to je jedno od pitanja upućeno meni, a šta to zapravo znači? Da li ste nekada čuli da je neko pitao muškarca da li će mijenjati vjersku pripadnost pod uticajem izabranice? Ja nisam, a to su česta pitanja upućena ženama, što bi značilo da se žene i dalje tretiraju kao osobe bez stava podložne promjenama pod uticajima drugih.
Za Karike dodaje da bi voljela da se na promjene ne čeka decenijama, i da se odmalena djeci prezentuje kako se uz poštovanje i ljubav sve može postići.
Mario (28), student iz Hrvatske, kaže da ljude ne svrstava u nacionalne kalupe, ali je primijetio da se to u BiH često dešava, te da je tema rata još jedna zanemarena tema o kojoj se govori samo iz perspektive „naši”, a koja predstavlja kamen spoticanja u odnosima mladih.
Živio sam i u FBiH i u RS i shvatio sam da je ovdje veoma zastupljeno i važno ko je ko i odakle je. Moja djevojka je Srpkinja i meni to uopće ne smeta.
Ne vidim po čemu je drugačija od mene i zašto bi mi to smetalo. Naravno, ljudi su znatiželjni i zanima ih da li mi ikada pričamo o ratu, a kada odgovorim da pričamo ostanu preplavljeni nevjericom. Ili da li se ljubimo tri puta ili kada kažu zar nije bilo ″naših″.
Pa eto nije bilo, jer ljubav ne poznaje granice ni nacije. Kada bi bilo više ljubavi, svijet bi bio ljepše mjesto, govori za Karike.
Sara (24), studentica iz Doboja, iz primjera svojih roditelja kaže da ne vidi ništa sporno niti čudno u sjedinjavanju ljudi, ali i vođena iskustvima roditelja tvrdi da su problem starije generacije pogotovo nakon ratnih dejstava.
Ne vidim šta je tu toliko strašno ili čudno u današnje vrijeme. Nekada davno to i nije bio veliki problem, a iz razgovora s roditeljima zaključujem da su od rata mnogi postali moralisti i ″veliki″ vjernici. Uvijek se vraćamo na teme koje smo odavno trebali da sažvačemo. Ljudi su navikli da iznose svoje mišljenje i veoma vode računa šta drugi ljudi pričaju o njima. Za mene to nije bitno, ljubav je najvažnija, dodaje za Karike.