Uspjeti u Bosni i Hercegovini nije jednostavno nikome, a naročito osobama s invaliditetom i drugim poteškoćama. Barijere posvuda – od ulice do škole, a pogotovo na putu do posla ili trona sportske dvorane.
Na inkluziji se radi, ali nedovoljno. Međutim, uprkos svim poteškoćama s kojima se susreću, brojni su pozitivni primjeri uspjeha mladih ljudi koje invaliditet nije spriječio da ostvare neke od zacrtanih ciljeva.
S invaliditetom je teško, ali nije nemoguće
Delila Veladžić iz Velike Kladuše je potpuno slijepa od rođenja zbog uklještenja očnih živaca, te nistagmusa, što znači da ne može kontrolirati pokrete očiju.
Za „Karike“ najprije otkriva da je itekako bilo prepreka u njenom životu te da joj je nedostatak vida ograničio mogućnosti.
„Puno toga bih ja voljela i željela raditi, ali ne mogu zbog nedostatka vida. Ipak, trudim se da kroz život idem pozitivno i da ne dozvolim svom invaliditetu da me sputava u bilo čemu“, priča nam Delila ističući da, kao i svaki živ čovjek, ima i uspona i padova, ali se trudi motivirati sebe kroz život i da živi svoj život najnormalnije što može.
Delila, privatni arhiv
Nakon završetka osnovne i srednje škole u rodnom gradu, na studije je došla u Sarajevo – na Filozofski fakultet. Uz najbolju volju i svesrdnu podršku i pomoć svoje porodice, nije uspjela završiti studije. Nedostatak stručne literature za slijepe i slabovidne osobe i otežano kretanje uz stepenice fakulteta samo su neke od prepreka zbog kojih je odustala od studija i odlučila se vratiti u Veliku Kladušu.
„Nakon studija zbog kojeg sam se vratila u Veliku Kladušu otvorila sam svoj salon za masažu 2019. godine. Nažalost, zbog pandemije koronavirusa 2022. godine sam bila primorana zatvoriti biznis. Malo mi otežava to što se po gradu ne mogu kretati sama bez pratnje, pa za svakodnevne stvari kao što su otići u prodavnicu, izvaditi neki dokument i nešto takvo moram da idem s ocem. Ali, bez obzira, nađem način da obavim šta trebam. Nazovem taksi, odveze me na određenu adresu i ja završim šta je potrebno. Olakšava mi situaciju to što su moja porodica i moja najbolja prijateljica meni najveća podrška. Bez njih bi mi bilo puno teže ići kroz život“, iskrena je Delila koja zrači pozitivnom energijom.
TikTok koristi za edukaciju o životu osoba s invaliditetom
S obzirom na to da joj je mogućnost za rad otežana, pored masaža bavi se i prodajom kozmetike, ali i društvenim mrežama čiji utjecaj koristi za edukaciju o životu osoba s invaliditetom.
„Na TikTok društvenoj platformi pokušavam edukovati ljude i kroz pokazivanje svog svakodnevnog života dokazati da mi, osobe s invaliditetom, bez obzira na naše nedostatke i prepreke, smo sposobni za život i možemo postići ono što želimo. Nama treba podrška prije svega naše porodice, a zatim i podrška cjelokupnog društva“, ističe Dalila za „Karike“, ponosno naglasivši da na toj mreži ima zavidan broj pratilaca – skoro 33.600 pratilaca, što je čini jako zadovoljnom.
Bez obzira na njen pozitivan i iskren pristup, kao i svi drugi koji se odluče na taj korak, izložena je govoru mržnje, što je još jedan od velikih problema današnjice.
„Nije sve uvijek bajno i sjajno, itekako se susrećem s ružnim i uvredljivim komentarima, ali sam oguglala na njih“, rekla nam je Delila.
Za kraj našeg razgovora imala je i poruku za sve osobe s invaliditetom: „Slušajte svoje srce, slijedite svoje snove, nikada ne odustajte, ne predajite se! Ako ste vi sigurni da nešto možete, nikad, ali nikad ne dopustite da vam neko sruši vaše snove!“
Delila, privatni arhiv
Sve se može kad se hoće
Za „leptire bez krila“ čula je cijela Bosna i Hercegovina, a i dijaspora. Ismail Barlov i Ismail Zulfić dva su trinaestogodišnjaka čiji su uspjesi dvostruko impresivniji od drugih. Oba dječaka rođena su bez ruku, no to ih nije spriječilo da treniraju plivanje, iako svi znamo da su za taj sport, u kojem rade svi mišići i oba uda, potrebne ruke. I ne samo da treniraju, nego i osvajaju medalje, pa su ove godine ostvarili zapažen rezultat na Evropskom seniorskom prvenstvu u Portugalu, gdje je Barlov postao i prvak Evrope.
U aprilu 2018. godine Ismail Barlov je počeo s treninzima plivanja na inicijativu njegove majke koja je vidjela na društvenim mrežama kako Plivački klub „Spid“ trenira osobe s invaliditetom.
„Prije toga je znao plivati te u plivačkom klubu počinje s usavršavanjem plivačkih tehnika“, otkriva u razgovoru za „Karike“ Ismailov otac Nihad Barlov.
Na svoje prvo međunarodno takmičenje u Rijeku (Hrvatska) odlazi već s nekih šest mjeseci treniranja, gdje odmah postiže odlične rezultate.
„Tako otprilike počinje njegov plivački put koji je postajao sve bolji i bolji, a samim tim su se i obaveze počele povećavati. Ali Ismail je po prirodi veliki borac i nikada nije rekao da nešto ne može raditi. Svaki put nas je iznenađivao svojom voljom i željom da nešto uradi tako što uvijek nađe način kako. Kao što on kaže – sve se može kad se hoće“, priča nam Nihad.
Ismailu plivanje mnogo znači i godi, jer se uz treninge osjeća bolje, kako fizički tako i psihički.
„Kako su rezultati bili sve bolji i bolji, tako su i ljudi manje primjećivali njegove fizičke nedostatke. Ismail je danas postao uzor i motivacija velikom broju djece, kako s invaliditetom tako i tipičnoj djeci“, ističe Nihad dodajući kako Ismail ima veliku podršku drugara iz školskih klupa, kao i menadžmenta škole.
privatni arhiv sagovornika
Individualiziran pristup treningu
Za „Karike“ smo razgovarali s njegovim bivšim trenerom Admirom Malićbegovićem koji ga je trenirao u Plivačkom klubu „Spid“. Zanimalo nas je kako je raditi s osobama s invaliditetom, kakav pristup je potreban i, na kraju, kakvi su oni za rad.
„Rad s osobama s invaliditetom zahtijeva empatiju, strpljenje i prilagodljivost, uzimajući u obzir različite vrste i stepene invaliditeta. Važno je pružiti individualiziran pristup svakoj osobi, s puno truda i ljubavi. Svaki napredak koji se ostvari predstavlja veliku nagradu i motivaciju za nastavak rada u tom pravcu. Komunikacija je ključna – važno je jasno komunicirati i slušati kako biste bolje razumjeli njihove potrebe i osigurali njihov napredak“, priča nam trener Admir ne krijući i kako rad s osobama s invaliditetom može biti izazovan, ali također može biti izuzetno ispunjavajući jer doprinosi njihovom ličnom razvoju i osjećaju samopouzdanja.
„Često, kao trener, osjećam da sam mnogo više naučio od njih nego što sam im mogao pružiti. Njihova upornost, hrabrost i nevjerojatna volja za životom su inspirativni i podsjećaju nas koliko male stvari mogu značiti puno. Svaki uspjeh, čak i najmanji, doživljavaju kao veliku pobjedu, podsjećajući nas na važnost cijenjenja svakog malog trenutka“, zaključuje Admir.
