Don’t ask, don’t tell i druge porodične tajne

Vjerovatno ne postoji važniji niti prelomniji trenutak u životu LGBTI osobe od coming outa. A to famozno autovanje nikad nije samo jedno. Ponekad se autujemo pola života, osjećajući pred svako sljedeće gotovo jednaku figu u stomaku.

Neka nose veću težinu, emotivno su potentnija poput onog prvog, onog kad napokon izgovorimo sve ono toliko puta ranije izgovarano tek svom odrazu u ogledalu. I to prvo, za razliku od brojnih proba i priprema, protekne najčešće nemušto, kao na času kad baš i nismo učili. Ali protekne i ipak kažemo, makar krijući se iza kojekakvih eufemizama.

Ta prva autovanja, kažu statistike, najčešće odradimo s prijateljima i prijateljicama, ponekad i sa sestrama i braćom, a prilično rijetko s roditeljima. A baš to autovanje roditeljima nosi vjerovatno i najveći emocionalni i oslobađajući kapital, naročito kada, što je dosta čest slučaj, dođe posljednje, kada svi, osim njih, već sve znaju.

I tada, i nakon stotinu pređenih mostova, ono je posve u superlativima: najljepše, najteže, najbolnije, najvažnije.

A šta kada se i to, baš to naj-naj-naj autovanje, ponavlja za svakim ručkom, na svakom rođendanu, pri svakom gledanju serije, na svakom izletu? Šta kad se takva autovanja rastegnu do u beskraj, kao vječni rikošet, uporni mali meci koji stalno udaraju o zidove i nikad ne stižu na odredišta? Za pacifističku ideju svijeta, divna metafora, meci koji nikoga ne ubiju, ali ovakva svakodnevna ranjivost o kojoj ovdje govorimo ipak ubija. Uglavnom i ponajviše – nas same i naše partnere/ice.

Djevica Marija i oprano suđe

Uvijek se nasmijem kad se sjetim priče prijateljice koja se, tako, u raznim prilikama nakon onog ključnog prvog autovanja, autirala porodici koja je, uvijek jednako i uvijek konjskom upornošću, u svakoj prilici zaobilazila tog slona u prostoriji. Prijateljica je bila uporna, govorila o svojim djevojkama, dovodila ih na upoznavanja, bezbroj puta ih ispravila kada su joj tadašnju djevojku s kojom je živjela nazivali cimerkom. Oni su s druge strane bili uporni u svom ignorisanju. Jedne takve prilike, u posjet prijateljici došao je njen drugar iz drugog grada kojeg je prijateljičina mama već neko vrijeme simpatisala kao finog, odgojenog i upitnog mladića. Kada je otišao, upitala je kćerku: Hoće li biti nešto između tebe i J? Znaš da bih ja voljela.

Nakon minute nevjerice, prijateljica je, gledajući je tupo, rekla: Marijo Djevico i svi sveci, po hiljaditi put: ja sam lez-bej-ka!

Mama se, priča prijateljica, okrenula i otišla prati suđe kojeg nema. Doslovno ga je uzimala sa sušila pokraj sudopera i opet ga prala. Duhovitosti anegdote u prilog, prijateljica je odrasla u ne naročito religioznoj, ali porodici koja je držala do nekih običaja iz islamske tradicije čijim dijelom Djevica Marija i svi sveci zasigurno nisu bili.

Ne znam otkud mi Gospa, ali u tom trenutku sam bila u vezi s curom šestu godinu, stvarno sam bila šokirana tolikom ignorancijom – rekla je.

Ne znamo je li zahvaljujući Blaženoj Djevici ili ne, ali od tog dana mama više nije pitala ni za J., ni za druge muškarce u njenom životu.

No, nisu sva iskustva anegdotalna, niti su sve LGBT osobe toliko uporne u stajanju iza svog identiteta kao navedena prijateljica. Ne čini ih to kukavicama, nipošto, svi imamo različite dinamike i puno pravo da nekad priznamo da smo umorni. A beskrajna autovanja umiju umoriti, baš kao da se svakog jutra budimo u istom danu, poput Billa Murraya u onom prastarom filmu.

Zbog tog umora od nepriznavanja, znatan broj LGBT osoba pristaje da živi u tampon zoni zvanoj „Don’t ask, don’t tell“ u kojoj se autovanje desilo, ali kao da nije, i obje strane pristanu na taj prešutni dogovor: nešto postoji, ali je tabu i bolje da o tome ne govorimo.

Bolje za mene, misle LGBT osobe, jer taj stres autovanja ne moram stalno da ponavljam, a bolje i za nas, misle roditelji, jer to nije nešto što možemo da prihvatimo, pa možda i ‘prođe’ ako se dovoljno dugo pravimo da ne postoji.

U toj „Ne govorim, ne pitam“ zoni Mirza ide na ljetovanje sa svojim dečkom Dejanom, ali se, u šturim telefonskim razgovorima, postavljaju pitanja poput kakvo je bilo vrijeme, kakav je smještaj, je li skupo, čuvaš li se da ne izgoriš… Pristaje na to i Mirza pa pošalje pokoji selfie ili kakav kičasti zalazak na horizontu. Mama stavi Viber srce, a zajedničke fotke s partnerom ostanu za onaj zaključani Instagram profil za odabrane prijatelje.

U cijeloj toj predstavi koju svakodnevno izvodimo, roditelji – a golem je, počesto, ego roditeljski – ne vide drugu stranu i koliko ta tabuizirana komunikacija može utjecati na partnersku sreću njihovih sinova ili kćeri.

Jer šta kada je Dejan potpuno aut i njegovi roditelji nedjeljom prave Mirzi omiljeni kolač, čestitaju mu rođendane i pitaju kako je prošao pregled od kojeg je strepio? Šta kada se u partneričinim/partnerovim porodicama osjećamo kućnije nego kod vlastite kuće?

Knedle sa šljivama njene mame

Ali ona je stvarno dobra mama – kaže u vječnoj priči o porodicama ista ona prijateljica s početka priče.

Stvarno jeste, ali donde dokle ona misli da su joj dosezi. Zna biti tako pažljiva prema meni i ne znam šta bi joj falilo da tu pažnju podijeli. Jednom sam joj rekla da mi E.-ina mama pravi knedle jer zna da ih obožavam. Zašutila je u šoku. Imam osjećaj kao da je na tren osjetila da joj neko, i to nepoznat neko, neko ko će, očito, do kraja života ostati nepoznat, jer nema ‘prije’ kad je dijete gej, krade njenu jedinicu. Sjećam se kako je šutila, pa tek kasnije uz neku seriju koju nije gledala, ne gledajući u mene, već kroz ekran, rekla: ‘Pa, kakve su joj, jesu l’ mekane?’ I meni nekako tad bilo baš lijepo. Kao eto, nešto smo razmijenile.

Nekada su zidovi nepremostivi, a nekad im makar koju ciglu iz čvrste konstrukcije izbije priča o knedlama sa šljivama djevojkine mame.

Makar toliko, jer svaka je cigla važna, prevažna.

Lamija Begagić

Blog je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj bloga isključiva je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Ko će pobijediti čovjeka?
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
Sarajevski studenti književnosti na strani ideologije Vojislava Šešelja
More Stories
Sve što niste znali o femicidu