Amela Mustafić, mlada bh. pjesnikinja: Ogledajte se u očima beskućnika i napisat ćete pjesmu o čovječanstvu

Azra Nezirić je razgovarala s mladom bh. pjesnikinjom Amelom Mustafić o poeziji, izdavaštvu, prevođenju, nastavi književnosti u školama, ulozi poezije u savremenom društvu…

Amela Mustafić mlada je bh. pjesnikinja. Rođena je u Srebrenici 1994. godine. Diplomirala je i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Odsjek za književnosti naroda Bosne i Hercegovine i bosanski, hrvatski i srpski jezik. Objavila je knjige poezije „Umiranje djetinjstva“ i „Umiranje imena“. Poezija joj je prevođena na engleski, italijanski, makedonski i romski jezik, a stihovi su joj prisutni u dokumentarnom filmu „Oživjeli“, te u Pravopisu bosanskoga jezika. Zastupljena je u književnim časopisima, zbornicima i antologijama.

Amela Mustafić. Foto: privatni arhiv

Amela, izdala si dvije zbirke poezije. Objavljena si u mnogim, čak i svjetskim pjesničkim antologijama. Šta to za tebe znači i koliko je mladim autorima važno objavljivanje?

Uvijek sumnjam u svoju poeziju, uvijek mislim da sam mogla to napisati ljepše i bolje. Mislim da je uspjeh baš u sumnji, jer tad uvijek imaš prostora da napišeš svoju najljepšu pjesmu. Ja je još nisam napisala. A nagrade – one su mi samo potvrda da sam na pravom putu da napišem svoju najljepšu pjesmu. Objavljivanje je od velike važnosti za autore, jer samo tako mogu dobiti povratne reakcije. Objavljivanje je i most koji neprekidno raste prema svojim obalama (ljudima).

Koliko je pjesništvo danas aktuelno? Gdje se ono sve i na koje načine pojavljuje i manifestira u društvu?

Pjesništvo je uvijek aktuelno, ali ljudi toga nisu svjesni. Ja vidim poeziju u svemu što pogledam. Poezija se manifestira u svim ljudima. Ljudi se prepoznaju samo onda kada se ogledaju u tuđim očima. Ogledajte se u očima beskućnika i napisat ćete pjesmu o čovječanstvu.

S obzirom na to da si za neka pjesnička takmičenja morala prijaviti pjesmu u prevodu, kaži nam kakav je to proces i kako pjesnici danas prevode vlastite retke u takve svrhe?

Nikad se pjesma ne može u potpunosti razumjeti na tuđem jeziku, i nikad se potpuna smisao pjesme ne može prevesti na neki drugi jezik. Poeziju je teško do kraja izanalizirati i na materinskom jeziku, stoga, uvijek smo pomalo izgubljeni u prevodu. Za svaki prevod se treba tražiti prevodilac kojem je ta poetika bliska i to zna biti mukotrpno, jer je potpuno na autoru.

Znamo da država i njeni organi ne ulažu napore ni novce u kulturu i umjetnost, no može li pjesnička riječ da opeče? Ima li tu moć performativnog, onoga koje mijenja?

Pjesnici su ti koji svojom poezijom slikaju društvenu stvarnost, i ta stvarnost nikada u potpunosti neće imati povjerenja u društva. Mladi pjesnici i pjesnikinje se nikada ne trebaju boriti za povjerenje i mjesto u društvu, nego trebaju raditi na svom književnom stvaralaštvu i stvoriti prostore za koje će se boriti društvo da stane u njih.

Kakva je recepcija tvoga rada u Bosni i Hercegovini, Sarajevu te rodnoj Srebrenici?

Moje pjesme na svakom konkursu izvan granica Bosne i Hercegovine su dobile svoje mjesto, ali u mojoj državi, na konkursima, nisu. U Sarajevu, naši pjesnici i književni kritičari su prepoznali moju poeziju. U rodnoj Srebrenici najteže mi je čitati poeziju, jer su ti ljudi tamo najviše moji i za njih čuvam svoje najljepše pjesme.

Postoje li neke institucije koje na bilo kakav način vode računa o mladim autorima te ih bodre i usmjeravaju na takmičenja, pomažu u prevodima i slično?

U mojoj zemlji ne znam ni za jednu instituciju koja vodi računa o mladim autorima i koja ih bodri, nažalost. Ali moram kazati da je profesorica s Filozofskog fakulteta, Amira Sadiković, jedina koja je prevela mojih nekoliko pjesama na engleski jezik i time odala veliko poštovanje prema mojoj poeziji. Zbog toga sam mnogo sretna.

Radila si i u školi. Kako se izvodi nastava književnosti i postoje li nedostaci u izvedbi iste?

Itekako da postoje nedostaci. To sam najviše primijetila radeći instrukcije s djecom u osnovnoj školi gdje im kroz poeziju objašnjavam šta su imenice i u kojim su padežnim oblicima napisane. Vraćam se na svoje prvo radno iskustvo gdje sam, putem poezije, djeci objašnjavala da kroz stihove analiziraju sebe, da uz njih nauče razmišljati, nauče govoriti, nauče izražavati svoje emocije riječima… Mislila sam da i oni, da i ja zajedno s njima, gradim mostove između sebe i svijeta. Sada učim da sam pogrešno radila… Ali i shvatam zašto ljudi bježe od čitanja poezije. Sjetim se i jedne Azre kroz čije sam časove sintakse bila u zanosu između Mešinog raskopavanja duše i klauza zavisnosloženih rečenica do septembarskog roka. Negdje postoje neke rupe. U meni, pjesniku ili moranju držanja kalupa. Ali, desi se nekad da neko priđe i kaže: „Zbog tebe ponovo čitam.“

Većini učenika, ali i studenata, poezija predstavlja problem. Takav je scenarij i kad razgovaraš s vrlo obrazovanim ljudima. Zašto ljudi imaju averziju prema pjesništvu?

Kada vas ubiju na prvim časovima poezije obgrljenim, parnim, nagomilanim i unakrsnim rimama, potom metaforama, imenicama, padežima, epitetima, opkoračenjima, tercinama, katrenima, glagolima radnje, stanja i zbivanja, a ne kažu vam da zatvorite oči i stvarate svoje lirske slike – uvijek ćete imati averziju prema poeziji.

U jednoj svojoj pjesmi si rekla nešto, u parafrazi, da imaš devet života (aluzija na mačku), u svakom bi studirala književnost. Zašto?

Studiranje književnosti za mene je bilo put pronalaska sebe. Tamo sam naučila razmišljati, tamo sam postala ono što sam sada i ponosna sam na to. Studij književnosti, ako mu se dozvoli, može proizvesti lidere koji će mijenjati svijet, ljude koji se neće bojati razmišljati svojom glavom, ljude koji će se bojati samo sebe.

Reci nam, Amela, prema tvom mišljenju, kakvoj to vrsti društva stremimo ukoliko nam je književnost svedena na akademiju?

Stremimo, stremimo i stremimo samo prema ponorima.

Kakvu bi poruku poslala mladima? Kakvu književnost da čitaju? Imaš li neke preporuke?

Mladi trebaju da prate svoj unutarnji instinkt jer sve kreće od srca. Mladi trebaju čitati svu književnost dok ne nađu onu u kojoj se pronalaze, a kada se pronađu tek tada trebaju čitati samo ono u čemu se pronalaze. Doduše, s godinama se to mijenja, ali će ih uvijek jedan put pronalaska voditi prema pravim putevima.

Za kraj, možeš li s nama podijeliti neku svoju pjesmu?

SEOSKA

Jednom ćeš zaboraviti

da si zaboravio odlaziti

tamo gdje si ponikao.

Gutao si,

ne odlazeći,

ruralne dijalekte

prljave sokake,

truhle jabuke,

napukle jagodice

oca i majke

u lijehama luka.

Mrtvilo ženskog

glasa

u mirisu muškog znoja.

Poderane majice,

na djeci

svojih rođaka.

Umrle ptice,

u grudima žena

koje nisu rodile muško.

Dimije,

natopljene

mirisom kravljeg mlijeka.

Bokal vode,

kojim uz akšam

spiraš mirise svojih korijena.

Voda,

voda

pluta vremenom

tvoje nutrine

do mostova

gradskih voda

da izvire izvorom tvoga korijena

kada ostariš.

Najčitaniji tekstovi

Studentice Odsjeka za žurnalistiku u Tuzli podnijele prijavu protiv profesora: Da li je ovo još jedan slučaj bez epiloga?
Intervju s dipl. iur. Nives Jukić, ombudsmankom BiH za ljudska prava: Iza svakog statističkog broja stoji ljudsko biće
Zlatna Karika Azra Pargan: Kroz festival „Moja prva knjiga“ predstaviti što veći broj autora
Male sredine često ne cijene uspjeh „svoje djece“: U Brezi žive i ginisov rekorder i iznadprosječno inteligentni ljudi
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Zašto upisati elektrotehniku u Tuzli?
Da li me moj muž silovao? Između realnosti  i zakona
Zlatna Karika Saldina Nurak: Programiranje nije struka za slabiće
More Stories
Emigrantski sevdah: Utoplite se, Varšava je hladan grad