Tokom ljeta prošle godine, kako mi je na tadašnjem poslu isticao ugovor, bio sam u potrazi za novim poslom. Nakon traženja i apliciranja na desetine pozicija, van države i u državi, iz jedne internacionalne nevladine organizacije, s uredom u Sarajevu, sredinom jula mi je javljeno da me žele zaposliti na poziciji projektnog asistenta. Iako organizacija ni projekt nisu direktno vezani za moj profesionalni angažman ni interesovanje, ponudu sam naravno prihvatio. Mjesec dana poslije, sredinom avgusta, počeo sam raditi na toj poziciji, na kojoj ću ostati 9 mjeseci, iako je prvobitno planirano da ostanem 13 mjeseci.
Stereotip o NVO uhljebima
Odmah po dolasku sam potpisao ugovor o radu, plata i doprinosi su bili dobri i redovni, a kolegice i kolege veoma prijatni i druželjubivi. Prvih dana sam upoznao dvoje kolega iz tima, kolegicu S. S., specijalistkinju za implementaciju projekta i kolegu F. Š. koji je bio biznis specijalista. Menadžericu projekta F. S., koja se javila e-mailom na moj prvi radni dan, sam upoznao tek sedmicu-dvije kasnije, nakon njenog povratka s godišnjeg odmora. Moram ovdje dodati da, nakon prvih par dosadnih dana upoznavanja i raznih induction sesija, pošto je naš tim bio sačinjen od samo četiri osobe zadužene za implementaciju ogromnog i veoma intenzivnog projekta, stereotip o nevladinim orgnizacijama kao uhljebima i neradnicima odmah je pao u vodu. Naravno, kako stereotip – za razliku od predrasude – može biti dobar ili loš, pomislio sam (i dalje mislim) da je ovo dobro: da se proaktivno i intenzivno radi, proizvodi i mijenja postojeće stanje, status quo.
Izazov za mentalno zdravlje
Upadajući možda ovdje u paradoks, nakon ovog iskustva sve više propitujem ovaj i ovakve (neoliberalne) koncepte rada, jer smatram da opasno utječu na fizičko i mentalno zdravlje zaposlenika unutar organizacije koja provodi projekte. Prilagođavajući organizaciju i implementaciju velikih i intenzivnih projekata brzini vremena u kojem živimo, ali i zahtjevima donatora, uz mali broj ljudi zaposlenih na projektu, result-oriented agenda i rokovi koji se moraju ispuniti gaze sve pred sobom. Tako sam se i ja našao na tom udaru, završavajući pregažen.
Kako je sve počelo?
Sve je počelo nekih mjesec dana nakon mog zaposlenja u septembru 2019. godine. Za mjesec dana trebalo je organizovati četverodnevnu studijsku posjetu van države, za otprilike 50 ljudi. Zadatak, kao novom i posljednjem članu tima – iako to nikad nisam ranije radio – je pao na mene. Organizovati prevoz, sigurnost, smještaj, hranu, ispunjen program tokom studijske posjete ali i vrijeme za slobodne aktivnosti, složićete se sa mnom – nije jednostavan zadatak. Naročito uzimajući u obzir komplikovane interne procedure i birokratizovanost same organizacije. Ovo pitanje procedura i birokratije sam, skupa s kolegicama i kolegama, više puta probao staviti na dnevni red senior menadžmenta organizacije, ali bezuspješno. Većinom smo dobijali odgovor da su stvari takve kakve su, da se ne mogu promijeniti, i da se jednostavno naviknemo i uklopimo.
Već nakon ove studijske posjete i defetističkog odgovora poput ovog, počeo sam se premišljati i razmišljati o otkazu i odlasku iz organizacije. No, kako nisam imao drugu otvorenu opciju, odlučio sam sačekati, probati, izdržati zbog projekta i kolega s kojima radim.
Katastrofalno razumijevanje
Tek što smo se vratili sa studijske posjete, dan poslije, menadžerica nas obavještava da za mjesec dana – znači u novembru 2019. godine – trebamo organizovati i održati veliki događaj za goste iz cijele Bosne i Hercegovine, njih dvije stotine. Bez ikakvog odmora i predaha, a zbog veoma kratkog roka do tog događaja, odmah smo se bacili na posao. Pored stvari kao što su bile one za studijsku posjetu – prevoz, smještaj, hrana, program, agenda – ovaj događaj je oduzeo još dodatnog vremena, truda, energije, i donio nam mnogo poziva, e-mailova i prekovremenog rada, radi pisanja i slanja pozivnica i poziva relevantnim gostima i institucijama. Umorni od studijske posjete, ne moram vam dodatno ni govoriti koliko smo bili umorni i izluđeni od pripremanja ovog događaja i svega što mu je prethodilo. Podrška menadžerice u ovom slučaju nije falila, ali lanac opskrbe (supply chain) unutar organizacije i njihovo „razumijevanje“ je bilo katastrofalno. Nikakvu podršku nismo dobijali od njih, već nasuprot. Kako sam već rekao iznad, zbog loših i komplikovanih internih procedura te same birokratizovanosti organizacije, na naš poziv za pomoć i olakšavanje stvari obično smo dobijali odgovor da su stvari takve, da ne mogu drugačije i da oni ne mogu ništa uraditi po tom pitanju. Tad sam shvatio i prokomentarisao s kolegicama i kolegama da izgleda tako da mi (projektni timovi) služimo njima, a ne oni nama kao pomoć i podrška u (uspješnoj?) implementaciji projekta. Ova stvar se nastavila do kraja, a vjerujem da se ništa nije promijenilo ni sada, no ispravite me ako griješim.
Promjena koja ne znači bolje
Kako sam po završetku ovog događaja iz novembra 2019. godine bio pri kraju svog probnog rada, opet sam mislio da je možda najbolje da odmah dam otkaz, jer tako više nisam mogao. Otkazni bi rok bio sedam dana, umjesto mjesec dana kada bih dao otkaz van probnog rada, što je puno kraće, i sve bi brzo bilo gotovo. No tada nas menadžerica obavještava da će ona otići s projekta i da je otvoren poziv za njenu zamjenu. Prva misao mi je bila, odlično, doći će neko drugi, bolji, razumniji, recimo uslovno – sporiji. Naravno, promjena ne znači uvijek bolje, već može biti puno gora. Na mjesto menadžerice projekta senior menadžment organizacije odabiru kandidatkinju V. B. bez ikakvog relevantnog iskustva za vođenje projekta, koja na posao stiže sredinom decembra 2019. godine. Iako sam već od sljedećeg dana bio na godišnjem odmoru, taj jedan dan smo uspjeli uvidjeti neke stvari: V. B. ne pamti dobro imena osoba, a ima i problema sa pažnjom i koncentracijom – što će sljedećih mjeseci koštati najviše ugleda projekta i organizacije, ali i našeg zdravlja.
Morali smo pisati i provjeravati i njene e-mailove
Mislili smo da će ovo „proći“ nakon nekog perioda, da joj samo treba vremena da se navikne, adaptira, da zapamti stvari vezane za projekt, kao i imena kolegica i kolega unutar organizacije, ali i partnera u projektu, no to se jednostavno nije dešavalo. Na mnogim sastancima menadžerica nije znala o čemu se tačno radi, ko su ljudi s kojima imamo sastanak, ko su nam partneri u projektu, i šta se tačno treba dogovoriti i realizovati. Pored toga, dešavao se ogroman pritisak na nas u timu da pišemo e-mailove koje menadžerica treba, što je stvaralo dupli problem: moralo smo pisati i provjeravati njene e-mailove, a usput smo, naravno, imali i svoje obaveze i zadatke. Pišući i provjeravajući njene e-mailove nismo stizali završavati uspješno i na vrijeme svoje obaveze, za šta smo bili napadani i/ili kritikovani.
Pandemija i lockdown
Onda je došao mjesec mart, pandemija i lockdown. Naravno, kao i svi, prvih dana smo se pitali kuda sve ovo vodi, koliko dugo će trajati, te šta će biti s našim projektom i nama samima. Složili smo se, naravno, da sve offline aktivnosti otkazujemo, jer ih je nemoguće realizovati, i prebacili smo se na online/remote način rada – rad od kuće i online komunikaciju s našim donatorima i partnerima na projektu. Mislili smo, pogrešno, da posla neće biti kao dosad, te da se možemo smiriti, paziti na sebe i na druge, misliti na svoje (mentalno) zdravlje. Iako smo sve vrijeme bili zatvoreni u kućama, posla je bilo, isto ili čak više nego prije. Znate kako kažu, pravi lideri isplivaju na površinu tek u kriznim situacijama. Ova krizna situacija je pokazala da V. B. to nipošto nije.
Na rubu nervnog sloma
Iako sam „romantizirao“ lockdown, jer godinama govorim kako je rad od kuće u mnogim sferama ne samo moguć, nego i neophodan, ovaj period je bio pravi pakao za mene i moje zdravlje. Prvi put u životu sam bio na rubu nervnog sloma. Zbog lošeg menadžmenta, prevelikog pritiska i stresa – glavobolje, nervoza, tjeskoba, mučnina i razdraženost su postali svakodnevica. Besmisleni svakodnevni online sastanci (nekad i po pet njih dnevno) koji su znali trajati po par sati su me toliko smarali, te činili nervoznim i bijesnim istovremeno, da sam počeo biti neprijatan prema meni bliskim i dragim osobama.
Otkaz i prijava mobinga
I šta sam uradio? Uradio sam jedino smisleno što se moglo uraditi. Krajem aprila sam dao otkaz u organizaciji u kojoj sam radio te višim nadređenim, senior menadžmentu, prijavio loš menadžment i mobing od strane projektne menadžerice. Iako je i sam senior menadžment već ranije imao problema i nesuglasica s našom projektnom menadžericom, te bio upoznat s našom situacijom i načinom rada, reakcija na ovo je bila blaga, skoro nikakva. Nakon mjesec dana otkaznog roka i nerješavanja ovog i drugih ključnih pitanja, prestajem raditi u organizaciji i od tada sam nezaposlen. Kako sam i rekao u e-mailu kojim sam najavio moj otkaz: možda ne znam šta želim (raditi), ali znam šta ne želim – doživjeti nervni slom.
Lakše i jeftinije je otići i ostati zdrav, nego završiti hospitaliziran
Shvatajući da nikakav posao i projekt ne mogu i ne trebaju biti ispred mog zdravlja, prisebnosti i zdravog razuma, želim naglasiti da je više nego ikad bitno i potrebno imati antiautoritativni, nekonformistički stav, znati reći ne. Ne radi nekog buntovništva, politike i/ili idealizma, već jednostavno nemojte dopustiti da vam razni autoriteti bez uporišta, karijeristi-sociopate i korporativni luđaci bez života kroje život i unište zdravlje. Fizičko a naročito mentalno zdravlje je puno bitnije od bilo kakvog projekta, organizacije ili reference u CV-ju. Lakše i jeftinije je otići i ostati zdrav, nego ostati i doživjeti nervni slom, završiti hospitaliziran. Organizacije također moraju poraditi i paziti više na odabir stručnog i razumnog kadra, kao i na stanje i zdravlje svojih zaposlenika, nego na uslove i zahtjeve donatora.
*Naslovna fotografija je preuzeta s www.unsplash.com
