Zašto upisati (redovni) studij vani?

Kada sam prije šest godina razgovarao s roditeljima o tome šta nakon srednje, prva ideja koju sam odbacio bio je studij vani. Svojevremeno sam mislio da je moj patriotizam nužni čin za poboljšanje domovine, te da ostankom sebi i drugima dokazujem da se rezultati mogu postići ako si pošten, trudiš se, voliš ono što radiš…. Vrijeme mi je najbolje pokazalo da patriotizam jest nužan ali ne i dovoljan čin za popravljanje socio-političke situacije u zemlji. Danas smatram da najbolje pomažemo domovini tako što najprije pomažemo sebi, a to najbolje možemo učiniti studiranjem tamo negdje vani, gdje se nastavni planovi i programi nadopunjuju redovno a ne decenijski. Kako mislim da sam previše subjektivan po ovom pitanju, odlučio sam u ovome tekstu ne govoriti mnogo o svojim iskustvima nego pružiti priliku drugima. Ovo su priče sedam osoba koje su studirale ili trenutno studiraju širom svijeta, te su odlučile podijeliti svoja iskustva o različitim aspektima studentskog života van BiH.

LAMIJA LJUTOVIĆ

Lamija Ljutović, iz Sarajeva, studentica je Univerziteta u Štokholmu. Na studiju u Švedskoj je završila tako što se preselila iz Bosne i Hercegovine s roditeljima, koji su otišli zbog posla. Švedski jezik uči kao hobi, jer je sam studij na engleskom jeziku. Na pitanje šta od dokumentacije je morala da prikupi te da li je bilo teško prikupiti potrebnu dokumentaciju za studij, Lamija tvrdi da „ništa nije bilo teško za prikupiti jer traže svjedodžbe. Švedska priznaje naše diplome isto kao što priznaje i ostale diplome. Jeste da je proces u Sarajevu to sve prevesti i ovjeriti, ali tačno naznače šta im treba i u kojoj formi. Ako studiraš na engleskom, trebaš dati i neki legitimni test tipa British council/ TOEFL. Na kraju se sve skenira i pošalje aplikacija online.“

Mada Lamija živi s obitelji, zanimalo me da li postoje studentski poslovi za one koji bi se možda odlučili studirati u Švedskoj te da li ih je moguće uskladiti sa studijem. „Moguće je studirati i raditi, ja sam sedmično na faksu 4 sata, što znači da je dosta vremena za sve. Najčešće se radi o babysittingu ili poslu bariste. Zavisi šta nađeš i koliko si uporan. Pored toga, uvijek je moguće dobiti studentski grant ili pozajmninu preko CSN-a (Švedski odbor za Visoko obrazovanje). Mlađi od 20 godina mogu dobiti grantove koje ne moraju nikad vratiti. U većini slučajeva ako živiš sam/a, to je minimalno 800 eura, jer sobe koštaju između 300-400 eura.“

Ono što Lamija ističe kao najzanimljivije iskustvo studija jest sama atmosfera na Univerzitetu. „Kad pišem e-mail profesoru ne kažem ‘Poštovani profesore Schneider’ nego ‘Hej Nick’. Dakle, bukvalno, ‘Ćao Nick, samo da te pitam zašto nema ovo tu’ itd. Naravno, profesoru priđeš kad hoćeš, zoveš ga imenom, svi su super friendly. Kada radimo kontroverzne teme, baš kažemo što mislimo, nikad nam profesori nisu rekli ‘to ti je netačno’. Poštuju mišljenje i nekako ohrabruju da dalje radiš. Opuštena atmosfera skroz, profesionalni su, naravno, ali naprave atmosferu koja je opuštajuća a ne sterilna u uptight.“  

DAMIR DELIĆ

Damir Delić iz Gračanice odlučio je studirati na malo egzotičnijem mjestu u odnosu na ostale sugovornike. Odluka da ide na studij u Maleziju, kaže Damir, je bila veoma teška. „Bilo je teško napustiti porodicu, prijatelje i sve ostalo ovdje u BiH što je svakome od nas drago. Na kraju, presudan faktor za moju odluku je bila spoznaja i upoznavanje s eminentnim ljudima koji su svoje studije i životna iskustva stekli upravo u Maleziji, odnosno na Univerzitetu čiji sam novi student trebao da postanem. Vođen idejom da svoje uzore i nadahnuće treba tražiti u ljudima koji nas okružuju odlučio sam se krenuti u potragu za svojim znanjem i iskustvom.“

Iako je nastava na engleskom jeziku, Damir tvrdi da je na njegovom fakultetu bilo obavezno polaganje engleskog, malajskog i arapskog jezika. Kaže da najveću grešku prave studenti koji dođu i provode vrijeme s osobama iz svoje zemlje jer to umnogome otežava period uklapanja. „Dosta mojih prijatelja je iz Malezije. Jezik sam naučio zadnje dvije godine boravka tamo. Shvatio sam da će mi to otvoriti dosta vrata i da ću upoznati dosta više ljudi. Samom pojavom, bijelac u Aziji ima privilegije, a znanje malajskog jezika, kulture i tradicije igra veoma veliku ulogu jer znajući da pričamo engleski, bosanski, arapski i malajski je dosta velika stvar za njih.“

Da učenje matičnog jezika zemlje u koju se odlazi se isplati, Damir pokazuje na primjeru reklame koju je radio za kinesku Novu godinu. Reklama koju je radio snimala se svega tri dana, a isplata je bila dovoljna za 3-4 mjeseca života tamo. 

Da je moguće pronaći vremena za studij, rad, kao i sve ono što se voli, Damir govori kako je pokrenuo Udruženje Bosanskih Studenata u Maleziji. „Aktivno smo radili u pronalaženju novih studenata zainteresovanih za Maleziju, pomaganju pri dolasku, upoznavanju. Također, kolaborirali smo s drugim udruženjima kada je bilo potrebe za prikupljanje donacija, npr. jedna od donacija na kojoj smo radili je pomoć za izbjeglice iz Sirije, te u svrhu pomoći saniranja poplavljenih dijelova u Bosni prikupljena su određena sredstva. Ja sam trenirao i odbojku i igrao za univerzitetski tim, redali smo razne uspjehe i putovali po Aziji. Kao što sam i rekao, sve se može ukoliko znaš rasporediti svoje vrijeme.“

ALMEDINA ALIBAŠIĆ

Almedina Alibašić iz Velike Kladuše trenutno studira medicinu u Ljubljani. Almedinina priča ipak ne počinje direktnim upisom studija u Ljubljani. Kada je 2015. godine završila gimnaziju, Almedina je iz ljubavi prema prirodnim znanostima i želji da pomaže ljudima odlučila upisati Medicinski fakultet na Univerzitetu u Sarajevu. Mada je bila jedna od najboljih učenica u gimnaziji, falila su joj 3 boda da uđe na budžet, te kako je samofinancirajući studij od 6.000 KM nešto što sebi nije mogla priuštiti, počela je gledati druge mogućnosti. Kako joj otac radi u Sloveniji, krenuli su istraživati kakva je procedura za upis.  Za studij, osim prijevoda i ovjere svjedočanstava, bio joj je potreban položen ispit iz slovenskog jezika na razini B2.

Što se tiče studentskih poslova, prema njenom iskustvu, tokom studija je teško sve uskladiti. „Ne mogu reći baš svi, ali skoro svi šefovi izlaze u susret studentima, sam sebi biraš sate i nikad nećeš dobiti otkaz ako kažeš da ne možeš radit taj i taj dan. Sama sam se finansirala i bilo mi je to dosta da pokrije stan, hranu, cijene karti za autobus, režije itd. Mogu reći da sam prvu godinu fakulteta bila potpuno financijski neovisna od roditelja. Mislim da to ne može reći puno studenata u BiH.“

Kako je Almedina studirala u BiH jednu godinu (dok je čekala upis na studij u Sloveniji), zamolio sam je da napravi neko kratko poređenje studija. „Pošto ulažu više u školstvo ovdje nego u BiH, estetski, sam fakultet je bolje uređen, renoviran itd., oprema je bolja i nemam osjećaj da nešto fali. Podijeljeni smo u manje grupe tako da se osjećam bliže profesoru za razliku od našeg sistema. Ovdje nas je deset u grupi s profesorom, dok nas je u Sarajevu bilo 300 i jedan profesor. Što se tiče prilika, tokom studija imam praksu na UKC Ljubljana, gdje sam već dobila više ponuda za zaposlenje po diplomi.“

Na pitanje da li joj domovina nedostaje te da li se planira vratiti u BiH, Almedina odgovara: „Nedostaju mi samo osobe. Ne planiram se vraćati u Bosnu. Osjećam veću dužnost prema Sloveniji, jer su oni ti koji su mi dali besplatno školovanje i sve povlastice koje imaju i njihovi studenti. Možda će se to promijeniti jednog dana, ali sad se još uvijek osjećam izdano od strane našeg školstva, jer sam zbog astronomskih cijena morala otići u drugu državu. Želim pomoći domovini, ali ne na račun vlastite sreće.“

HALIMA HODŽIĆ

Zemlja koju studenti iz BiH smatraju najperspektivnijom za studij svakako je Njemačka. Upravo u Njemačkoj, u Freiburgu, studira Halima Hodžić, moja sljedeća sugovornica. Halima se odlučila na studij van jer smatra da je obrazovni sistem u BiH loš i limitirajući.

„Nikako se nisam mogla odlučiti šta da studiram u BiH jer su moji interesi uvijek bili dosta široki, a većina smjerova su poprilično usko vezani i tradicionalni, da tako kažem. Mislim da nije previše teško upisati fakultet u Njemačkoj, ili bar ne onoliko koliko mnogo ljudi u BiH misli.“, govori Halima, dodajući da je proces upisa manje-više identičan onome u drugim europskim zemljama (prijevod diploma, potvrda o poznavanju stranog jezika – engleskog/njemačkog – zavisno od fakulteta do fakulteta) te viza. „Što se tiče mog fakulteta, ja sam morala napisati motivativno pismo, CV, i proći kroz intervju, što je poprilično drugačiji proces nego na javnim fakultetima u BiH. I tu, naravno, nije više riječ samo o ocjenama, već o osobnom angažmanu i motivaciji, što se meni jako sviđa.

Halimino mišljenje o načinu studija i prilikama u Njemačkoj je jako pozitivan. „Rekla bih da je studiranje ovdje sličnije srednjoj školi, jer i tokom semestra svake sedmice moram pisati eseje, čitati tekstove i ustvari pripremiti se za čas prije nego što odem na njega. No, mislim da sam imala mnogo više slobode da se otkrijem i izgradim zbog činjenice da sam se našla u mnogo otvorenijem društvu (ili jednostavno ne u BiH gdje su mi sve društvene norme i očekivanja poznate i nametnute, i ja ih lično mnogo ozbiljnije shvaćam). To možda nije neko konkretno iskustvo, ali je za mene zaista jedinstveno. Na mojim časovima su studenti ti koji oblikuju čas a profesori su tu da koordiniraju i daju važan input i potporu.“

Kada sam je pitao za planove za budućnost, Halima je jedna od rijetkih sagovornika koji se planiraju vratiti u BiH nakon studija. „Za sada planiram završiti studije vani, treću godinu ću provesti na razmjeni u Americi, a potom vjerovatno upisati master negdje u Europi. Ali bih se voljela vratiti u BiH nakon toga.“

AMER BEGOVIĆ

Amer Begović, kako sam tvrdi, od malena je imao ljubav prema putovanju i upoznavanju različitih kultura, stoga je kao srednju školu upisao Koledž Ujedinjenog Svijeta u Mostaru. „Kao učenik na UWC-u, automatski sam dobio priliku školarine za otprilike 90 univerziteta u SAD-u, od Shelby Davis Fondacije. Aplicirao sam na devet, i od tih koji su me primili i dali mi pune školarine, Univerzitet Oklahoma je bio najbolji izbor.“ Ipak, Amer se očito ne namjerava smiriti tu. „U sklopu svog univerziteta imam mogućnost da studiram u nekoj drugoj državi jedan semestar i prilično sam siguran da ću to iskoristiti, i najvjerovatnije provesti taj semestar ili u Kini, Južnoj Koreji, ili Brazilu.“

Zbog avanturističkog duha, Amera, koji istovremeno studira i radi, sam pitao da li je moguće pronaći  vremena za putovanja i zabavu. „Svaki semestar imamo pauzu od nekoliko dana, a za zimu smo imali čitav mjesec. Preko zime sam putovao u Washington D.C. s aktivističkom grupom i tamo smo protestovali za prava imigranata u Americi. Ovo je bilo jedno od najboljih iskustava u ovoj godini jer sam bio u kancelarijama senatora i osjetio sam koliku moć jedna osoba može imati samo s hrabrosti da povise glas i bore se za ono u šta oni vjeruju. Pored toga sam uspio posjetiti poznata mjesta kao Bijelu kuću i poznati spomenik u Washingtonu. U februaru sam išao na konferenciju u St. Louisu i tu sam uspio posjetiti mnogo spomenika, jesti u bosanskom restoranu kojeg nema u Oklahomi i, pored toga, dobiti nagradu za najboljeg delegata na konferenciji – pored stotina Amerikanaca koji imaju više iskustva od mene. Tako da, definitivno sam imao prilika da putujem, a pored toga i ostvarim mnogo stvari dok sam na tim putovanjima.“

Njegov savjet mladima je da se ne boje sanjariti. „Kao dijete iz malog grada u Bosni i Hercegovini se nikada ne bih mogao zamisliti gdje sam sada. Ali sve je moguće uz mnogo truda, ambicije i nezaustavljive želje da ostvarite svoje snove. Ja sam tek počeo, i ne namjeravam stati dok ne postignem sve svoje planove! Vama preporučujem isto!“

KENAN KURDIĆ

Moj sljedeći sagovornik, Kenan Kurdić, umalo je ostao u Bosni studirati na politehničkom fakultetu u Zenici. Nakon što je prvobitno odbijen na univerzitetu u Eskišeheru u Turskoj, aplicirao je na fakultet koji nije želio studirati, i tu proveo nevjerovatnih sedam dana. „Vikend nakon prve sedmice studija sam otišao kući i sasvim slučajno provjerio mail. Tim zadužen za izbor stipendista mi je poslao ponudu za studiranje s obzirom da je neko od aplikanata odustao. Nisam dovoljno dobar s riječima da opišem količinu sreće koju sam osjećao u tim trenucima. Bilo je jednostavno – wow. Imao sam roka deset dana da spakujem kofere, ispišem se s fakulteta u Zenici, uzmem vizu i budem u Turskoj.“ Kenanov studij je 70 % na engleskom te 30 % na turskom jeziku. U pet godina studija, on je usavršio jezik „toliko da lokalni prodavači ne skontaju da sam stranac kad se cjenkam s njima za nešto (a cjenkanje je kao nacionalni sport ovdje)“.

Kenan je svoj razgovor usmjerio najviše opisivanju ljudi s kojima se susretao. Dok za Turke tvrdi da su veliki domaćini,  kaže da „kad neko ovdje čuje da ste iz Bosne, obično vas zagrle, kažu kako i oni imaju rodbine tamo, kažu šta sve znaju o vašoj zemlji, a onda vas čak ponude cigaretom, pozovu kući na ručak ili slično“. Za internacionalne studente naglašava da postoje „oni koji se druže samo s ljudima iz svoje države/regije i oni koji se druže s lokalnim stanovništvom i ljudima iz drugih zemalja. Prva grupa, po mom ličnom skromnom mišljenju, čini zaista veliku grešku. U čemu je čar studiranja van Bosne ukoliko ste konstantno s Bosancima, konstantno pričate bosanski i diskutujete teme koje pričaju ljudi u Bosni?“

Za kraj razgovora pitao sam Kenana da li ima neku poruku za mlade iz BiH. „Iako nisam izašao s Adrianom Limom (još uvijek), usuđujem se reći da vam samostalnost koju dobijete studiranjem vani daje veće samopouzdanje. Studirajući vani naučite da živite individualno i da se sami brinete za apsolutno sve svoje probleme. Od otpalog dugmeta, bolesti, peglanja odjeće, kuhanja, do ravnomjernog rasporeda džeparca – za sve to ste apsolutno lično odgovorni, i, iako može djelovati malo strašno u početku, vjerujte mi da se osjećate sjajno nakon što to probate i uspijete.“

JOSIPA BABIĆ

Moja posljednja sagovornica, Josipa Babić, još je u ranim srednjoškolskim danima odlučila da želi studirati vani. Ipak, za razliku od ostalih sugovornika, Josipa priznaje da nije imala pretjeranu podršku obitelji. „Mama je uvijek govorila da sam suviše mlada za tako velik korak u životu. Kako je tada moj upis na fakultet bio prilično daleko, ni oni nisu ozbiljno uvažavali moje riječi.“ Kako i sama kaže, proces odlaska nije jednostavan. „Za trenutak, iz srednjoškolca uroniš u život odraslih. Mogu reći, čovjek neće nikad biti dovoljno spreman za takav korak u životu. Težak je put ostavljanja prijatelja, obitelji, grada i uvježbanih svakodnevnih rutina. Težak, ali vrijedan put na kojem će sigurno svatko imati dosta toga za naučiti i primijeniti u vlastitom životu.“ Ipak, ona se radovala novim izazovima, od upoznavanja nove kulture, učenja novog jezika, do susretanja sa svakodnevnim problemima.

Josipa, kao i mnogi prethodni sagovornici, studira na engleskom jeziku. Međutim, ona je jedina koja je priznala da je imala problema s lokalnim stanovništvom. „U početku s lokalcima nisam pronalazila zajednički jezik. Bili su vrlo hladni i odbojni za mene. No, s vremenom sam upoznala par Danaca, a uz njihovu pomoć spoznala i približila se kulturi. Danska kultura je poznata po ‘hygge’, što je osjećaj udobnosti tijekom trenutaka kad se obitelj i prijatelji opuste i jedu zajedno. Jednakost muškarca i žene razlikuje dansku kulturu od mnogih drugih. Najviše me oduševljava kada šetam ulicom, a prolaznici se osmjehnu i pozdravljamo jedni druge kao da se od već dugo poznajemo.“

Da joj se život u Danskoj osladio, te da se nije pokajala zbog svoje odluke, najbolje govori njezin poetični odgovor na pitanje da li se planira vratiti u BiH. „Jedan dio mene gine u tuđini. Traži grad zarastao u kršu, najtoplije jutarnje sunce i zvuk materinjeg jezika mog. Kroz moje tijelo prožimaju se dvije vrste krvi – jedna hercegovačka, a druga avanturistička. Vječiti tragač, neusidreni brod bez luke, a opet tajno ljubujem s domovinom svojom. Ne mogu obećati da ću se vratiti, ali sigurno ću se boriti. Letjet ću raširenih krila, ali jedno će uvijek biti razapeto nad mojom domovinom. Položila sam zakletvu tom kamenu krškom, njegov sam vojnik. Možda neću stajati na prvoj liniji, ali iz sjene vodit ću bitku.“

Najčitaniji tekstovi

Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto muškarci (ne) vole kučke?
Riječ urednika: Septembar i vrijeme odučavanja
Zlatna Karika Ana Šego: Mladima je često potrebna čvrsta odskočna daska
Virtualni svijet i online upoznavanje: prednosti i mane
Call centri: ZA ili PROTIV?
Ne paničite! Evo šta treba da uradite ako izgubite ili vam ukradu telefon!
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Uzroci izraelsko-palestinskog sukoba – razvoj događaja od kreiranja Države Izrael do  Jomkipurskog rata 1973. godine
Ne sudi knjizi po guzici
More Stories
Zlatna Karika Isidora Branković: Moj rad čine ironija, tabu, sirovost i visok libido