UNSA u nas

Malo je reći da ćeš se tijekom studiranja barem jednom razočarati. Nakon završetka srednje škole kao pravi mali maturant, sa svim svojim nadanjima i snovima, uđeš u tu zgradu za velike – fakultet. Osjećaš se slobodno, dišeš punim plućima jer više nema profesora koji će te sputavati, nema direktora i roditeljskih vijeća. Sada sam pišeš svoju budućnost.

Aha.

Već prvi dan te teta na studentskoj, gledajući kroz tebe, dočeka vrlo neljubazno. Hajde, ima nas puno svakakvih, treba njoj tu stalno s ljudima. Nema veze, pomisliš. Nakon petog dolaska na isti šalter nakon što se upišeš, da pitaš za potvrdu jer imaš zakonski rok koji moraš ispuniti, teta ti jednako hladno kaže da si trebao da se upišeš na listu pa bi ti bilo ranije. Sada moraš čekati još sedam dana. Prije dva dana je odgovor na isto pitanje bio „dok se ne završi upis.“ I hajde, upišeš se i ti na listu, za koju tek saznaš da postoji, i nakon sedam dana dobiješ potvrdu. Nema veze.

U međuvremenu se održi onaj prvi čas upoznavanja za brucoše. Svi vas toplo dočekaju, kažu da ste najbolja generacija dosad, svjetlo univerziteta i požele vam sreću. Održi vam se dvosatni trening za naručivanje knjiga u biblioteci, jer sistem je takav, treba ga savladati. I odeš naručiti prvu knjigu za prvo predavanje. Kad ono, jedna knjiga na 50 ljudi. Nema veze, iskopiraš je. Bolje je da ju imaš. I kreneš tako učiti. To je novi svijet za tebe, više nisi u srednjoj školi, od tebe se traži da misliš. Kasnije shvatiš da je tzv. „kritičko mišljenje“ zapravo samo drugi naziv za  „trebaš ponoviti ono što je autor napisao.“

Na drugoj godini shvatiš da profesor ne zna predmet koji ti predaje, da nije pročitao knjige o kojima ti priča. Ti, zaneseni student, ih jesi pročitao jer si mislio da se tako polaže ispit. Tu ti malo proradi bunt, kažeš si da više nijednu nećeš pročitati, pa ti se opet omakne koja. Nema veze, moje je znanje, misliš.

Pročuje se za neke blogove koji su popularni među studentima, pa počneš pratiti i beskrajna prepucavanja profesora preko interneta. Ubrzo dobiješ sliku o odsjeku nalik onim renesansnim slikama s mnoštvom ljudi gdje više ne znaš ko pije, a ko plaća.Televisa je presenta, fale samo kokice.

Na trećoj godini shvatiš da za ispit ni autorove riječi nisu dovoljne, već se od tebe traži tačno određena rečenička konstrukcija kakvu profesor ima zamišljenu kao odgovor. Pa ti ubodi, majstore. Savladaš i to, još malo je ostalo, nema veze.  Pošto je bolonjski sistem znaš da s predavanja možeš izostati tri puta, ali to ipak poštuješ samo kod onih profesora koji to gledaju i prate, ovi ostali su rega pa ne moraš. Pošto je bolonjski sistem, cijelu godinu na predavanjima obrađujete jednu knjigu, a onda na kraju godine za usmeni dobiješ još deset do petnaest autora. To se sve trebalo već znati i spremati, pa ipak smo silabus dobili na početku godine. Pa ti stigni nekako od svakog autora po knjigu dvije, zajedno sa svim ostalim predmetima i privatnim životom. Studij je, nema veze, i treba biti teže.

Završiš treću i trepneš i već si na predavanju u četvrtoj. Ispijen i umoran preuzmeš papire na studentskoj. Kakva dodjela i trice, prošli put se gripu navuklo u Zetri jer čekaš tri sata da se izredaju sa svim TED govorima o budućnosti. Na kraju preko kablova priđeš da ti ista teta sa studentske, koja se derala na tebe, sad s najhladnijim osmijehom uruči diplomu. Jedino što lete baloni sa stropa pa bude fino. Pomisliš kako ćeš konačno izučavati one oblasti koje te zaista zanimaju i zbog kojih si upisao faks. Kada počne godina, onda shvatiš kako se ta ljubav pretvorila u jedan seminarski rad na tu temu i to je sve. Nema veze, hajde, ono što te bude zanimalo sam ćeš kasnije čitati. Svakako sad već studiraš iz inata, ima da ga završiš.

Pošto je bolonjski sistem i nekoliko izbornih predmeta s unutarnje liste se ne predaje na tvom odsjeku, moraš uzeti neki s vanjske. Odabereš ti to i sve je ok do trenutka kad shvatiš da na tom odsjeku postoji bodovanje. Ostatak semestra provedeš pitajući se kako zarađuješ bodove, šta su uopće bodovi i koja će ti biti zaključna ocjena, jer bodovi ne postoje na tvom odsjeku. Kažu, teško je bodovati isključivo teorijske predmete. Svakodnevno se sjetiš spomenuti i bolonjski sistem, i onog ko ga je napravio. Hajde nema veze, preživi se i Bolonja. Ili barem to pomisliš. Jednog lijepog i sunčanog dana te dočeka informacija da od sada profesor prati zakonske odredbe i dozvoljeni izostanci se računaju sa 2,7. Dva zarez čega? Naime, radi se procentima prisustva, aktivnosti i svih ostalih začkoljica, pa eto imaš dopuštena 2,7 izostanka. I onda strijepiš svako jutro kad imaš to predavanje hoćeš li stići, ili izgubiti godinu. Na kraju profesor ipak, dobrostivo, izađe u susret svim studentima i dopusti im ona tri izostanka.

Dotad već znaš kako se pregriza jezik, jer ako ne naučiš onu „na jedno uđe na drugo izađe“ čekaju te duge godine frustracije i stres jer te konstantno neko pravi budalom. Konstantno si lud jer vjeruješ u svoja prava, ili jer te profesor uvjerava u svoje teorije, jer samo njegovo mišljenje možeš i smiješ replicirati. Ma koliko čitaš i razumijevaš, desi se da se tako tri godine vučeš po dvogodišnjem studiju jer prenosiš jedan ispit s prve godine. Sve tri godine ustaješ i odlaziš na ista predavanja jer nikako da ti uvaže onu godinu ranije što je odslušana. Kaže teta na studentskoj da ne može. Čak i kad ti je ostao samo drugi, usmeni dio ispita, upišeš apsolventski, pa opet sve ponovo. Nema veze, odslušat ćeš opet sva predavanja. Nema veze, izdržao je Mujo i gore. Ima da ga završiš.

Izdržiš i sajmove taštine zvane “naučne simpozijume” koji su inače organizirani za uži krug prijatelja iz struke kako bi si međusobno aplaudirali ili eventualno nekog manje dragog izblamirali.

I to sve izdržiš jer ćeš dobiti minus ako ne dođeš, a ovako ti se računa kao da si bio na predavanju. Jeste da u tih 10 sati dvodnevnog simpozijuma stanu 4 nastavna sata, ali nema veze, nećeš dobiti onaj jedan minus na predavanja, jedan na vježbe. Okej je. I daš zadnji ispit. Od sreće baciš indeks, pa ga ipak pokupiš jer ti još uvijek treba.

I nakon čitave vječnosti ispravljanja i prepravljanja magistarskog rada, jer i tebi i mentoru je prvi put pa mora biti kako treba, duša ti se odvoji od tijela, ali imaš spremnu uplatnicu i još ti je samo to ostalo. Još samo malo. Shvatiš da pola generacije još uvijek nije ni onu treću završilo: oni što se nisu zaposlili ili vjenčali su se razboljeli pokušavajući završiti faks. I završiš i odbranu. Ne kupiš ništa profesorima u komisiji jer ti nikako nije jasno zašto ti njima trebaš nešto kupiti. Ti si taj koji se 6 godina preznojio, polomio i izrazboljevao, i ti bi njima trebao nešto kupovati jer takav je običaj. Kakav običaj i ko ga je uspostavio? Ali nema veze, gotovo je. Završi ga i ti. I suze ti na oči krenu od sreće jer je gotovo i jer ih više nikad nećeš gledati. Nikad više predavanje u 8 ujutru, nikad više egomanijački simpoziji, nikad više pravljenje budalom, nikad više vrela voda umjesto kafe na aparatu…

Izađeš s fakulteta, pogledaš u svijet, i kao odrasla osoba upitaš se: „I šta sad?“

A. T.

A. T.

Comments are closed here.