Karike vam donose preuzbudljivu ispovijest Olje Cvitanovića, momka koji se vratio u Sarajevo nakon života u Njemačkoj i Švedskoj. Tokom života vani, suočavao se s usamljenošću, hladnim Švedima, pogrešnom dijagnozom i nostalgijom za Sarajevom... Nastavite čitati, jer Olji su život spasili sarajevski ljekari... Kako, saznajte u nastavku.
„Još uvijek sam svjež u Njemačkoj i ne poznajem prilike tako dobro, ali iskustvo koje imam je vrlo korektno i profesionalno. Dodao bih da smo na početku imali program od pet dana adaptacije, tokom koje su nas upoznali s gradom i Univerzitetom, dali nam sve materijale u kojima su bili važni brojevi telefona, informacije, mape, brošure sa savjetima. Rekli su nam: 'Mi smo tu da biste vi uspjeli!'.“
„U Njemačkoj se može mnogo toga postići ako želiš učiti jezik i potruditi se na poslu. Nema kafenisanja, kad se radi, radi se, pauze imaju, uvijek možeš na toalet, ali naš narod je navikao da ne radi i da kuka.“
Mnoštvo različitih nastavnih planova i programa, zastarjela literatura kojom se učenici koriste i nedostatak reformi u obrazovanju, samo su neki od problema s kojima se učenici bosanskohercegovačkog društva danas susreću.
Mnogi studenti i studentice, koji su išli prvobitno preko posrednika, narednih godina bi pronalazili posao sami sebi u istim firmama gdje su radili. Pretežno su to poslovi čišćenja (možda čak i najčešće), utovara, istovara, prodaje sladoleda, raznošenje pošte i slično.
Posljednjih par godina svjedoci smo sve češćih odlazaka mladih ljudi iz Bosne i Hercegovine. Ovim tekstom nemam namjeru motivisati omladinu...