Koliko si sposobna za posao, kakvim znanjem i jezikom vladaš, šteta što si žensko

Sjećam se svog prvog radnog dana…

Ushićena što ću nakon fakulteta dobiti prvi posao. Onaj osjećaj uzbuđenja, jer stupam na scenu s odraslima, ulazim u ring, nikada zaboraviti neću. Kažu da počinjem da radim po potrebi. Tačnije, zvat će me onim danima kojima njima bude odgovaralo. Za sada nemaju potrebu da me prime niti na ugovor niti za stalno. Samo eto tako, povremeno. S tim da sada treba da dolazim nekoliko sedmica na obuku kod trenutne administrativne radnice. Podučit će me poslu i njihovom načinu poslovanja. Ona je u drugom stanju i ide na bolovanje, pa će im trebati neka ženska osoba da preuzme njen posao do povratka s bolovanja. Sandra, reče da se zove.

Za kafu i uloške

Minimalno plaćena, ali s velikom željom za dokazivanjem i ponešto novca što mi daju, za kafu i uloške, odlazila sam i učila sve osnove administrativnog posla jedne uposlenice privatne firme. Preponosna da bi rekla da jako brzo učim, Sandra me stalno ponižavala riječima da ja to ne mogu naučiti, a još manje shvatiti jer nisam ekonomistica. Pregurala sam i uvrede. Divila sam joj se kako sve to zna. Kako zna napraviti fakturu, izračunati PDV i napraviti virman. Dijete u glavi maštom vođeno, sanjala sam da će sve to proći i da ću se vratiti svojim knjigama, svojoj filozofiji i velikim umovima koji se više ne rađaju. Ni slutila nisam da ću ostati tu do dana današnjeg. Da ću gledati sve nepravde nesigurnog, lošeg i jadno uređenog sistema postratnog tranzicijskog društva. Kako dobro zvuči ovo „postratno tranzicijsko društvo“. BiH će nositi ovo obilježje i narednih 150 godina. Do, ne dao nam Bog, sljedećih nemira, kada ulazimo u novu fazu modernog postratizma.

Pad u ropstvo

Odlaskom tadašnje administrativne radnice na scenu stupam ja. Sada već svaki drugi dan dolazim „na posao“. Za početak neprijavljena. Učim drugi jezik, onaj kojim se priča u toj firmi. I dok se borim da što više pohvatam i naučim, ostajem po 14 sati na poslu u želji da me primijete, da vide i požele možda da me prijave tih godinu dana odsustva tadašnje radnice. Padam u ropstvo, tog aprila 2016. godine. Rečeno mi je da moje prisustvo i moj rad neće uticati na rad uposlenice na porodiljskom odsustvu. Ali malo sutra.

Poznato je da Vlada Brčko distrikta vrši refundaciju plate ženama korisnicama porodiljskog odsustva. Ovim sistemom je firma dužna da uplaćuje samo osiguranja i doprinose za uposlenice koje su na porodiljskom, a plata koju uplaćuju putem žiro računa im se uredno vraća, tačnije refundira osiguranje svakoj firmi. Tako sam ja, sada kao direktorica firme uplaćivala plate (nekih 600,00 KM) mojoj kolegici, a nedugo zatim bi na račun lijegali isti ti iznosi. Firmu njeno odsustvo nije koštalo ništa. Ovim potezima je bila u plusu, jer je poštovala odluku da uposlenica ode na porodiljsko, a da uz to uposle još jednu novu radnicu. Ja sam bila uredno prijavljena na pola radnog vremena, za koliko su mi se i plaćali doprinosi. Ovakav vid je kroz papire davao sliku odgovorne firme koja upošljava nove radnike i uz to zadržava stare, a time olakšava i dolazak do svih podsticaja i olakšica koje omogućava općina i politika privatnog poslovanja.

Nažalost, samo na papiru su ovi podaci istiniti. 

U praksi je istina drugačija

Prijavljena sam na 4 sata, a u danu ostanem minimalno 8 radnih sati. Neplaćeni prekovremeni su sastavni dio poslovanja ove firme, uz svakodnevno podsjećanje da firmu ne košta samo tvoja plata, nego i prijava. Shodno tome, svaki put kada dobijate dio plate „na ruke“, a to je onaj dio „na crno“ s kojim je upoznata BiH, ali kao da svi prešutno odobravaju ovakvo stanje, dobijete usmenu poruku. Baš svaki kraj mjeseca završava isto. Koverat plus podsjećanje da tvoja plata (pričamo o minimalcu) uključuje i tvoje doprinose, penziono i zdravstveno, tako da nije plata 500 KM nego 800 KM, samo što 300 KM ide na račun države.

Jasno ili ne, to je tako. Po povratku koleginice s porodiljskog, ona je dobila otkaz. Prvi dan nakon povratka s porodiljskog odsustva, rečeno joj je da više ne treba dolaziti na posao, da je od danas tehnološki višak. Tog dana, to je bila ona, sutra ću to možda biti ja! Firma nije ispoštovala ništa, osim što je još jednu ženu stavila u statistiku nezaposlenosti – otkaz pri ostajanju u drugom stanju ili nakon porodiljskog.

Primitivan stav, još lošija odluka

Firma za koju radim, pored uzgoja žitarica i lovnog turizma, bavila se i tovom goveda, tačnije bikova. Bio je to jedan savršeno zatvoren krug koji je imao svih 12 mjeseci maksimalno ispunjenih poslom. Žitarice koje su sijane, korištene su u ishrani stoke – jedan dio, drugi bi se prodavao, a stajsko đubrivo bi se koristilo za parcele prije sjetve što nije umanjivalo korištenje i vještačkog đubriva. U međuvremenu, moj šef odlučuje da smanji obim posla, te s tim u vezi izrazi želju da proda farmu goveda. Ulazimo u pregovore, ja sada sa solidnim znanjem jezika, uspijevam da vodim dobar dio posla. Kao žena, ne zaslužujem dobro plaćen rad kao moj kolega traktorista, ali zadovoljavam se time jer mi je prvi posao. Primitivan stav, još lošija odluka. Kupac se brzo nalazi. Kupoprodaju vodim ja.

Pričam s muškim predstavnicima jedne od vodećih mesnih industrija u BiH. Dolaze iz Travnika. Imaju milionska ulaganja ove godine. Žele da se šire i rade. U mojoj želji da, dok pregledamo dokumentaciju, budemo opušteni, pitam šta sve imaju u svojoj proizvodnji. Šala i pošalica nije nedostajalo, ali niti mog poznavanja posla. Dozvole, rješenja, ugovori, fakture i sva ostala potrebna dokumentacija – na sve to kupčeva izjava glasi: „Koliko si sposobna za posao, kakvim znanjem i jezikom vladaš, šteta što si žensko. To te već ograničava u poslu.“

Moj glas je nestao, strah porastao a jezik se osušio

Iz straha da ne naštetim prodaji, da ne uvrijedim potencijalnog kupca, da ne postanem glavni i odgovorni krivac za produžavanje agonije nemogućnosti prodaje farme, prešutjela sam. Moj glas je nestao, moj strah porastao a jezik se osušio. Iako sam svoj posao kao žena obavila odlično, bez ikakvog propusta, upravo to što sam žena bilo je povod da me se diskreditira.

Među kakvim to monstrumima živimo da je sve što je žensko s njihove strane prokleto. Jer je žensko, jer ne vrijedi kao muško. Žena te rodila, žena te na grudima svojim nosila, dojila i od nejakog jakim učinila. Žena!

Sve sam to poželjela da vrisnem, da kažem tako da zapamti kada je sebi dao za pravo da obezvrijedi ljudsko biće samo zato što je žena. Na stolu je imao sve razloge da je žena u ovom slučaju itekako sposobna kao i muškarac. No, strašljivo djevojče se samo nasmijalo, sleglo ramenima, jer je bitniji posao od ličnog osjećaja, od vulkana koji je u grlu presipao posljednji prag. Smirila sam ga gutljajem vode koji je u stomak sručio svu žeravicu i bol povrijeđenog ega, ljudskosti i ženskosti. Povrijedilo je moje ja.

Moje biće, moje postojanje je obezvrijedilo. A ja to kukavički prihvatila da firma ne bi trpila, da posao ne bi propao, da se nekulturni kupac ne bi naljutio. No, njega je trebalo biti sramota što sa 53 godine koje je imao „u guzici“ nije naučio komunicirati, poštovati i uvažavati druge i drugačije, što o ženi ispred sebe ne vidi njene kvalitete nego samo vlastite predrasude.

Poslije porodiljskog otkaz

Prošlo je deset mjeseci. Kroz priču saznajem da će kolegica po povratku s porodiljskog odsustva biti otpuštena. Ne zato što sam ja bolja nego jer su to željeli i ranije uraditi, ali trudnoća ih je omela u naumu. Nije im se svidjela kao radnica jer je htjela da ide na vrijeme kući i da njena zaduženja isključivo budu vezana za posao za koji je plaćena. Nezahvalnica. Tako su je nazvali.

Osjećaj krivice i gorak ukus u ustima imam i dan-danas.

Zamisli, žena si. Ostaneš trudna. Rodiš. Imaš obavezu da to dijete i othraniš i po povratku s porodiljskog odsustva nisi više dobra svom poslodavcu jer se trebaš brinuti o djetetu. Jer moraš otići kući nakon 8 sati posla. Ne možeš ostati prekovremeno. Ali pazi, neplaćeno prekovremeno. Bestidnica!

Zamišljam sebe u istoj situaciji. Osjećam se bespomoćno što niti u jednom trenutku zakon o radu, ni zakon o ljudskim pravima, ni zakon o ženskim pravima pa ni bilo koji drugi zakon nije zaštitio moju kolegicu. Gledala me kao dežurnu okrivljenicu za sve. U njenim očima ja sam bila zaslužna za njen otkaz. Ja sam ta koja se postavila i uspjela da zauzme njeno radno mjesto. Šefica joj je prosula jeftinu priču uz još jeftiniji poklon na rastanku.

 

Život šefice u firmi

Svakodnevno gledam život „šefice“, tačnije zakonske supruge mog šefa. Svaki poziv koji obavlja, obavlja tako da isključi mozak. Ne treba joj. On govori šta će reći. Kako će se ophoditi. Jer, na kraju krajeva, on je taj koji zarađuje. On je taj koji je muško. Ona je samo njegova sjena. Žena. I ne treba ni za šta da se pita. Svaka njena inicijativa i prijedlog su bili zgaženi, uz riječi da nije ona tu da misli, nego sluša i radi kako on hoće. Manje bi me boljelo da i sama nisam postala baš takva. S gađenjem svaki dan odlazim tamo znajući da svi cvjetići i oblačići ideja moraju umrijeti do kraja radnog vremena. Radim mehanički, slušam naredbe kako se ne bi ljutio čovjek koji sebe naziva šefom. Postala sam kao robot kojem se daju naredbe, a on ih izvršava.

A sve zarad mira u firmi. Da ne dolazi do konfliktnih situacija. U strahu da ne otkažu njegova dva stenta pored srca, strada moja psiha i moj želudac koji je počeo sam sebe da jede – kiselinu diže na stotinu, a gušteraču već odavno šutira. Ophodim se prema njemu kao da nemam gram samopoštovanja, a sve da ne bih izazvala lavinu njegovih reakcija i uvreda koje su postale sastavni dio poslovanja. Od njegovog raspoloženja počelo je da zavisi raspoloženje svih nas. Ovo se više ne zove posao, nego moderno ropstvo.

U modernom svijetu, žene su vraćene stotinama godina unazad

Ali ćemo rađati u inat. I rađat ćemo djevojčice. Rumene i lijepe. I zauzet ćemo vodeća radna mjesta. I bićemo plaćene više nego muškarci. Ne sutra. Već danas! A one malo hrabrije će glasno reći poslodavcu kad je dosta. Prvo pomisliti na sebe i svoje zdravlje, samopoštovanje i ljubav prema svome „ja“, pa tek onda razmisliti u kakvom je stanju poslodavac. Svaka od nas mora shvatiti da smo itekako bitna karika firme, ali isto tako moramo biti svjesne da, ako nam se bilo šta desi, zamijenit će nas u najkraćem mogućem roku, a mi sebi ništa nećemo moći nadoknaditi. One koje su odgovornije, obavijestit će inspekciju rada, nevladina udruženja i medije o tome šta se dešava u pojedinim firmama. I biće heroine 21. vijeka. Onoga u kome smo slobodni robovi sistema. Ne prodaju nas jer smo otišle u bescijenje, ali nas iskorištavaju i bičuju oruđem nečujnim koje im u ruke stavlja državni sistem kakav jeste. Žene koje nemaju hrabrosti da učine bilo šta od navedenog, pisat će tekstove u kojima će ohrabrivati druge žene da budu hrabrije, da budu odgovornije i da sebi budu primarne. Svega će biti dok je nama nas. Samo da makar budemo podrška jedne drugima!  

*Anonimna autorica. Fotografije: Unsplash.com

Disclaimer ENG: „This blog is made possible by the generous support of the American people through the US Agency for International Development (USAID). The contents are the responsibility of Youth magazine „Karike“ and do not necessarily reflect the views of USAID or the United States Government.“
Disclaimer BHS: „Ovaj blog je omogućen zahvaljujući velikodušnoj podršci američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj je odgovornost Omladinskog magazina „Karike“ i kao takav ne odražava nužno stavove USAID-a niti Vlade SAD-a.“

Najčitaniji tekstovi

Moja priča o hidžabu – sloboda se krije u nama, ne u odjeći koju nosimo
Ovo ću samo tebi reći EP.02: Toksični odnosi
Call centri: ZA ili PROTIV?
Kataloška prodaja kao prilika za zaradu i radno iskustvo
Kako do studentskog posla u Sarajevu?
Život freelancera u BiH: Moguće je zaraditi i preko tri hiljade KM mjesečno
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Zlatna Karika Amina Madžak: Aplikacija za mentalno zdravlje "D-app"
Knjige za ovo ljeto i za cijeli život
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
More Stories
Premotaj: Žene u BiH – od Kraljevine Bosne do danas