Antony D’Oliveira je mladić s nesvakidašnjom životnom pričom. Sa svega dvadeset godina odlučuje da stabilan posao i topao dom ostavi iza sebe, te učini podvig kakav rijetko koja osoba ima hrabrosti učiniti – sam putovati svijetom, samo s ruksakom na leđima.
Prvi skok u svijet
Rođen je i odrastao u Parizu, u opštini Sannois i imao je stabilan posao, stan i ono čemu većina mladih ljudi danas teži. Bez obzira na to što je imao finansijsku i stambenu sigurnost, osjetio je da mu nešto nedostaje. Upravo ta kolotečina svakodnevice, koja ga je počela gušiti, navela ga je na nesvakidašnju pomisao o low budget putovanju svijetom. Odlučio je krenuti na prvo putovanje 2013. godine, odnosno učiniti prvi „jump“, kako će kasnije nazvati svako putovanje. Na naše pitanje odakle hrabrost za takvu odluku i da li ju je bilo teško donijeti, Antony je odgovorio: „Iako sam tada imao tek dvadeset godina, osjećao sam se kao da imam četrdeset. Ta sigurnost, stroga organiziranost i stabilnost svakodnevice, pobuđivala je dosadu u meni i nisam se osjećao dovoljno živim i odgovornim za svoj život i ono što činim. To me je navelo da, uz podršku porodice i prijatelja, učinim prvi skok u Australiju, i dolaskom u tu zemlju, moj život i stav prema njemu se u potpunosti promijenio.“
Navodi da su porodica i prijatelji isprva pomislili da će se njegov podvig zaustaviti tim putovanjem i da će se poslije vratiti u Pariz, uobičajenom načinu života. Međutim, po povratku iz Australije, Antony je donio odluku da će putovanje svijetom postati njegov životni stil.
„Nakon prvog putovanja, shvatio sam da život vrijedi više od tog nekog mehaničkog načina življenja i da ne treba ostati u jednom mjestu čitav život. Smatram da život nudi mnogo više, ali da je ljude uglavnom strah izaći iz zone komfora i usuditi se učiniti ono što im srce govori. U mom slučaju, to je bila odluka o putovanju svijetom.“
Putovanje kao način življenja
Do sada je obišao čak osamdeset i dvije države, a kada smo ga sreli u Sarajevu, planirao je nastaviti put prema Visokom, Zenici i Tuzli, a zatim Srbiji i Kosovu. Njegov zaštitni znak postala je izložba koju održava u svakom gradu koji obiđe, na trgu ili u glavnoj ulici. Tu izloži po jednu fotografiju iz svake zemlje koju je obišao, kao i papirne novčanice iz različitih država, koje privlače pažnju prolaznika. Ističe da ga se do sada najviše dojmio put u Madagaskar, gdje je osjetio najveće gostoprimstvo, ljubaznost i povezanost s lokalnim stanovništvom. Posebno je spomenuo i odlazak u Palestinu, gdje je bio ugodno iznenađen prijatnim ophođenjem ljudi koje je tu sreo.
Na pitanje šta smatra prednostima, a šta nedostacima ovakvog mode de vie, rekao je: „Putovanje za mene podrazumijeva hodanje pješice, autostopiranje, upoznavanje i razgovor s lokalnim stanovništvom, što omogućava bolje upoznavanje s duhom određenog grada ili države. To se ne može postići putovanjem automobilom ili avionom, jer se dosta toga propusti. Meni nije cilj samo da prođem nekim mjestom, već da ga doživim, istražim i osjetim njegov duh. Također, ovaj životni stil omogućava mi da bolje upoznam samog sebe i da učim o sebi. Ipak, smatram da ovaj način življenja može odgovarati samo osobi koja uživa u samoći, a to i meni, iako volim provoditi vrijeme sam, nekada može predstavljati poteškoću.“
Antony je naveo i da nema običaj strogo planirati svako naredno putovanje, već mu je mnogo draže prepustiti se sudbini i uživati u svakom trenutku. Također, nikada ne odsjeda u hotelskom smještaju, već pronalazi sam određena lokalna mjesta gdje će provesti noć ili pak pristane na poziv za prenoćište kod nekog od lokalnih stanovnika.
Put kroz Balkan
Iako je do sada uglavnom nailazio na pozitivna iskustva, susreo se i s određenim problemima tokom putovanja, među kojima na prvom mjestu ističe migrantsku krizu. Naime, često mu se dešavalo da zbog boje kože bude smatran migrantom, te je zbog toga nailazio na rasizam i diskriminaciju tokom putovanja Sjevernom Afrikom, Hrvatskom, a što je nažalost bio slučaj i u Bosni i Hercegovini. Nakon izložbe u Sarajevu, odlučio je nastaviti put prema Kaknju. U jednom tržnom centru sjeo je u kafić, poručio čaj i počeo uređivati snimke koje je taj dan napravio. Međutim, u tom trenutku mu je prišao policijski službenik i zatražio da mu pokaže svoje dokumente, što je potom i učinio. Iako je imao validan francuski pasoš, policija ga je odvela u policijsku stanicu, gdje su ponovo utvrđivali njegov identitet.
Zatim, kada su iznova utvrdili da nema sumnje u njegovo državljanstvo, vratili su ga natrag u isti tržni centar. Međutim, ni tu nije bio kraj problema. Policajac i zaštitar su se i dalje raspravljali o njemu, a sam policajac je naglasio da će im on napraviti određeni problem, ukoliko stupi u kontakt s Ambasadom Francuske. Naposljetku su ga nasilno izbacili iz tržnog centra, iako je imao sve potrebne lične dokumente. „Zaista je to bilo veoma neugodno iskustvo. Isprva mi nije bilo jasno zbog čega se tako ophode prema meni, iako sam im pokazao svoje dokumente. Mogu razumjeti da u Bosni postoje određeni problemi s migrantima, ali ja sam jasno dokazao svoj status i nije bilo opravdanja za takav grub odnos.“, naglasio je Antony.
Iako je naišao na ružno iskustvo u našoj zemlji, istakao je da mu to nije promijenilo stav prema državi, niti je uticalo na sva lijepa sjećanja koja je stekao tokom putovanja od Neuma do Sarajeva. Rekao je kako su ljudi u Bosni veoma susretljivi i prijatni, ali da, kao i svugdje, postoje i ljudi koji su ga osuđivali. Pored ovog oblika diskriminacije, također je spomenuo i rasizam koji je doživio u Australiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Navodi da rasizam postoji i u Francuskoj, ali da je on dosta prikrivenog karaktera, koji se nerijetko može javiti kao diskriminacija prilikom zaposlenja.
Projekat „Jumps Travel Documentary“
Uporedo s nomadskim načinom življenja i istraživanja planete, Antony je osmislio jedinstven projekat o ljudskim pravima pod nazivom „Jumps Travel Documentary“, koji ima cilj da pokaže kako je to putovati svijetom, kao osoba crne boje kože. U tu svrhu, svakodnevno tokom putovanja snima različite situacije u kojima se nađe i objavljuje ih u formi bloga na svojoj Facebook stranici pod nazivom „Jumps Travel Documentary“, Instagram profilu, kao i na istoimenom YouTube kanalu. Također, snima i kratke intervjue s lokalnim stanovništvom o različitim temama, koje, zajedno s ličnim snimcima, namjerava objediniti u dokumentarni film od par epizoda.
Cilj tog filma je da pokaže kako je to putovati kao crn muškarac, na koje poteškoće sve nailazi i da pokuša odgovoriti na pitanje da li je moguće kretati se slobodno, bez obzira na boju kože. „Kroz ovaj projekat želim pokazati na šta sam sve nailazio tokom svojih putovanja. Cilj mi je da pokažem da je planeta Zemlja zemlja svih nas i da trebamo imati slobodu kretanja i izražavanja.“ U tu svrhu, simbolično, u svakoj zemlji koju obiđe, Antony učini skok i napravi fotografiju, što je ujedno postalo i njegov zaštitni znak. Na pitanje šta za njega znači taj skok, rekao je da skok (eng. jump) za njega znači preskočiti granicu između straha i akcije.
Svi smo mi putnici na zemlji
Kada smo ga pitali da li smatra da bi i ženska osoba mogla učiniti to što on radi, rekao je: „Da, sigurno! Ne mislim da postoji ikakva prepreka za ženu ako se čvrsto odluči na ovakav poduhvat. Štaviše, upoznao sam i par žena koje putuju kao i ja, i smatram da ne postoji razlog zbog kojeg žena ne bi mogla učiniti isto.“ Na pitanje šta misli o onima koji imaju strah od izlaska iz svoje zone komfora, Antony je rekao da ne treba previše razmišljati kada se treba donijeti neka velika odluka, jer to onda dovodi do straha, koji će zatim zaustaviti daljnji tok razmišljanja. Istina je da se treba pripremiti i analizirati neku ideju, ali preveliko razmišljanje samo će prouzrokovati strah koji može biti veoma iracionalan, a to nas može spriječiti da učinimo ono što nam srce govori. „Svi smo mi, zapravo, putnici na zemlji i čvrsto vjerujem u to da svi mi imamo neku svrhu na ovom svijetu. Mislim da se mi, kao ljudi, moramo najprije povezati, suočiti sami sa sobom i utvrditi koja je naša uloga na ovom svijetu, bez obzira što se to nekada čini teškim za učiniti.“, kazao je za kraj Antony.
Priča koju nam je ispričao Antony D’Oliveira, istinski građanin svijeta, nesumnjivo pokazuje da je planeta Zemlja majka svih nas. Preostaje nada da je upravo ova jedinstvena životna priča nagovještaj jednog ljepšeg, kozmopolitskog doba.
