Kako smo drugovali Sarajevom – iftar na Tabiji, pizza kod Mahira i pogled šehera

Ne mogu reći da smo se Sarajevo i ja slagali otpočetka. Uskoro će već dvije godine kako se podnosimo, ali za vrijeme dugog opiranja mogu  komotno da napišem ‘Krajina je pala’.
Taj šarm glavnog grada BiH mi nije pohrlio u zagrljaj, stoga nikad nisam ni razumjela priče o ‘duši sarajevskoj’, jer prosto vjerovala sam da ju ima, samo što se očito nije slagala s mojom, krajiškom.
Za vrijeme druge godine studija, Sarajevo me ipak počelo zavijati svojim šarmom i polahko mumificirati u tkaninu izvezenu od svog duha.
Negdje na polovini studija, raja se pronašla, drugarstva se sklopila, a nekako i moja veza sa šeherom.
Ono što je presudno bilo jest Sarajevo u svom ramazanskom odijelu.

Mjesec Ramazan je sveti mjesec kod muslimana/ki, a upravo me svojim čarima i kupio za drugarstvo sarajevsko. Da se razumijemo, ne postavljam sinonim između ramazana i Sarajeva. Oh, ne. Samo je meni bio prekretnica za novu ljubav. Da li je do onog lahkog vremena u kojem se zadesio, negdje između proljeća i  ljeta; Pa ni pretoplo – ni prekišovito. Ni ljeto, a ni april. Već taman.
Baš kao krošnja stabla nasred njive, kad je sunce u zenitu. Ne može nego, dobro doći.

Sredina je maja, dakle i vrijeme ispita. Kolega Arman je dosad zapamtio svaki moj ispitni datum i ispratio me sa ‘sretno’. Kaže, kad ih završiš red je i da Karike posjete Tabiju. Da iftare. Da se druže.  
I zaista, razmišljam – proći će i druga godina, i ramazan, a nisi posjetila jedan od sarajevskih vidikovaca. Reko, može!

Da li je do ljudi, ali su stvarno pozitivniji u ovom mjesecu. Turisti, Sarajlije, Krajišnici, Hercegovci, Banjalučani, Japanci, ma mnoge sam sretala i sa mnogima se ispozdravljala.
Šta je kome pokretač nije bitno, dokle god je pozitivan. A pozitivan je dokle god zrakom puše neki mirnodopski povjetarac, osmijesi. Neko drugovanje – za koje nije potreban jezik, niti nužno međusobno poznavanje, već više srčana klimanja glavom u formi pozdravljanja, smijeh i random poznanstva koja pamtimo za života.

Za neke je ramazan, za neke priroda, za neke ljeto, za neke nešto njihovo, ali za sve je neka vrsta ‘ljubav’i bila pokretač. Motivacija. Da budem bolji danas nego jučer. Da budem bolji prema sebi i svom ćejfu. Da se upoznam sa nepoznatim i da pritom gledam pozitivne note nepoznatog. Bila to osoba, bila kultura, bila religija, bili modni trendovi. U mom slušaju bilo poznanstvo sa Sarajevom. Ma bilo šta bilo, neka se upoznaje i neka se pozitivno upoznaje.

Zaista, tek tad imamo pravi šeher – ljepote življenja.

Ispiti prošli, a i mi se uputismo na sarajevski vidikovac „Žutu tabiju“, koja je specifična i inače, a posebno za Ramazana, jer je postala simbolično mjesto zajedničkih iftara na otvorenom. Ono što je još specifičnije za ovaj vidikovac jeste top, koji svojom paljbom već dvadeset godina nagovještava vrijeme početka iftara.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript


Dok smo se probijali kroz narodnu gužvu, mirise somuna i svo uzbuđenje, upoznali smo se sa jednim od sarajevskih topdžija, Smailom Krivićem.
Smail je čovjek koji već dvadeset godina, dvadeset ramazana brine da topovski okidač na vrijeme pukne kako bi nagovijestio prekid posta, pristup pripremljenim hurmama ili čaši vode.

Kako kaže Smail, postoje još dvojica kolega, koji s njim već dvadeset godina obavljaju ovaj posao, na Žutoj tabiji i Ilidži, obzirom da u Srajevu postoje dva takva topa.
U daljem razgovoru saznali smo da i neki drugi gradovi BiH njeguju tradiciju ispajivanja topa ramazanskom prigodom – Cazin, Travnik, Tešanj, Živinice.

Topdžija Krivić ističe kako je ovo izuzetno zahtjevan posao, jer svojim radom nosi odgovornost samo jedne minute, koja možda traje 60 sekundi, ali njemu predstavlja mnogo više.
Upravo tu jednu minutu mnogi ljudi čekaju, prate, odbrojavaju, što potvrđuje onu staru da su ‘sitnice najveće’.

„Kao i svaki posao, nastojim da to profesionalno i kako treba odradim“, dodajući da se znaju desiti propusti. „Jednu sam večer za minutu propustio, ali to se desilo jednom, eto, za ovih dvadeset godina, a da je do mene. Inače, i kada se dogodi neki propust on bude tehničke prirode. Nekad zakaže tehnika, nekad imamo vremenske nepogode… Ipak potrebno je dosta truda i pažnje, a prije svega ljubavi“, zaključio je ovaj veseli sarajevski topdžija.

Na pitanje kakvi su iftari na Tabiji  čika Smail nam je rekao da su ugodni, ali da je njemu ipak najdraži onaj u kući sa porodicom i prijateljima. Napominje da se iščekivanje samog iftara ne može platiti, niti kupiti, već jedino osjetiti. Doživjeti.  


Što se tiče nas, ekipe Karika, ne možemo poreći Smailove riječi koje svjedoče iščekivanju iftara. Šarenilo ljudi, lagana muzika i Sarajevo na dlanu. Ono što je još posebnije je, neobično, ali istinito, iftarsko jelo koje se uvažilo kao ‘tradicionalno’ na Tabiji – pica kod Mahira.  Mala je to pekarica „Kod Mahira“, s jednom jedinom picom od sušenog mesa i kajmaka, čiji miris dodatno pojačava iftarsko iščekivanje.
Nakon ispucalog topa i ispražnjelih kartona sa flekama u obliku kruga, masa sa Tabije se u trenutku rasula. Ostao je povjetarac i zvjezdana noć koji kao da su odmarali u rahatluku konačnog mira.
Doduše, ostale su i Karike sa nekolicinom random raje, koji je skupa sa noći, uživao u povjetarcu mira.

Ispred nas su uslijedili mikrofoni, stolić sa knjigama i sat vremena čitanja trećeg izdanja Tarikove „Čuvarkuće“, koja je svjetlo dana i promociju ugledala upravo na postiftarskoj noći u duhu Ramazana.

Dok pišem ovo, ujedno ju čitam i toplo preporučujem toplu „Čuvarkuću“ Tarika Đogića.
Toplo vam preporučujem i posjetu Sarajevu, te sarajevskoj „Žutoj tabiji“.
No, povrh svega nam preporučujem da zadržimo ovaj motiv ljubavi, koji će nas uvijek potaknuti na drugovanja. U znaku mira.
Ma samo pozitiva!

Spread the love
  • 56
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
  •  

Comments are closed here.