Koliko sebi uljepšavamo stvarnost?

Ljudi bi željeli da budu što precizniji u svojim procjenama sebe i svijeta koji ih okružuje. Ali, koliko je to stvarno moguće i da li je to baš uvijek poželjno?

Kako vidimo sebe?

Odmah da ti kažem da biti uvijek realan nije najbolje po tebe. Prvo, ljudi koji se smatraju visoko uspješnim u najrazličitijim sferama života vide sebe i svijet na pozitivniji način nego što je to objektivno. S druge strane, depresivni nemaju ovu osobinu.

Najveći broj ljudi ima u većoj mjeri pozitivnu sliku o sebi. Recimo, oni koji voze uglavnom vjeruju da su bolji vozači u odnosu na druge. Ljudi najčešće misle da imaju natprosječne sposobnosti. Objektivno gledajući,  psihološke osobine su raspodijeljene po principu oko 50%  prosječnih i oko 25% ispodprosječnih i isto toliko iznadprosječnih. Koliko je onda realno da većina nas bude u ovih 25% superljudi? I ne samo da sebe vidimo kao sposobnije i bolje od većine drugih, nego i svoje bliske prijatelje i grupe kojima pripadamo isto tako.

Urađena su mnoga psihološka testiranja i u svima njima je većina ispitanih vidjela sebe mnogo pozitivnije u odnosu na one koji su ih posmatrali sa strane. Uz to, već odavno je poznato da se psihološki zdravi ljudi mnogo češće porede sa gorima od sebe.

Koliko možemo da kontrolišemo stvari?

Jednom prilikom ljudi su kupili tikete. Polovina njih je mogla da bira, a polovina je dobila tiket koji im je dao prodavac (čitaj: neka teta). Ovo istraživanje sproveo je psiholog po imenu Langer 1975. godine. Nakon kupovine svi koji su kupili tiket dobili su poziv i pitani su da li žele da ga zamijene za drugi. Oni koji nisu birali sami (čitaj: kojima je teta izabrala) najčešće su odlučivali da uzmu drugi.

Ljudi su jednostavno vjerovali da od njihovog izbora zavisi vjerovatnoća hoće li osvojiti pare ili ne. Realno gledajući, koji god tiket da su uzeli ili dobili, šanse da osvoje nagradu su potpuno jednake. Ipak, mi često nerealno procjenjujemo da to nije tako. I u mnogim drugim situacijama ljudi misle da imaju mnogo veću kontrolu nad stvarima na koje, zapravo, imaju malo ili nimalo uticaja.

Koliko smo optimistični?

Slijedi još jedan mali psihološki eksperiment koji je 1980. sproveo čovjek koji se zvao Nil Vajnštajn.

On je želio da sazna u kojoj mjeri vjerujemo da ćemo živjeti dugo, zadovoljno i srećno, a u kojoj da će nas npr. spucati neki rak ili da će nas djeca raskućiti. Prelistavši upitnike koje je zadao ljudima koji su učestvovali u istraživanju uočio je kako je većina mislila da je njihova budućnost svjetlija nego što realno može biti. Uglavnom su smatrali da će im se desiti mnogo više dobrih stvari, nego loših.

Ljudi koji boluju od raka ili nekih drugih hroničnih bolesti obično se brže oporave ako imaju zdravu dozu ovog nerealističnog optimizma. Onim likovima koji uporno kukaju usljed stresa skoči krvni pritisak, srce krene pumpati što brže može, a autonomni nervni sistem se skrši i tako im se oporavak uspori i oteža.

Pozitivni ljudi su bolje raspoloženi, bolje rješavaju sve probleme i prepreke koje im stanu na put i postižu veći uspjeh u stvarima kojima se bave. Optimizam nas motiviše da radimo više, jače i bolje.

Takođe, prema teoriji evolucije smatra se da je on opstao kroz cjelokupnu ljudsku istoriju iz razloga što su ljudi koji su ga imali bili bolje prilagođeni uslovima sredine i posjedovali veće šanse za opstanak.

Biti pretjerano nerealan?

Dešava se, ipak, da ljudi sjede za kompom po 20 sati, jedu po cijeli dan čikn nagetse i puše kao nenormalni zbog uvjerenja da se njima ne može desiti da obole od neke strašne bolesti. I onda, odjednom, cap, rez, desi se baš to. Jer, i optimizam ima preporučenu dozu, čašica, dvije i dosta.

Postoje i osobe koje zbog uvjerenja da mogu da kontrolišu negativne ishode stvari u većoj mjeri nego što je moguće osjećaju veliku krivicu koja ih onemogućava da budu zadovoljni i srećni. Oni koji, pak, imaju pretjerano pozitivnu sliku o sebi često teže ciljevima koji daleko nadilaze njihove stvarne sposobnosti.

Sve su ovo strategije koje omogućavaju ljudima da se nose sa svojim problemima i koje pokazuju da je biti malo nerealan sasvim ok.

Problemi nastaju kada se u tome pretjera.

Zato bi svako od nas trebao da pronađe ružičaste naočare koje će mu najbolje odgovarati, u zdravoj mjeri uljepšati svijet i pretvoriti ga u hodajuće sunce koje će prijatno grijati, a ne pržiti.

Comments are closed here.