Književni četvrtak: Kako pisati sjećanje i zašto čitati intimu?

Prikaz knjige „Nije ovo tvoje“, Aleksandar Hemon, Buybook, 2018.

„Platon, mudri čovjek pećinskih sjena, zamišljao je pamćenje kao voštanu ploču. Freud, iz svoje buržujske pozicije, osjećao je da su sjećanja kao poznati predmeti smješteni u sobu u nepoznatoj kući.“

 Aleksandar Hemon, književnik i kolumnista, svoje pamćenje donosi na stranicama najnovije knjige „Nije ovo tvoje“. Uistinu, ono što se nalazi unutar korica koje je dizajnirao Boris Stapić, a prijevod uradila Irena Žlof – nije naše, ali je tu – i približava nam autora, kao niti jedan njegov prethodni rad.

Rekonstrukcija intimnosti

Za Hemona, ovo djelo je rekonstrukcija sjećanja i osjećaja, iz nekih drugih, davno izgubljenih života. Peta decenija življenja se dostigla, nastupila je neminovna kriza srednjih godina, a s njom i preispitivanje sebe. Iz ugla čitatelja, u pitanju je perverzno zadiranje u najintimnije dijelove života osobe koju smo imali priliku nešto malo, površno, prethodno upoznati. Dosadašnji književni izleti Aleksandra Hemona u prošlost, koje smo mogli čitati u djelima „Knjiga mojih života”, „Hemonwood” i „Povratak u Hemonwood”, nosili su u sebi dozu nostalgije, sretnih sjećanja. Ovoga puta sjećanja su dublja, intimnija, u sebi skrivaju nelagodu iza koje se prožima osjećaj melankolije. Doza nostalgije zamijenjena je dozom srama kojeg se autor, upravo, rješava svojim pisanjem.

U knjizi „Nije ovo tvoje“, A. H. se ne ustručava pisati o kopanju nosa, prvoj krađi flaše soka od borovnice, zamišljanju kostura (vjerujući da je to jednako sramotno kao zamišljanje golih tijela), o penisu u erekciji, tinejdžeru Lućana koji desetogodišnjake uči samozadovoljavanju. I to je tek uvertira u mnogo kompleksnije životne priče, koje nam se serviraju.

Grozničava bujica sjećanja

Djelo je napisano u obliku kratkih, ali efektivnih izljeva misli, sjećanja koja se javljaju, nadovezuju jedna na drugo i preslikavaju gotovo grozničavom brzinom. Hemon, prizivajući prošlost, govori o članovima dalje obitelji, predmetima što je otac donosio iz S.S.S.R.-a, kinu Arena, gramofonskim pločama, ulicama grada u kojem je odrastao, prvim susretima sa strahom, boli i smrti. Na ovaj način, dobivamo pojašnjenje kako nas sjećanja grade. Nema nasumičnih sjećanja,  govori nam autor.

činila bi se nasumična kad ne bi bila poredana u seriju. Uvijek, međutim, postoji neki redoslijed, neka priča, neka rečenica, nešto se uvijek može otkriti i složiti.

I zaista, svako sjećanje pisca vodi dalje ka određenim odlukama u životu, koje opet uzrokuju bujicu novih sjećanja.

Korijeni sjećanja

„Nije ovo tvoje“ je prava poslastica za one koji su već upoznati s književnim izričajem Aleksandra Hemona. Zreli, tmurni, živopisni svijet knjige, reflektira emocije autora koji se preispituje i prekopava svoju neugodnu prošlost. Za kvalitetno razumijevanje misli i emocije, koje nije moguće lažirati ili izroditi niotkud, potrebno je imati znanje o životu autora koje se nalazi u njegovim prethodnim nefikcionalnim djelima.  Osim toga, teta Jozefina, Sašin otac koji radi u Sovjetskom Savezu i nekolicina drugih osoba koje se javljaju u ovom djelu svoje korijene nose upravo u ranijim radovima.

Da ovo nije posljednji put da Aleksandar Hemon planira izliti svoju prošlost na papir, najbolje govori on sam u knjizi riječima:

Tad nisam mogao znati u šta će se ta priča izroditi. Napustio sam Sarajevo, živim negdje drugdje i sad ga se sjetim čeznući nasumično. Vrane krešte u jatima. Serija će se završiti kad se ja završim, ali nikad neće obrnuti svoj smjer.

Do sljedeće bujice misli o prošlosti, poznavatelji Hemonovog dosadašnjeg književnog angažmana, zasigurno će uživati i vraćati se djelu „Nije ovo tvoje”.

arman.fatic

arman.fatic

Sarajevski bloger/kolumnista, zagrebački filmski kritičar, mariborski student filozofije. Emigrant koji živi svoj sevdah i svakog dana bježi od sebe kako bi svake noći bio malo bolja osoba.

Comments are closed here.