Knjige za ovo ljeto i za cijeli život

Ljeto, dugi sunčani dani, godišnji odmori, školski raspusti, pauza na fakultetima. Idealna prilika za tjelesno i mentalno pročišćenje, obnovu, regeneraciju svakog homo sapiensa dovoljno sretnog da o naprijed navedenom može razmišljati i dovoljno bogatog da si može priuštiti sedmicu-dvije dana oslobođenih od svih radnih obaveza.  Ako ste u toj grupi sretnika, razmislite o tome da svoje dane u ljetnom raju obogatite i sa kojim satom dobrog starog čitanja dobrih starih knjiga. Dakako, čitanje knjiga je pametno uvesti kao svakodnevnu aktivnost i mimo perioda godišnjeg odmora.

Prije svega, ta aktivnost je zdrava. Nije floskula. Nauka kaže da je zdravo. Studija jednog engleskog univerziteta (onog u Sussexu, ako baš inzistirate na imenu) pokazala je da samo šest minuta čitanja može smanjiti razinu stresa za više od dvije trećine, što je bolji rezultat od onih koje su imali slušanje muzike ili izlazak u šetnju. Takođe se smatra da koncentracija potrebna za čitanje ublažuje napetost mišića i usporava otkucaje srca.

Znam šta si čitala prošlog ljeta (Foto: Pixabay.com)

Što je još važnije, knjige mogu imati značajan utjecaj na formiranje ličnosti, stavova i, u konačnici, identiteta čitaoca. Kako i zašto, za Omladinski magazin KAR!KE odgovaraju ljudi iz struke, ne psihološke nego književne. To su Marko Tomaš, Ernad Osmić i  Haris Imamović. Naši sagovornici su nam otkrili i naslove književnih djela koja su imala ogroman utjecaj na njih, a mi ih prenosimo vama kao svojevrsnu listu književnih preporuka za ovo ljeto .

U kojoj mjeri pročitano određuje našu ličnost?

Regata papirnih brodova, zbirka pjesama Marka Tomaša

“Knjige koje čitamo u formativnom dobu (ako uopće postoji doba koje nije formativno), glazba koju slušamo, filmovi koje gledamo određuju gibanja naše duše, određuju naš senzibilitet i umnogome pogled na svijet. Tu roditelji malo toga mogu uraditi. (Smijeh) Škola još manje. To su okviri koji nas odgajaju kao tužne životinje, a ove stvari kojima punimo dušu usmjeravaju našu tugu i daju joj boju, miris i okus”, kaže Marko Tomaš, pisac i kolumnista, autor više knjiga proze i poezije, od kojih su dvije posljednje, Crni molitvenik i Regata papirnih brodova, objavljene prošle godine.

Ernad Osmić, pisac iz Brčkog rođen 1989. godine, master studij na odsjeku za Bosanski jezik i književnost završio je na Filozofskom fakultetu u Tuzli, bavi se pisanjem poezije, kratkih priča, filmskih scenarija i eseja, a prva zbirka poezije “Inat jezika” objavljena mu je 2016. godine. Za Karike ističe da su knjige kao i ljudi – ima ih svakakvih, te da neovisno o tome na kakve naletimo, od njih možemo, ali i ne moramo nešto naučiti.

“Naša narav je presudna u tome da li ćemo biti otvoreni prema konstantnoj revalorizaciji sebe, ili ćemo se u jednom trenutku uhvatiti jedne garniture stavova i ne puštati je, makar to značilo da kaskamo za stoljećem u kojem živimo. Da, knjige nas itekako mogu određivati u nevjerovatnoj mjeri. Sve što pročitamo u nama, ukoliko smo spremni to dopustiti, izaziva proces ponovne procjene. S čitanjem je to neminovno. Svakom novom knjigom bivamo izloženi novoj perspektivi, novom glasu i novom pogledu na nesagledivost fenomena života”, kaže Osmić i dodaje kako, ipak, nije moguće da jedna knjiga promjeni čovjeka.

Knjige nemaju jednosmjeran utjecaj

Svoju prvu knjigu Ernad Osmić je objavio prošle godine.

“Poznajem dosta ljudi koji mi kažu kako im je jedna knjiga promijenila život. Ja takvim ljudima ne vjerujem. Ne mislim da lažu, nego da precjenjuju moć jedne knjige. Itekako je moguće da nakon jedne određene knjige mi osjetimo kako nam se težište nekog stava u nama pomjera na jednu ili na drugu stranu, ali to nije rezultat samo jedne knjige. Ta knjiga je možda posljednja u nizu knjiga koje su poput potoka neprimjetno brusile taj kamen u nama. Ona je samo kap u potoku koji prelazi preko tog kamena što ga mi nazivamo ličnost, pa nikako ne može biti sama odgovorna za glatkoću kamena. Ukoliko, pak, naletite na čovjeka koji tvrdi da ga samo jedna knjiga uspjela izbrusiti, preporučio bih da prstom ne prelazite preko tog kamena kojeg je izbrusila tek jedna kap, mogli biste se posjeći”, upozorava Osmić.

Oprezan u procjeni snage utjecaja kojeg knjige imaju na formiranje ličnosti kod čitaoca je i naš treći sagovornik, Haris Imamović, urednik (sic!) – časopisa za po-etička istraživanja i djelovanja. “Ponekad se čini da knjige imaju presudan utjecaj na naš život, a zapravo one sa svojim sadržajem – posebno ako je moralno-ideološke prirode – daju samo krajnji oblik psihičkoj energiji, koju je akumulirao u nama naš individualni, emocionalni razvoj. Savršen primjer za to su Don Kihot ili savremeni teroristi. Kada bi knjige imale jednosmjeran utjecaj – ostalo bi nejasno kako su viteški romani učinili da Don Kihot poludi, a nisu, recimo, imali isti utjecaj na Servantesa, koji ih je pročitao koliko i njegov slavni junak, i mnoge druge njihove čitaoce. Ista je stvar sa fundamentalističkom literaturom, koja kanališe psihičku napetost, oblikujući je na kraju u eksplozivnu ličnost. A ako nema te psihičke, psihijatriji zanimljive, recepcijske strukture, „Dabiq“ nije u stanju zagospodariti vašim mislima i namjerama”, kaže Imamović.

Haris Imamović: “Iako kad dvojica čitaju isto – to nije isto, ipak ima velike predispozicije da bude slično…” (Foto: Pixabay.com)

Ipak, siguran je da se u knjigama nalazi i još nešto osim onoga što mi kao čitaoci u njih unesemo. “Iako knjige nemaju jednosmjeran utjecaj, one su – nema sumnje – nešto različito od praznih listova papira. Iako kad dvojica čitaju isto – to nije isto, ipak ima velike predispozicije da bude slično, za razliku od kontempliranja praznog papira, koje već prelazi granice čitanja i ulazi u sferu pisanja”, navodi on.

Pa kojih je to pet knjiga imalo važnu ulogu u formiranju ličnosti trojice naših sagovornika? Odgovorili su:

Marko Tomaš:  

Nabrojat ću pet po meni najboljih romana. To znači da su mi ti romani i najbitniji formativno. Pristupam tomu kao čitatelj, nipošto kao neki književni teoretičar.

  • Luis Ferdinande Celine – „Putovanje na kraj noći“: Ultimativno remek djelo. Priča koja ostavlja bez daha. Ogoljuje ljudsko društvo i njegov jad i to ne bilo kako. Celine to čini stilski maestralno. Svaka rečenica je malo remek djelo unutar remek djela.
  • Knut Hamsun – „Lutalice“: Najveći norveški spisatelj. Najutjecajniji spisatelj što se tiče suvremene književnosti uopće. Čovjek je to odveo književnost u budućnost, iščupao ju je iz 19. stoljeća. Lutalice su bezvremena i uvijek aktualna priča. Mladi ljudi traže svoje mjesto pod suncem. Društvo se naglo mijenja, njegove vrijednosti također i to u odnosu na materijalno blagostanje. Kada čitate ovu knjigu imate dojam da je Hamsun bio prorok. No, to je bio i Celine. Primijetit ćete da su oba pisca bili naklonjeni nacističkoj ideologiji. Upravo bi zbog toga humanizam ovih knjiga mnogima mogao biti iznenađenje.
“Svaka rečenica je malo remek djelo unutar remek djela.” (Foto: quotefancy.com)
  • Venedikt Jerofejev – „Moskva – Petuški“: Roman poema. Stilsko remek djelo. Kako se pojedinac snalazi unutar sustava, onaj neprilagođeni pojedinac, onaj kojemu je sustav tup i besmislen, a svaki sustav u svojoj biti to jeste jer zarobljava pojedinca. Kako je bilo biti obrazovani šljaker u Sovjetskom Savezu, izgubljena duša, o tomu nam govori Jerofejevljeva poema. Ovo je vjerojatno i roman s najviše referenci u povijesti književnosti. Gotovo svaka rečenica se odnosi na neki klasični mit, referira se na poznate književne likove i sl. Time su značenja višestruko proširena.
  • George Orwell – „Kataloniji u čast“: Ratna priča. Gotovo dokumentarna. Ogorčen izvješćima svjetskih, pogotovu lijevih medija, uvjereni socijalist Orwell odlučuje napisati pravu istinu o španjolskom građanskom ratu u kojemu je i sam uzeo učešće. Razotkrio je sramnu ulogu svjetskih sila u ovom ratu. Pogotovu sramnu ulogu Sovjetskog Saveza i onih koji su sabotirali Republikance jer su imali previše socijalističkih tendencija. Kada pročitate ovu knjigu, a znajući da je Španjolski građanski rat bio uvod u svjetski pokolj zabrinete se jer vam se sve učini odnekud poznato. I jeste vam poznato. Globalna politika je oduvijek gadljiva.
  • Ivo Andrić – „Travnička hronika“: Knjiga je to koju pročitam iznova svakih nekoliko godina. I dan danas mi se čini da mogu svakog pojedinog lika iz te knjige pokazati u svom okruženju. To nam govori koliko je mentalitet žilav i nepromjenjiv, ali i koliko je Andrić bio veliki psiholog i poznavatelj duše „našeg“ čovjeka. Kao i ostale knjige koje sam pobrojao i ova se čini proročanskom. Ako pogledate konzulska vremena ne čini li vam se da se povijest u Bosni i Hercegovini ponavlja? Ja sam uvjeren u to. A i naš odnos prema svemu je ostao nepromijenjen.

Ernad Osmić:

U smislu onog što sam ranije rekao, pripala mi je nezahvalna obaveza navesti pet naslova za koje smatram da bi mogle biti značajne kapljice u potoku nečijeg čitanja.

  • James JOYCE: „Dubliners“ („Dublinci“)–Od trenutka kada sam prvi put pročitao prvu pripovijetku „Sestre“, pa sve do posljednjeg paragrafa pripovijetke „Mrtvi“ u ovoj zbirci kratkih priča nisam se mogao osloboditi dojma da će pročitano, još dugo nakon što zatvorim knjigu, u meni tinjati. Još uvijek ne mogu razlučiti da li se ovoj knjizi često vraćam zbog naturalističke note u pričama o stanovnicima Dublina, ili zbog simbolizma koji se u njihovim sudbinama nazire. Možda je tajna u mješavini jednog i drugog. U svakom slučaju, ne vjerujem da će ikoga ostaviti ravnodušnim.
  • “Da sam ovu knjigu u nekom ranijem trenutku svog života pročitao, ko zna dokle bih dogurao. Zato, nemojte čekati i počnite što prije čitati.” (Foto: elysafaithng.wordpress.com)

    Alija ISAKOVIĆ: „Taj čovjek“ – Pripovijetke u zbirci „Taj čovjek“ su u najmanju ruku svjetska književnost. Navodim ovo svjestan naše sklonosti da u korist stranih autora, svoje često zanemarimo. Ukoliko govorimo o tome kakvu je od mene ličnost formiralo čitanje, onda je ova knjiga definitivno zaslužna (između mnogobrojnih drugih naravno) da sebe vidim kao dio svijeta, a ne pasivnog posmatrača istoga. Isaković je majstor kratke priče i rečenice; njegovi fiktivni svjetovi su jedinstveni i tragikomični; pogubni u mjeri u kojoj su (ponekad) apsurdni, i, definitivno, vrijedni doživljavanja.

  • Vitomir LUKIĆ: „Hodnici svijetloga praha“ – Kada već govorimo o majstorskim rečenicama, bilo bi možda neprimjereno ne spomenuti ovaj sjajni roman, koji estetiku književnosti uzdiže na jedan jezivi nivo. Ne bih mnogo da otkrivam o čemu se radi u romanu; samo ću reći da je moguće otvoriti nasumično bilo koju stranicu ove knjige, pročitati bilo koju rečenicu na njoj i biti oduševljeni Lukićevim izrazom. Toliko.
  • Fjodor Mihajlovič DOSTOJEVSKI: „Braća Karamazovi“ – Pročitati barem jednom u životu! Uzaludno bi bilo započinjati ovdje objašnjavati zašto. Vjerujte mi na riječ.
  • Jostein GAARDER: „Sofijin svijet“ – Knjiga koja mi je prva pala na um kada sam čuo temu ove liste. Roman o odrastanju i o historiji filozofije, šta više da se traži. Ta dva koncepta spojena u jednu toplu priču o djevojci Sofiji i njenom nepoznatom prijatelju koji je uvodi u tokove zapadne kritičke misli, korak po korak. Da sam ovu knjigu u nekom ranijem trenutku svog života pročitao, ko zna dokle bih dogurao. Zato, nemojte čekati i počnite što prije čitati.

Haris Imamović:

  • Kao i na mnoge druge ljude, mislim da je Kur’an imao ogroman utjecaj na mene, posebno u djetinjstvu, prije nego što sam ga počeo čitati. To je knjiga, koja je morala – bar u kući u kojoj sam živio – stajati uvijek na nekoj polici ili vitrini, iznad glava, obično zamotana platnom (kao Ka’ba), što ju je – uz nerazumljivost njenog izvornog jezika – činilo mistično-utjecajnom. Najslavniji dio te knjige, Fatihu, nisam nikad naučio, sjeo pa naučio, napamet. Samo sam jedan dan uvidio, nakon dužeg fonoambijentalnog utjecaja, da je znam proučiti, isto kao kada sam, nakon dana i dana gledanja Cartoon Networka, počeo da pričam na engleskom, a nisam ga prije toga učio u školsko-svjesnom smislu riječi.
  • Dalje, izdvojio bih dva toma „Male enciklopedije“ u „Prosvetinom“ izdanju. Uvijek sam se čudio, zašto „mala“, kada svaki tom ima po nekoliko hiljada stranica. Sjećam se, maglovito, portreta Kirova i Đeržinskog. Mislim da na unutrašnjoj strani njenih korica ima nacrtan miš, uz pomoć primitivnih oblika trokuta i kruga, sa četiri linije na krugu kao nožice, koji sam nacrtao u prvom osnovne, ili sam ga kasnije nacrtao, ali sa željom da se sjećam tih miševa, koje nas je učitelj Mujo, učio da crtamo.
  • Sa oblikom svojih korica, mirisom, polumasnim listovima i dvotomnom konstitucijom, ta knjiga me podsjećala na – još jednu „Prosvetinu“ enciklopediju, onu koja je tematizirala Drugi svjetski rat, sa mnogo crteža oružja. Nju sam prelistavao i prije nego što sam znao čitati. Kao i „Mala enciklopedija“, ostala u Drivuši u kući Pere i Zore, u kojoj je, nakon što su oni izbjegli, živjela moja majka (preciznije majka mog oca). Kasnije je sestra dala tu vojnu enciklopediju nekoj svojoj gimnazijskoj nastavnici, na čitanje, i pored određenih nastojanja nije ju nikad dobila natrag. To mi je jako teško padalo, posebno u vrijeme kada sam htio studirati historiju, sa posebnim interesom za Drugi svjetski rat.
“To što sam otkrio Andersa, smatrao sam jednom od temeljnih odrednica svog tadašnjeg identiteta.” (Foto: guenther-anders-gesellschaft.org)
  • U gimnaziji sam pročitao dvije knjige – „Grobnicu za Borisa Davidoviča“, te dio „Povratka Filipa Latinovicza“ i pripovijetku „Vječni muž“ Dostojevskog. Pokušao sam čitati još neke knjige, ali nije išlo. „Grobnica“ mi se svidjela, zbog svoje sličnosti sa navedenom „Malom enciklopedijom“. „Grobnica“ je idealna knjiga za srednjoškolce, koji su razapeti između literatorskog častohleplja, moralne sublimacije, straha da neće naći posao nakon studija i intelektualne distance, kao obruča krhkosti koja čezne za pažnjom i ljubavlju.
  • Svi, koji me poznaju, sigurno se sjećaju i faze kada sam čitao samo Gintera Andersa. Najprije sam pročitao „Kafka – pro et contra“, koja je bila jedna od dvije knjige, koje mi je otac (također, nekadašnji student književnost, a sada nastavnik u OŠ „Enver Čolaković“ u Janjićima i automehaničar) preporučio. Druga je bila Camusov Pobunjeni čovjek“, koju sam također popularizirao, ali čiji je autor, za razliku od Andersa, bio poznat. To što sam otkrio Andersa, smatrao sam jednom od temeljnih odrednica svog tadašnjeg identiteta. Još je njegovog „Kafku“ preveo profesor Ivan Focht, koji je predavao mom ocu, i kojeg je otac često spominjao, sa izrazima poštovanja i simpatije, koji su ostajali i u meni.
  • Bio sam čak potrošio sve svoje prihode za dva mjeseca, kako bih naručio još neke Andersove knjige i to na njemačkom, koji ne znam. No jednostavno nije bilo više ništa prevedeno na naš, niti na engleski, a bio sam gladan, morao sam naći još. Tek nedavno sam ih poklonio svom prijatelju D. Iako sam stekao određenu distancu spram vlastitog fundamentalističkog odnosa prema njegovoj „Zastarjelosti čovjeka“, te nekad njegove analize proizvode efekte SF negativnoutopijskih romana, još uvijek držim da je, u stilskom, analitičkom, pa i sintetičkom smislu riječ o knjizi, koju bi mogli probati pročitati mladi ljudi.

Mogao bih govoriti o još mnogo drugih knjiga, koje imaju posebno mjesto u mojoj emocionalnoj historiji, ali mislim da sam već prešao granicu od pet naslova, pa ću se suzdržati zbog naloga pristojnosti.


Svejedno da li će vam promijeniti život ili biti samo razbibriga tokom leškarenja u hladu, začinite i vi ovo ljeto kojom pročitanom knjigom. Ako ništa drugo, zdravo je i može glavu da čuva.

Najčitaniji tekstovi

Zaviri „Iza duge“, vidjećeš da smiješ
Zlatna Karika Lejla Selimović: Hidžama je više relaksirajući tretman
Kako do pripravničkog u Bosni i Hercegovini?
Ljubav u vrijeme ratnog ludila
Koji fakultet upisati – državni ili privatni?
GDJE OTIĆI: Planinarski domovi nadomak Sarajeva
Ko će pobijediti čovjeka?
Zašto mi biro ne da da zarađujem više od 208 KM mjesečno?
Zlatna Karika Rijad Drakovac: Kombinacija talenta i upornosti je definicija uspjeha
Kako izgleda „nevidljiva ruka“?
More Stories
Stoposto, Black Beriz i Geko MC za Karike: Odbrana u košarci je podcijenjena