Piše: Ema Smriko
U eri digitalnih tehnologija, pristup zdravstvenim informacijama nikada nije bio lakši. U vremenu u kojem odgovore na gotovo svako pitanje nosimo u džepu, granica između informisanosti i dezinformisanosti postaje sve tanja. Jedan simptom, nekoliko unosa u pretraživač i niz alarmantnih naslova često je dovoljno da se racionalna zabrinutost pretvori u intenzivan strah, praćen kontinuirano rastućom anksioznošću.
Fenomen poznat kao „cyberhondrija“ (pojačana anksioznost izazvana online pretragom) sve je prisutniji, a zdravstveni radnici upozoravaju da neprovjerene i pogrešno interpretirane informacije mogu imati ozbiljne posljedice.
Prema istraživanjima koja provodi Pew Research Center, 59% odraslih korisnika interneta barem povremeno pretražuje zdravstvene savjete online. Osim toga, Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) dodatno upozorava na „infodemiju“, odnosno preplavljenost informacijama, uključujući i netačne ili obmanjujuće sadržaje, koja otežava ljudima da pronađu pouzdane odgovore. Upravo u tom haosu informacija, korisnici često gube sposobnost razlikovanja provjerenih činjenica od senzacionalističkih interpretacija i neprovjerenih sadržaja. Suština je u tome da pojedinci, suočeni s velikim brojem različitih tvrdnji, teže donose racionalne procjene i češće se oslanjaju na pojednostavljene zaključke ili emocionalne reakcije, birajući najrazumljivije informacije koje najviše privlače pažnju. Problem je u tome što to nisu nužno najtačnije informacije. Dodatni problem, naime, predstavlja i takozvana „iluzija razumijevanja“, odnosno osjećaj da osoba razumije problem medicinske prirode nakon čitanja nekoliko tekstova, iako nema stručno znanje za interpretaciju pročitanih informacija. Upravo je ova pojava dodatni indikator preuranjenih zaključaka i pogrešnih odluka o zdravlju.
Od pretrage do panike: iskustva iz svakodnevnice
Iskustva građana pokazuju koliko je ovaj fenomen rasprostranjen, ali i zašto ljudi uopšte posežu za internetom kada je riječ o zdravlju.
„Prije nekoliko mjeseci sam imala glavobolju i uzrok sam odlučila potražiti na internetu. Nakon deset minuta čitanja različitih dostupnih članaka, bila sam uvjerena da imam ozbiljan problem s mozgom. Na kraju se ispostavilo da je u pitanju stres“, kaže nam sagovornica Nadža Smriko.
Razlozi zbog kojih građani traže zdravstvene informacije online nisu iznenađujući. Internet se općenito koristi zbog brzine i anonimnosti, a u ovom slučaju i osjećaja kontrole nad vlastitim zdravljem. Istraživanja, uključujući i radove objavljene u Journal of Medical Internet Research, navode da korisnici često pretražuju simptome kako bi smanjili neizvjesnost prije odlaska ljekaru ili kako bi izbjegli „najgori scenarij“, ali upravo taj proces često proizvodi suprotan efekat.
Naša druga sagovornica, Adna Smriko, ističe da internet koristi kao prvi korak, ali da je količina kontradiktornih informacija često zbunjuje i stvara dodatni pritisak: „Za isti simptom dobijem potpuno različita objašnjenja. Ne znam kome vjerovati, pa me to dodatno uznemiri.“
U ovoj situaciji, zbunjenost dodatno pojačava način na koji su informacije plasirane online. Sadržaji koji izazivaju emocije, posebno strah, imaju veću šansu da budu kliknuti, dijeljeni, a samim tim i prikazani većem broju korisnika. Tome svjedoči činjenica da algoritmi ne rangiraju informacije prema medicinskoj tačnosti, već prema popularnosti i angažmanu korisnika. Tako se lična iskustva s foruma, neprovjereni savjeti i senzacionalistički tekstovi često pojavljuju uz ili čak ispred stručnih izvora.
Dodatno, Harvard Gazette navodi da samodijagnoza putem interneta nije dobra praksa i zahtijeva visok nivo opreznosti pri interpretaciji rezultata, a naučne studije tvrde da osobe prilikom online pretrage imaju tendenciju tzv. „kognitivne pristrasnosti dostupnosti“, tj. sklonosti da veću pažnju posvećuju informacijama koje su upečatljive ili zastrašujuće, bez obzira na njihovu stvarnu vjerovatnoću. To objašnjava zašto korisnici češće zapamte rijetke i ozbiljne bolesti nego uobičajene i bezazlene uzroke simptoma.
Stručni pristup: Zašto je ljekar nezamjenjiv?
Stručnjaci upozoravaju da takav način informisanja može dovesti do pogrešnih zaključaka i odgađanja adekvatne medicinske pomoći.
Upravo zbog toga, dr. Aiša Smailbegović–Hadžihalilović, specijalistica pedijatrije i mr. pedagoških nauka, naglašava da je konsultacija s ljekarom nezamjenjiva. Prema njenim riječima, najveći izazov nije sama informisanost pacijenata, već uvjerenje da su već pronašli tačan odgovor. „Kada osoba unaprijed zaključi o čemu se radi, razgovor se više ne vodi u smjeru dijagnostike, nego u smjeru potvrđivanja ili negiranja tog straha. To može otežati proces i produžiti vrijeme potrebno da dođemo do stvarnog uzroka problema.“
Ona naglašava da internet najčešće nudi fragmentirane informacije i pojedinačne simptome bez šire medicinske slike. „Internet vam može dati opće informacije, ali ne poznaje vašu medicinsku historiju, životne navike niti kompletan kontekst simptoma. Ljekar donosi procjenu na osnovu cjelokupne slike, a ne samo jednog podatka“, objašnjava doktorica. Dodaje i da ovakav pristup može imati konkretne posljedice: od nepotrebnog straha i stresa do odgađanja pregleda ili, s druge strane, pretjeranog insistiranja na pretragama koje nisu medicinski opravdane. Drugim riječima, dok internet nudi mnoštvo mogućih odgovora, ljekar nudi ono što je najvažnije — koncizan i individualizovan odgovor.
Stručnjaci su saglasni da rješenje nije u potpunom izbjegavanju interneta. Naprotiv, u savremenom društvu digitalni prostor postao je neizostavan izvor informacija, uključujući i one koje se tiču zdravlja. Međutim, njegova vrijednost ne proizlazi iz same dostupnosti sadržaja, već iz sposobnosti korisnika da te informacije kritički procijene, kontekstualiziraju i pravilno primijene.
Upravo tu nastaje ključni izazov: većina korisnika nije dovoljno osposobljena da razlikuje stručno utemeljene medicinske informacije od pojednostavljenih, netačnih ili senzacionalističkih interpretacija. Zbog toga stručnjaci sve češće naglašavaju važnost razvijanja zdravstvene i medijske pismenosti kao temeljnog alata u digitalnom dobu. Pouzdane informacije najčešće dolaze iz jasno definisanih izvora, kao što su zvanične zdravstvene institucije, međunarodne organizacije, akademska i medicinska udruženja, kao i od licenciranih zdravstvenih radnika. Suprotno tome, sadržaji bez naznačenog autora, izvora ili medicinske reference, posebno oni koji obećavaju brza rješenja ili izazivaju snažne emocionalne reakcije, zahtijevaju poseban oprez.
Uprkos tome, ni najkvalitetniji online izvor ne može zamijeniti ono što je u medicini ključno, a to je individualizirani pristup pacijentu. Zdravstvene informacije na internetu nužno su opće prirode; one ne uzimaju u obzir ličnu medicinsku historiju, životne navike, genetske predispozicije niti širi kontekst simptoma. Upravo zato stručnjaci insistiraju na tome da digitalno informisanje mora biti dopuna, a ne alternativa profesionalnoj medicinskoj procjeni. U tom smislu, obraćanje kvalifikovanim zdravstvenim radnicima, ljekarima, farmaceutima i psiholozima ostaje nezamjenjiv korak. Njihova uloga nije samo u postavljanju dijagnoze, već i u interpretaciji informacija, razjašnjavanju nedoumica i vraćanju osjećaja sigurnosti pacijentima koji su često preplavljeni kontradiktornim sadržajem s interneta.
Borba za povjerenje u digitalnom prostoru
Građanima se stoga preporučuje da razviju svjesniji odnos prema digitalnim sadržajima: da prepoznaju razliku između informisanja i samodijagnosticiranja, da izbjegavaju donošenje zaključaka na osnovu fragmentiranih podataka te da svaku sumnju ili zabrinutost potvrde kroz razgovor sa stručnjakom.
Međutim, odgovornost za kvalitet informacija ne može se prebaciti isključivo na pojedince. Uloga institucija u ovom procesu je od presudnog značaja. Zdravstveni sistemi, javne ustanove i nadležna ministarstva imaju obavezu da aktivno učestvuju u digitalnom prostoru, i to ne samo kao izvor informacija, već kao kredibilan i vidljiv autoritet. To podrazumijeva pravovremeno objavljivanje provjerenih podataka, jasno i razumljivo komuniciranje medicinskih tema, kao i aktivno suprotstavljanje dezinformacijama koje se šire javnim prostorom. U suprotnom, vakuum koji nastaje nedostatkom zvaničnih i dostupnih informacija popunjavaju neprovjereni izvori, često vođeni logikom klikova, a ne odgovornosti. Dodatno, stručnjaci ukazuju na potrebu za sistemskim ulaganjima u edukaciju, kako kroz formalno obrazovanje, tako i kroz javne kampanje koje promovišu zdravstvenu i medijsku pismenost. Samo informisan i kritički osviješten građanin može se adekvatno snaći u kompleksnom informacijskom okruženju.
U konačnici, pitanje nije hoće li ljudi koristiti internet za zdravstvene informacije — jer hoće. Ključno pitanje je hoće li te informacije voditi ka razumijevanju ili ka strahu. Odgovor na to zavisi od zajedničkog djelovanja: odgovornog pojedinca, angažovanih institucija i stručnjaka koji su spremni da svoje znanje učine dostupnim i razumljivim svima.
Jer u vremenu u kojem je informacija udaljena samo jedan klik, prava vrijednost više nije u brzini njenog pronalaska, već u sposobnosti da prepoznamo njenu istinitost.
Ovaj članak je izrađen u sklopu projekta “Akademija omladinskog novinarstva” koji finansira Evropska unija kroz projekat “SEECheck network Fighting disinformation and misinformation through a network of fact-checkers” , a koji u Bosni i Hercegovini implementira Udruženje građana i građanki Zašto ne. Sadržaj je isključiva odgovornost autorice i izdavača, te izneseni stavovi u ovom članku nisu i ne mogu biti smatrani stavovima Udruženja građana i građanki Zašto ne i Europske unije.
